Ne manjka načina da se broje troškovi najdužeg rata Sjedinjenih Američkih Država. Krv je, i to bez premca, najvrijednija mjera. Nijedno blago se ne može porediti.
No, dok snimci Afganistanaca kako preplavljuju aerodrom, u očajničkom pokušaju bijega od talibanske vladavine, obilaze svijet, ogromne sume koje je SAD potrošio u pokušaju da od Afganistana napravi liberalnu demokratiju traže detaljnu kontrolu. Inače će lekcije biti zaboravljene, a tragične greške ponovljene.
Osnova bilo kojeg pokušaja građenja države je sigurnost. Ako se ljudi ne osjećaju sigurno, nestabilnost i korupcija bujaju dok zvanična ekonomija propada. Godine 2001, afganistanska ekonomija je bila u ruševinama zbog više od dvije decenije rata koji se desio prije invazije, predvođene SAD-om u oktobru te godine.
Od 2001. godine, SAD je potrošio 2.260 milijardi u Afganistanu, pokazuje računica projekta Troškovi Rata (Costs of War Project) na Univerzitetu Brown. Najveći dio toga, skoro hiljadu milijardi, progutao je budžet za vanredne operacije van države u Ministarstvu odbrane. Drugi najveći iznos, 530 milijardi dolara, je procijenjena kamata na novac koji je američka Vlada posudila da finansira rat.
No, i pored svih tih hiljada milijardi, Afganistan i dalje ima jednu od najmanjih ekonomija planete. Prošle godine, predsjednik Ashraf Ghani je rekao kako 90 posto stanovnika živi od dva dolara i manje dnevno.
Vodeći izvoznik narkotika
Istovremeno, zabranjena ekonomija je svjetala. Nakon što su američke snage otjerale talibane sa vlasti 2001. godine, Afganistan je zabetonirao svoje mjesto kao vodeći globalni izvoznik opijuma i heroina, a to će tako i ostati vjerovatno nakon nove pobjede talibana.
Ako to nije dovoljno za SAD, onda jeste kolaps afganistanske armije i vlade koju je trebalo štititi. Predsjednik Ashraf Ghani je pobjegao iz države, a talibani se slikaju za njegovim stolom. To je donijela američka investicija od dvije hiljade milijardi dolara: haotičan i ponižavajući kraj 20-godišnjeg rata.
Od 2001. godine, SAD je izdvojio više od 144 milijarde na rekonstrukciju Afganistana. Veći dio tog novca je otišao privatnim firmama i NVO-ima koje je američka Vlada zadužila za provođenje programa i projekata izgradnje afganistanskoh snaga sigurnosti, unapređenja uprave, ekonomske pomoći, socijalnog razvoja i borbe protiv nelegalnih droga.
Najveći neuspjeh obnove, i najskuplji, bilo je 88,3 milijarde dolara potrošenih na obuku i opremanje afganistanske vojske od maja 2002. do marta ove godine. Afganistanska vojska je trebala savladati talibane i druge oružane grupe, poput al-Kaide ili ISIL-a, koje su bile egzistencijalna prijetnja Vladi.
No, brzina predaje 300.000 ljudi pred napredak talibana pokazala je koliko malo vjere imaju vojnici u institucije kojima su služili i kojima su se zakleli.
Specijalni inspektor
Jedinstveni historijski i kulturalni faktori Afganistana su bez sumnje pomogli tom ishodu. No, slabo praćenje i ocjenjivanje američog rada također su krivi za bacanje novca.
Zbog toga je američki Kongres imenovao Specijalnog generalnog inspektora za obnovu Afganistana (SIGAR). On od 2008. provjerava rad na obnovi Afganistana, a poznati su po otvorenim izvještajima kada je riječ o prevari ili rasipanju.
Na primjer, u izvještaju od 2017. o američkim naporima na obuci afganistanskih sigurnosnih snaga se navodi kako „politički ograničeni“ vremenski okviri Washingtona „stalno potcjenjuju otpor afganistanskih pobunjenika“, a precjenjuju se kapaciteti afganistanskih državnih snaga.
SIGAR navodi kako je SAD i griješio davanjem naprednih oružanih i drugih sistema većinom nepismenim vojnicima što je dovelo do ovisnosti o američkim snagama a ne stvaranja vojske koja je sama sebi dovoljna.
Važno štivo
Prošlog mjeseca je SIGAR objavio svoj 10. izvještaj o „naučenim lekcijama“ u Afganistanju.
„U nepredvidljivom i haotičnom okruženju, poput Afganistana, slaba kontrola i pogrešno provođenje plana može ugroziti odnose sa lokalnim zajednicama, ugroziti živote osoblja američke i afganistanske vlade, kao i civila, te potkopati strateške ciljeve“, naveo je u sažetku glavni inspektor John F Sopko.
Izvještaj od 324 strane je obimno, ali važno štivo. Sopko, koji ima mjesto u prvom redu gledanja usporenog prikaza katastrofe američkog djelovanja u Afganistanu, ističe gdje će se najvjerovatnije osjetiti utjecaj rada njegova ureda.
„Skoro je aksiomatski da SAD svako malo učestvuje o velikim projektima obnove. Ako to se ponovo desi – makar za nekoliko godina ili decenija – otkrića, lekcije i preporuke iz ovog izvještaja mogu biti korisne“, napisao je.
Zaista korisne, ali te lekcije su za Afganistan došle prekasno.