Ako se ovih posljednjih mjeseci niste strašno uplašili od pomisli na drugi Trumpov mandat, to znači da niste obratili pažnju. Napad na demokraciju, na pravnu državu – brutalno linjanje nekada slobodne nacije, gdje maskirani agenti nasred ulice odvode ljude, gdje svaki oblik suprotstavljanja postaje zločin protiv države – sve to je bilo ne samo moguće, nego i savršeno predvidivo.
Ali, ni oni koji su se pribojavali najgoreg nisu zamišljali tako brzu propast, tako brutalnu eroziju snaga koje su, još juče, predstavljale veličinu Amerike. A da će se Donald Trump i njegova klika zaputiti u pravcu tako zastrašujućem za gospodarstvo, to je bilo zapisano. Da utapaju zemlju u krizu u pravom smislu riječi u nekoliko mjeseci – mnogi su očekivali. Da njegovi saveznici sabotiraju kotače države, što je evidentno, mnogi nisu vjerovali. Da Trump i njegovi saučesnici napadnu istraživački rad, studije o klimi, to se samo po sebi podrazumijevalo, a da će napasti cjelokupnu američku znanost, gaziti inteligenciju, izgledalo je kao distopija. A baš to se dogodilo.
Amerika prije
Na kraju Bidenovog mandata raspoloženje u zemlji je bilo sumorno: opterećeno duboko ukorijenjenim ogorčenjem zbog uzleta cijena u potrošnji, što se dogodilo u periodu kad je ekonomija vidala rane nakon post covida. Ali ni ta inflacija, ni neugodno raspoloženje koje je vladalo, nisu specifično američki fenomen. U stvarnosti, između pojave virusa i januara 2025. kumulirani porast cijena je bio skoro identičan u SAD-u i u EU. Kao što je zabilježio novinar John Burn-Murdoch, izbori 2024. su pretvorili svjetsku scenu u “groblje odlazećih” (kanadska Liberalna stranka je baš tada bila krenula pravo u tom smjeru – sve dok joj Trump nije, eto šta je sudbina, doturio pojas za spašavanje).
Ipak, ako se zagrebe malo po površini osjećaja, Amerika je početkom ove godine bila u priličito dobrom stanju. Cijene sigurno jesu skočile između 2021. i 2023. Ali većina plaća je rasla još brže, stižući inflaciju. I naročito njen ritam – porast cijena u toku jedne godine – značajno je usporen od vremena njenog vrhunca 2022, ne izazivajući talas masovne nezaposlenosti, kojeg se toliko gospodarstvenika pribojavalo.
Sa malo udaljenosti, ekonomske performanse SAD-a u XXI stoljeću imale su čime izazvati zavist njenih rivala. The Economist je otišao tako daleko da je bilo govora o zemlji koja je postala “predmet ljubomore u svijetu”. Produktivnost je eksplodirala, prihod po glavi stanovnika je rastao mnogo brže nego kod drugih velikih sila. Sa druge strane Atlantika, veliki glasovi, kao što je onaj Marija Draghija, nekadašnjeg predsjednika Središnje europske banke, pozivali su na urgentno popunjavanje narastajućeg jaza, kojeg su pripisivali nedostatku poduzetničkog duha, kronično nedovoljnom ulaganju i nepostojanju tehnoloških centara, sposobnih da budu konkurencija Silicon Valleyu.
Treba reći da je taj tehnološki napredak imao korijene, vjerojatno, u znanstvenoj nadmoći SAD-a, i neprevaziđenim izuzetnim kvalitetama njenih sveučilišta.
A nije bila riječ samo o ekonomiji. Društveni indikatori su iscrtavali, i oni, još više iznijansiranu sliku, nego radikalna desnica. Ona je voljela predstavljati Ameriku kao plijen kriminala, pod prijetnjom tajnih imigracija. Samo – činjenice su pripovijedale drugačiju storiju. Vrhunac nasilja, zabilježen u vrijeme COVID-a, brzo se smirio. Stopa ubojstava se 2024. približavala najnižoj u posljednjih 65 godina. New York, koji je imao 2.200 ubojstava 1990, te godine ih je imao jedva 382.
Naravno, sve nije bilo u najboljem redu u najboljem od svih svjetova. Neujednačenosti prihoda, unatoč blagom nazadovanju u vrijeme predsjednika Bidena, naročito zahvaljujući izrazitim povišicama kod zaposlenih građana sa niskim prihodima – ostale su poput bezdana.
“Smrti iz očaja” (samoubojstva, alkoholizam, predoziranje, naročito opioidima) i dalje su zavijale u crno američke familije. A naročito je životni vijek ostajao očajno iza u odnosu na druge razvijene zemlje. Pozorno čitanje izborne karte otkrivalo je uostalom snop alarmantnih indikatora: kratak životni vijek, velika smrtnost muške populacije, napuštanje zaposlenja… i masivno glasanje za Trumpa.
Ukratko, uprkos generalno sumornom ambijentu, Trump je naslijedio zemlju koja je objektivno bila u priličito dobrom stanju na brojnim frontovima. On nije dugo čekao da sve upropasti.
MAGA ekonomija
Veliki dio izbornog tijela se hranio nadom da će Trump oživjeti prosperitet koji je obilježio njegov prvi mandat – bez obzira da li je on bio njegov tvorac ili ne. Ipak, za veliku većinu ekonomista koji su raščlanili njegov program 2024, zaključak je bio neumoljiv: ta mapa puta je gospodarsko samoubojstvo. Posebno su tri tačke savim dovoljne da se upale svi alarmi.
Najprije, njegovo obećanje o masovnom povišenju carinskih tarifa – agresivnijem nego u njegovom prvom mandatu 2017-2021, najavilo je povišenje cijena i slabljenje kupovne moći, kako što predviđa svaka ekonomska teorija dostojna tog naziva.
Zatim, njegov poziv na masovno istjerivanje prijetilo je cijelim sektorima gospodarstva – poljoprivredi, građevinarstvu i javnim radovima, restoranima, koji se ogromnim dijelom oslanjaju na radnu snagu iz redova doseljenika, često neprijavljenih, ali krucijalnih.
I konačno, njegova iskazana volja da politizira Federalne rezerve – stub borbe protiv recesija i garanta monetarne stabilnosti – izazvala je bojazan da će ova institucija najviše strategije biti svedena na poslušnost.
Na današnji dan istjerivanja sa posla su brutalna, često nezakonita, ali ograničenog broja. Trump multiplicira napade na Jeromea Powella, predsjednika FED-a (Federalnih rezervi SAD-a), iako još nije realizirao svoje prijetnje. Ovi elementi, dakle, ostaju u zraku. S druge strane, podizanje carinskih tarifa je vrlo konkretno, masivno i uništavajuće. I čak oni, koji su predsjednikova najuvjerljivija podrška, nisu uočili obim ovog nadolazećeg šoka. Već na papiru njegova obećanja izgledaju apsurdno. Činjenično, ove njegove mjere se pokazuju još ekstremnije i ekstravagantnije, nego kako ih je bio najavio.
Kad se vratio na vlast, SAD su sprovodile relativno otvorenu trgovinu, sa prosječnom stopom od 2,4%. Trump je udario iz sve snage. Carina na kineski uvoz je jedno vrijeme iznosila 145%. I nakon ispravke, prosječne stope sada dostižu 17,4% – što je rekord od 1934, uporediv sa žalosno slavnim carinskim pravima Smoot-Hawley, koja su strmoglavila Veliku depresiju.
Gospodarske štete već prevazilaze najgora predviđanja iz vremena prije njegovog preuzimanja dužnosti. Zašto tako silan impakt? Jer postoji fundamentalna razlika između oporezivanja od 25% nekoliko proizvoda… i udarca od između 10% i 30% na cjelokupni uvoz, uračunavajući i onaj koji dolazi iz Kine, najvećeg svjetskog dobavljača ručno proizvedene robe i sastavnih dijelova za industriju. Neposredan rezultat: luke na zapadnoj strani bilježe spektakularan pad dolazaka. Posljednje izvješće: nijedan kineski brod-kontejner nije isplovio iz Kine u pravcu SAD-a.
Paraliza međunarodne trgovine će u njegove brazde uvući nestašice, skok cijena, prazne police, masovna otpuštanja – to jest bankrote – u svim poduzećima povezanim sa logističkim tokom: kod prijevoznika, distributera, industrijalaca.
Ovim konkretnim faktorima se dodaje nesaglediva nesigurnost, generirana nestalnom trgovinskom politikom. Drugog aprila Trump je nametnuo sulude tarife za četrdesetak zemalja i teritorija – uključujući i otoke koji su naseljeni isključivo pingvinima – u danu kojeg je sam nazvao Danom oslobođenja. Sedam dana kasnije nad svim izrečenim je proglasio pauzu od 90 dana. Povišenja su zamijenjena drugačijim mjerama, jednako brutalnim… ali totalno različitim. Prema nekim izvorima, ovaj preokret se navodno dogodio kad ga je nekoliko ministara uspjelo zatvoriti u Ovalni ured, a njegov “car trgovine” bio odveden na drugo mjesto.
U ovom padu nemoguće je predvidjeti buduće stope u sljedećih šest mjeseci ili godinu dana. Kako planirati industrijsko finansiranje, logistički lanac, strategiju cijena – u takvoj magli? Poduzeće koje oklijeva između tvornice u Meksiku ili u SAD-u zna da igra rulet: ako Trump nametne 25% carinskih poreza na meksičke proizvode, tvornica više neće ništa vrijediti, ali ako sutra poništi carinu, američka će postati nepotrebno skupa.
Ove mjere obilato krše trgovinske sporazume koje je potpisao Washington – tekstove koji bi baš trebali garantirati stabilnost. Vlada ih tretira kao vulgarne bezvrijedne papiriće Post-it.
Suočeni sa ovim kaosom, najracionalniji odgovor za poduzeća, kao i za potrošače, sastoji se u tome da ne urade ništa: zamrznuti investiranje, zalediti projekte, staviti gospodarstvo pod zvono.
I evo rezultata: stagflacija u toku – povišenje cijena vezano za propast uvoza, nezaposlenost nastala zbog industrijskog kolapsa, paraliza odlučivanja. Sav ovaj nered ima svoje ime. Trump. Američka ekonomija bi mogla funkcionirati punom parom. Bilo je dovoljno – ne dirati je.
Demontiranje države i rat protiv siromašnih
Uprkos izgledu, Trump nije nikada bio populista. Njegov povratak na vlast se upisuje u brutalnu tradiciju: poreski darovi ultrabogatima, metodično uništavanje onih koji su u najnesigurnijim situacijama.
Proračunska linija je bila poznata unaprijed, ali silina plana, kojeg je Dom izglasao u maju, prkosi svim očekivanjima. Prema Uredu za proračun Kongresa, Medicaidu će biti oduzeto 700 milijardi dolara. Milijuni Amerikanaca će izgubiti pravo na pristup zdravstvenoj skrbi. Kad Trumpove mjere budu u potpunosti primijenjene, 15 milijuna osoba bi se mogle naći bez zdravstvenog osiguranja. Tome se dodaje 300 milijardi smanjenog finansiranja za SNAP, program pomoći u hrani. Rezultat: programirani talas gladi.
Tržišta se ne mogu prevariti. Dugoročne kamatne stope na američki dug su skočile na decenijama nezapamćene razine. Dolar je strmoglavo pao u poređenju sa ostalim jakim valutama. Investitori počinju sumnjati, ne samo u kredibilnost Washingtona, nego i u njegovu solventnost.
Ali ima i gore od toga. Daleko izvan cifara, Trumpova administracija je poduzela sabotažu savezne države u njenim najbitnijim temeljima.
Takozvani Odjel za učinkovitost izdaje dokumente koji vrve od grešaka. Ako je postojalo smanjenje troškova, ostalo je nevidljivo u proračunskim podacima. S druge strane, ljudske štete su vrlo uočljive. Državni agenti otpuštani iz hira, a onda na brzinu pozvani nazad -kad se pokazalo da je njihov rad od vitalne važnosti. Ured napušten. Esencijalne službe, kao socijalno osiguranje, posrću. Penzionisani i korisnici osiguranja su ostali bez isplata. I kao kruna svega, skoro je potpuno nemoguće dobiti pomoć.
Trauma u suštini prevazilazi finansijske gubitke. Ona je u difuznoj tjeskobi i osjećaju napuštenosti. Čak i oni koji će uspjeti dobiti ono što im se duguje, doživjeće tjedne stresa, i nikada neće moći biti sigurni hoće li stići sve što im se duguje.
CBO (Ured za proračun američkog Kongresa) procjenjuje da će ti rezovi umanjiti za 4% kupovnu moć najskromnijih domaćinstava, a druge analize pokazuju još razornije posljedice. Carinske tarife nastavljaju potkopavanje: rast cijena odjeće, hrane i osnovnih namirnica. Za 10% do 20% najsiromašnijih pad životnog standarda bi mogao dostići 7%, odnosno još i više.
I dok najkrhkiji trpe, najbogatiji nazdravljaju šampanjcem: rekordna sniženja poreza su tako širokogrudna da će izazvati, prema podacima CBO-a, rupu od 3.800 milijardi dolara u javnom deficitu.
Vladina služba – koja je bila povjerena Elonu Musku – od samog početka je izgledala kao neslana šala. DOGE, što je njen službeni akronim, obećavao je računovodstvena čuda. U realnosti, generirao je dokumentirani kaos. Naravno, kao u svim velikim strukturama, savezna administracija ima svoj udio u nedostatku funkcioniranja. Ali glavni troškovi se odnose na društvenu zaštitu i obranu. Misliti da će nekoliko padobranaca startuppera, koji su aterirali u ministarstva, moći napraviti rezove u proračunu ne izazivajući raspad sustava – spada u domen fantazije.
Dokazi samo pljušte. Famozne “uštede”, koje je izbacio DOGE, pokrivaju samo minimalni djelić obećanih svota.
Prečesto se zaboravlja: američka administracija nema ništa od bezdušnog birokratskog monstruma. Ona počiva na milijunima kompetentnih osoba, iskreno predanih svojoj misiji. Otpušteni, poniženi, prezreni, ti zaposlenici predstavljaju najveće kolektivno dobro države. A njihova destrukcija se nastavlja, u tišini.
Kao za carinske tarife, veliki dio šteta će biti nepopravljiv. Čak i kad bi DOGE nestao sutra, čak i kad bi se mlade tehnokrate vratile kući, koliko bi se iskusnih činovnika vratilo na posao?
Kod koliko ljudi će se izroditi želja za radom u državnoj administraciji u ambijentu užasa i prezira? Savezna administracija, još uvijek solidna na početku godine, desetkovana je u nekoliko mjeseci. A povratak u normalu bi mogao zahtijevati decenije.
Rat protiv znanja
Još prije nekoliko mjeseci, Amerika je suvereno vladala svijetom istraživačkog rada. Medicina, fizika, klima, istraživanja o umjetnoj inteligenciji: sva polja znanja konvergirala su prema ovoj zemlji. Danas se to kraljevstvo trese. I ne treba tražiti puno daleko da se razumije – zašto je tako.
Trumpova administracija je u nekoliko tjedana uspjela u skoro nezamislivom: proračun za 2026. predviđa rez od 40% u NIH-u, prestižnim Nacionalnim institutima zdravlja, i smanjenje za polovinu dotacije National Science Foundationu (Nacionalna fundacija za znanost). Dva stuba svjetske odličnosti oskrnavljena su sjekirom.
Ali katastrofa nije u hipotetičnoj budućnosti: ona je već tu. 30. aprila NSF je svojim agentima naložila suspenziju “svih dodjela fondova do sljedeće odluke”. Nisu samo zamrznute nove subvencije, nego ni međuuplate za validne ugovore nisu honorirane. A od NIH-a – totalna tišina na talasima: nema obavijesti o otkazivanju, nema zvaničnih priopćenja, a fondovi se ne isplaćuju. Istraživači su ostavljeni u mraku, laboratoriji u apneji.
Osim proračunskih pitanja širi se kulturni rat; krstaški pohod protiv svega što ne ulazi u ideološke okvire trumpizma. Lozinka: iskorijeniti sva istraživanja obilježena kao woke ili udružena u DEI (diversity, equity, inclusivity – raznolikost, jednakost, inkluzivnost). To se ne graniči na rodne studije. Od sada su na meti istračivački radovi o klimi, cjepivu, impaktu nejednakosti – svaka znanost koja bi se suprotstavila lideru.
Ono što je MAGA naciljala nije samo znanje: to je ideja o istini. Ideja da racionalni svijet, provjerljivi, može postojati izvan njihovih fantazija. Taj napad nije frontalan: metodičan je, podmukao i neumoljiv.
I ima posljedice koje mogu biti nepovratne. Čak i ako bi neka druga administracija jednog dana ponovno uspostavila proračun, digla blokade i otpustila cenzore, zlo je učinjeno. Koja istraživačica, koji astrofizičar, koji bi mladi strani doktorant pristao za stalno se nastaniti u zemlju, u kojoj je dovoljan jedan glas da sve strovali? Ko bi ulagao u karijeru koja se gradi na živom pijesku?
Moguće je da je Amerika već izgubila svoje znanstveno stoljeće. Ne zbog prirodnog pada ili dolaska konkurencije, nego zbog dobrovoljne destrukcije. Samospaljivanje na velikoj skali, bez vatre, bez pepela… ali čiji je dim već pronio smrad na ostatak svijeta.
Zlatno doba kriptovalute za korumpirane
Među najapsurdnijim i najzlokobnijim ekscesima Trumpove ere figurira njegova frenetična podrška kriptovaluti. Ili ponajprije njenoj dekompleksiranoj eksploataciji.
To može izazvati osmijeh, ali Bitcoin je danas skoro vintage tehnologija. Nastao 2008, star je skoro kao i iPhone. I uprkos 15 godina luđačkog prozelitizma, njegove pristalice još nisu uspjele pronaći istinsku ekonomsku korist za njihove numeričke himere. Čak i u Salvadoru, državi-izlogu za kriptovalute, trgovci većinom odbijaju uplate u virtualnoj valuti. Velika zamjena za dolar se ne dešava. Nema čak ni uznemirenosti.
Kriminal je, za razliku, našao svoje mjesto pod suncem. U krugovima iznuđivanja, trgovine ljudima i pranja novca, kripto, i naročito stablecoins, kao Tether – postali su nezaobilazni. Anonimni, zamjenljivi, teško im se ulazi u trag: savršeno oruđe za sve koji žele umaknuti svakom zakonskom okviru.
Ali odnedavno se nameće novi sistem, frontalniji i još groteskniji: korupcija pod vedrim nebom. Trumpova administracija je prihvatila kriptovalutu ne kao tehnologiju budućnosti, nego kao kasicu za kompromitovanje. Žetoni $Trump, $Melania – potpuno beskorisni, bez ikakvog udruženog proizvoda, cirkuliraju za milijarde dolara. Uložena su cijela bogatstva, potpuno nekažnjeno, u predsjedničku familiju. Zašto? Sa kojim obećanjem? Prednostima? Uz prećutni stisak ruke?
Trump se više ni ne krije. Organizirao je specijalnu “kripto” večer u Mar-a-Lagu, kad je ulaznica prodavana za milijun dolara. Neku vrstu gala večeri utjecaja, bez srama i stida. Sve je bilo obavijeno libertarijanskim narativom, kao da je sve predstavljalo numerički osvajački pohod protiv duboke države. Pored te pozlaćene farse, podkupnine zlatnog američkog doba – kuferi novčanica, prigušeni telefonski pozivi u privatnim vagonima –skoro da podsjećaju na debitantski bal. Danas korupcija ima svoje blockchain. I nosi crveni kačket u slavu pokreta MAGA.
Spram takvog polja ruševina, nameće se pitanje: zašto? Šta tjera Trumpa i njegovu okolinu da se tako ponašaju?
Trijumf zamjeranja
Na lijevoj strani kao i u lijevom centru, mnogi prihvataju analizu Bernieja Sandersa: nama vlada elita oligarha i za elitu oligarha. Šačica milijardera čvrsto odlučnih da se još više obogate. Njihov je plan providan: rezati u javnoj potrošnji – naročito u onom dijelu koji štiti najkrhkije – da bi finansirali sniženje poreza. Demontirati državu, privatizirati je i u svoje džepove staviti ugovore.
Ovo tumačenje je jednim dijelom tačno. Ali to nije dovoljno. Ono ne objašnjava ni apsurd trgovinskog rata, ni napad na znanost, ni bezumnu volju da se otvore vrata pandemijama. Ono čemu prisustvujemo je trijumf zamjeranja. Dovoljno je pročitati Trumpove postove na Truth Socialu, Muskove na X-u, ili poslušati govore Roberta Francisa Kennedyja Juniora: prigušena ljutnja neprestano dotiče bijes obojen nesigurnošću. Npr. Trump: “Možda bi Harvard mogao izgubiti svoj status kojim je oslobođen poreskih taksi i biti oporezovan kao politički entitet, ako nastavi promovirati te političke i terorističke ideologije?” Je li to racionalan predsjednik? Ili čovjek koji traži revanš po svaku cijenu?
Ovi likovi ne pate od ekonomske nesigurnosti. Bogati su, utjecajni, ponekad slavljeni. Pa ipak, svaki posmatrač elita zna koliko neki moćnici mogu biti izjedeni frustracijama, zavišću, gorčinom, čak i ako žive u onome što 99,9% ljudi smatra egzistencijom iz snova.
Ono što amblematične glave pokreta MAGA dijele je mučan osjećaj da su bili “jako maltretirani”, što je Trumpova fetiš-izjava. On zna da ga se doživljava kao neobrazovanog neotesanca i to ga ždere. Musk više ne podnosi da ga se kritikuje – on, koji je svojevremeno bio idol. Što se tiče RFK Jr-a, izgleda da ga pokreće opsesija da dokaže da nije šarlatan, koji je postao. Kad se pomno pogleda, gotovo sve u trumpovskoj politici proizlazi iz zamjeranja. Trump nameće besmislene carinske tarife da bi kaznio ekonomiste. Musk sabotira javne institucije da dokaže svoju genijalnost. RFK napada liječnike da bi sveo na muk one koji osuđuju njegove prijevare.
Ova slika, naravno, ukazuje na ozbiljnu demokratsku patologiju: kako je takav trio uspio doći na vlast? I zašto je postojalo tako malo zaštitinih ograda?
Želim vjerovati da će se njihova vlast završiti. Ali do tada, štete su vrlo duboke. I da budem iskren, sumnjam da ću za svog života vidjeti Ameriku da se potpuno oporavila.
Piše: Paul Krugman / New York Times
(Sa engleskog prevela Nada Zdravič)