Bosna i Hercegovina izumire. Dugo, sporo i nezaustavljivo, čineći projekcije Ujedinjenih naroda da će do 2070. u BiH u najboljem slučaju živjeti oko 1,5 milion ljudi, sve izvjesnijim.
Podatak Federalnog zavoda za statistiku da je u februaru ove godine na području tog entiteta preminuo 1.821 stanovnik, dok ih je rođeno 1.175 samo je kap u moru demografske havarije koju niko ne pokušava zaustaviti. Prošle godine, u entitetu Federacija BiH je negativni priraštaj iznosio 4.820, a godinu ranije 4.030, govore podaci Zavoda. To znači da je u tom entitetu za samo dvije godine bilo gotovo 9.000 stanovnika manje, ako izuzmemo migracije. I to samo u jednom dijelu BiH.
Niti u drugom entitetu, Republici Srpskoj nije ništa bolje. Taj entitet već dvije decenije bilježi negativan prirodni priraštaj. Prema posljednjim zvaničnim podacima tamošnjeg Zavoda za statistiku, u 2023. je u tom entitetu rođeno 9.309 djece, a preminulo je 13.508 osoba što je minus od 4.199 ljudi.
‘Srljanje u demografski kolaps’
Dok se politički lideri decenijama hvataju za vratove i hrvaju u glibu drugih problema od nacionalne važnosti, onih koje predstavljaju je sve manje. Izuzimajući kratkoročne ili jednokratne mjere koje jedva da služe ičemu, jasne strategije i politike demografskog zaokreta do sada praktično nije bilo, u čemu su složni svi naši sagovornici.
„Čini se da je svima jasno, osim onima koji su odgovorni za ukupno stanje u društvu, kako bosanskohercegovačko društvo, brže od očekivanog, srlja u demografski kolaps”, mišljenja je mostarski akademik Asim Peco sa Univerziteta Džemal Bijedić. Navodi da je mortalitet plod onoga što, manje-više, svaki Bosanac i Hercegovac sa imalo pameti može sam zaključiti.
„Demografska kretanja, općenito, treba posmatrati u kontekstu ukupnih ekonomskih, socijalnih, političkih, sigurnosnih i kulturoloških prilika. Evidentan je kontinuiran pad stope nataliteta u BiH u posljednjih dvadesetak godina. Teško je očekivati da se mladi bračni parovi odlučuju na potomstvo ako su ekonomski nezbrinuti, ako je politička i sigurnosna situacija u društvo vrlo nestabilna”, tvrdi Peco.
Nema dugoročnih mjera
Osim političkih trzavica i opšteg osjećaja nesigurnosti, jedan od najvažnijih faktora koji vode ka negativnom priraštaju je onaj ekonomski. Jednostavno je pitanje koliko porodica u BiH sebi može priuštiti dvoje ili više djece, znajući da to može finansijski podnijeti, u periodu u kojem prosječna primanja ne mogu podmiriti niti potrošačku korpu, a kamoli nešto više?
„Država je na svim nivoima, a najviše na nivou entiteta, na kojima su mnoge nadležnosti, učinila sve da se broj ljudi koji odlaze poveća. Ekonomska situacija, slabo plaćeni poslovi, diskriminacija, korupcija… sve to vodi ka propasti. Vlast čini sve što može da se ljudi isele odavde, umjesto da osiguraju investicije i održiva ulaganja kako bi im pružili bolji životni standard“, kaže bh. ekonomista Igor Gavran.
Dugoročnih mjera, dodaje, nema.
„Ima kratkoročnih i jednokratnih. Recimo, poticaji za porodilje, koji se povremeno negdje pojave. Ali, šta oni znači dugoročno? To je samo razbacivanje novca, ako nema dugoročnijeg rješenja. To možda može malo potaći rađanje djece, ali naknade nisu vječne. Treba djecu školovati, oblačiti, a nema dovoljno posla. I šta onda nego – iseljavanje“, dodao je Gavran.
Vlast nema odgovor na globalizacijske procese
Za pad nataliteta krivi su i opći globalizacijski procesi koji nisu obišli niti BiH, stava je Peco. Štaviše, nju su najviše zakačili, dok vlast, navodi, nije imala odgovor.
„Bosna i Hercegovina je možda i više od drugih zemalja u okruženju doživjela stanovite kulturološke promjene izazvane globalizacijskim kretanjima, na koje bosanskohercegovačka vlast nije imala adekvatan odgovor. Jasno je kako su prioritetni ciljevi globalizacijskih procesa kreiranje globalne ekonomije, ali i globalne kulture. Potpuno je prepoznatljivo, pa čak i metodološki dokazivo, kako su globalizacijski procesi ustanovili potpuno nove stilove življenja i novi svjetonazor unutar kojeg se prepoznaje modernije poimanje braka i porodice, pa samim tim i stvaranje potomstva“, kaže.
„Također, kada je riječ o stalnom rastu stope mortaliteta, nikako ne smijemo zaboraviti činjenicu da su bosanskohercegovački građani od 1992. do 1996. doživljavali strašne psihološke traume izazvane različitim ratnim zbivanjima. Traume su nastavljene i nakon rata s tim da su u ovom slučaju uzrokovane ekonomsko-socijalnim stanjem u kojem su se građani našli. Ljudi koji su sa različitim traumama izašli iz rata nisu na adekvatan način psihosocijalno zbrinuti što je rezultiralo različitim psihičkim i biološkim oboljenjima. Rast stope suicida u našem društvu potvrđuje pomenute navode“, dodaje Peco.
Prema njegovim riječima, može se zaključiti da „poslijeratna bosanskohercegovačka vlast na svim nivoima, bez obzira na ideološko-politički ili nacionalni kolorit nije uspjela adekvatno odgovoriti na izazove tranzicijskih i globalizacijskih procesa“.
Demografija kao infrastrukturni problem
Gdje je rješenje problema?
Upitan za dugoročna rješenja koja bi okrenula situaciju i natalitet dovela na pozitivan nivo, Igor Gavran nudi jednostavan odgovor – „dolazak odgovornih ljudi da upravljaju državom“.
To bi, dodao je, „trebala biti stručna i sposobna vlast koja ne bi zapošljavala po partijskoj liniji, već bi otvorila radna mjesta za mlade“.
„Cijeli se sistem treba promijeniti, da mladi, koji sada ne vjeruju u njega, vide da budućnosti ima, da se otvaraju radna mjesta, rastu primanja, jačaju obrazovanje i zdravstvena zaštita… Onda će ljudi ostajati ovdje i ulagati u djecu“, govori Gavran.
Demograf Amer Osmić dugo se bavi demografskom kataklizmom u BiH i upozorava na katastrofalne posljedice.
„Brojke su katastrofalne. Mi kao društvo moramo potpuno drugačije pristupiti problemu depopulacije. Ne smijemo gledati demografiju kao socijalni problem koji se može riješiti nekim kratkoročnim davanjima koja bi mlade ljude motivirala da osnuju porodicu i imaju djecu“, kaže Osmić, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
„Naša demografija je infrastrukturni problem. Manje sredine nemaju zadovoljavajući infrastrukturu. Vrtići, škole, obrazovan kadar, njega… u velikom broju gradova i mjesta toga nema. Primjera radi, u Krajini, broj upisane djece u školama je od 2007. do 2023. godine zabilježio pad od 53 posto“, govori Osmić.
Ima li svjetla na kraju tunela?
Iako se do sada nije postojala jasna demografska strategija, o čemu svjedoče i brojke, nedavno se pojavilo svjetlo na kraju tunela, makar u entitetu BiH, čija je Vlada izradila „Strategiju demografskog razvoja i oporavka Federacije Bosne i Hercegovine“. Osmić tvrdi da Strategija obuhvata mnoge probleme za koje do sada nije bilo rješenja.
„Taj dokument je prepoznao problem da je zadovoljstvo građanina nešto što značajno utiče na natalitet. Po prvi put imamo jedan strateški dokument u okviru jedne vladine institucije koji pokazuje jasan pravac djelovanja. Provođenje strategije zahtijeva velike sume novca, no mi kao društvo moramo taj novac smatrati ulaganjem u poboljšanje društva, koje u ovom trenutku ne vidi perspektivu ovdje“, govori Osmić.
Uloga i zaštita majke, redefiniranje uloge oca, koji je do sada smatran uglavnom finansijerom porodice, bez učešća u brizi o djetetu i bez pristupa na porodiljsko odsustvo, segmenti su za koje Strategija nudi rješenja.
Ona je usvojena, ali hoće li zaživjeti i u praksi, naročito kada se uzme u obzir da iziskuje ulaganja od šest do sedam milijardi konvertibilnih maraka (od 3 do 3,5 milijardi eura), pokazat će vrijeme.
„Na prvu pomisao, taj novac se čini ogromnim, ali benefiti bi bili neprocjenjivi. Istina je da kod nas postoji praksa da se pravila usvoje, ali da izostaje akcija, ali ukoliko mi kao društvo, neovisno o tome o kojem se entitetu radi, ne shvatimo konačno ovaj problem ozbiljno, prognoze koje je dao UN za 2050. i 2070. godinu, ostvarit će se. U najboljem slučaju, Bosna i Hercegovina će 2070. imati 1,5 miliona stanovnika, a o najgorem scenariju ne želim ni razmišljati“, dodaje Osmić.