Kad bi rat u Ukrajini završio danas, Rusija bi vojno izgubila: možda je pomakla granice, ali ne samo da nije postigla svoj glavni cilj, koji je bio zauzeti glavni grad i ponovno postaviti marionetskog vladara da ga kontrolira i pokori. Takođe nije postigla svoj minimalni cilj, a to je okupacija cijelog Donbasa. Glavni gradovi Donjecka koje je Ukrajina držala 2014. (Slovjansk, Kramatorsk i Pokrovsk) ostaju u rukama Kijeva, koji je izgubio samo Mariupolj.
Rusija se tri godine ograničila na odbranu osvojenog u prvim danima agresije zahvaljujući elementu iznenađenja i napredovanju na frontu u Donbasu nekih 35 kilometara sjevernije (udaljenost između Avdivke i Pokrovska) uz cijenu stotina hiljada žrtava. Usput je Ukrajina, koja je uspjela preživjeti kao država i kao društvo, otela i dio Kurska.
Za nuklearnu silu koja je trebala zauzeti Kijev za tri dana, ovo je neumitni poraz. Moskva je izgubila svoje ogromne evropske plinske ugovore, Finska i Švedska su se pridružile NATO-u, a međunarodni ugled Putinovog režima, kojeg traži Međunarodni krivični sud za ratne zločine, naglo je pao.
Sada dolazi diplomatska bitka, u kojoj je Donald Trump voljan dati Putinu ne samo nešto što bi se moglo nazvati pobjedom, učvršćujući njegovo pravo da osvoji te već anektirane teritorije, već račun za ovu katastrofu mora platiti Evropa, ignorisana od strane Trumpovog potpredsjednika Vancea i izbačena iz bilo kakvih pregovora.
Svojim 90-minutnim pozivom Putinu i pozivom na susret u Saudijskoj Arabiji, Trump je upravo rehabilitirao ruskog autokratu i predočio mu scenario od kojeg su evropske zemlje strahovale. U 2024. to je bila samo daleka, ali zabrinjavajuća mogućnost. Sada je stvarnost: nekoliko događaja počinje otkrivati horizont eskalacije. Pregovarački stol ne dovodi uvijek do trajnog mira. Ponekad prekid vatre potiče još gori rat. Čini se da je Evropa to konačno shvatila.
Trumpovom pobjedom i naklonošću američkog predsjednika Vladimiru Putinu, o kojem nikada nije rekao ružnu riječ, lideru koji je uvrede učinio svojim ličnim zaštitnim znakom, učinjen je prvi korak prema najgorem scenariju za Evropu. Drugi korak došao je iz Rusije: Putin je cijelu svoju industriju prilagodio ratnoj ekonomiji kako bi iz daljine razbio ukrajinske gradove, iscrpio njihovu protivzračnu odbranu i terorisao njihovo stanovništvo. Njegova izborna farsa prošlog proljeća omogućila mu je da potpuno počisti svaki trag preostale opozicije.
Analitičari su još prošle godine opisivali ovaj mogući scenario: – Ova dva uslova, Putinova pobjeda u Ukrajini i slabljenje NATO-a, neophodni su kako bi ruski režim pokušao napasti drugu zemlju u Evropi. – Pa, na dobrom smo putu. Iako Putin nije ostvario vojnu pobjedu, Trump mu je voljan dati diplomatsku pobjedu u Saudijskoj Arabiji.
Trump predlaže zamrzavanje ukrajinskog fronta i odgovornost Evrope za sigurnosne garancije za zaštitu Ukrajine. Drugim riječima, nekoliko evropskih zemalja, među kojima su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, raspoređuje svoje vojne resurse na prvoj liniji s desecima hiljada vojnika.
Paralelno, Rusija može premjestiti svoju vojsku bez posljedica na nove frontove, kao što su baltičke zemlje, jer ukrajinski front ostaje zamrznut. Odatle, hibridnom operacijom, može pokrenuti napad na koji bi Evropa, s SAD-om okrenutim prema Pacifiku, teško reagirala nakon što pošalje svoje resurse u odbranu mira u Ukrajini.
Zapravo, ruska agresija prema baltičkim državama već je počela. Ruska državna televizija od prošle godine neprestano izvještava o invaziji na te bivše sovjetske republike, a razna ruska oprema za elektronsko ratovanje stvara velike smetnje navigacijskim signalima letjelica, ne samo vojnih nego i civilnih.
Gabrielius Landsbergis, ministar vanjskih poslova Litvanije, ovako definiše situaciju u tim zemljama na svom X-profilu: – Krajnji narativ će napisati historičari. Oni će raspravljati o našim odlukama. Ako ne uspijemo, bit će oštri. Pitat će se zašto smo vjerovali fikciji koju smo sami sebi govorili i odlučili ignorisati činjenice na terenu. Oni će to nazvati tragedijom, a ne pobjedom.”
To je takođe objasnio analitičar Gideon Rachman u Financial Timesu: – Putin želi da se trupe NATO-a povuku iz cijelog bivšeg sovjetskog carstva. Evropski zvaničnici vjeruju da će Trump vjerovatno pristati na povlačenje američkih trupa s Baltika i možda zapadnije, ostavljajući EU ranjivom na rusku vojsku za koju NATO vlade upozoravaju da se priprema za širi sukob izvan Ukrajine.”
Ukrajinski historičar Serhii Plokhy piše: “Gledam argumente Vladimira Putina i priznajem spise ruskih imperijalnih historičara. Koncept da su Rusi i Ukrajinci jedan te isti narod bio je dominantna ideja prije ruske revolucije. Putin razgovara s duhovima prošlosti, pokušavajući ih pretvoriti u čudovišta budućnosti.”
Ako bi svi ovi uslovi bili ispunjeni, suočili bismo se s šah-matom Vladimira Putina protiv NATO-a. Ako SAD ne djeluje u slučaju male ruske intervencije, naprimjer, u Narvi (estonskom gradu u kojem živi 90% stanovništva koje govori ruski), a ostali evropski partneri se uplaše, kakva je onda korist od Atlantskog saveza?
EL MUNDO