Piše: SENAD AVDIĆ
„Treba razumjeti njihov bijes i frustracije… obećali smo puno prisustvo države“, govorio je jučer španjolski kralj Felipe VI nakon što je prošao kroz teške, ponižavajuće trenutke linča, uvreda, fizičkih napada u gradu Paiporta u oblasti španjolske Valencije, stradalom u smrtonosnim poplavama sredinom prošle nedjelje.
„Ubice, ubice!“, skandirala je bijesna gomila ljudi španjolskom kralju i njegovoj suprugi Letiziji dok su ih zasipali gomilama jesenjeg gustog, ljepljivog blata. Kralj Felipe tražio je od svog osiguranja da skloni kišobrane kojima su kraljevski par štitili od „bombardovanja“ blatnjavim kuršumima. Kraljica Letizia je cijelo vrijeme neutješno plakala, ne zbog poniženja koje im je priređeno, nego zbog neposrednog suočavanja sa enormnim dimenzijama i kataklizmičnim posljedicama tragedije njihovih očajnih domaćina.
„NEKA VISI PEDRO… SANCHEZ“
Napad njenih sugrađana na kraljevski par gradonačelnica Paiporta je opisala kao „krik očaja napuštenih ljudi“. Ona se, dakle, priklonila većinskom (ne)raspoloženju postradalog stanovništva prema centralnim vlastima koje ih proziva za zbog kašnjenja upozorenja na nadolazeće smrtonosno nevrijeme, i još neblagovremenije upućivanje pomoći u kritični region. Španjolska monarhija čiji su najviši reprezenti obišli pogođene krajeve je simbol stabilnosti, služi da građani imaju gdje tražiti potporu u najtežim trenucima, kada ostanu bez svega…
Nimalo toplija dobrodošlica nije pratila ni premijera Španjolske Pedra Sancheza koji se također jučer zaputio u posjetu unesrećenim dijelovima u oblasti Valencije. I njega je, kao i kraljevski par, dočekao uragan građanskog bunta, uvreda, blaćenja, zamalo je izbjegnut fizički obračun. Pokušavao je Sanchez objasniti šta je sve do sada učinila njegova Vlada i obećati šta sve namjerava učiniti u sanaciji šteta, niko ga nije slušao, poručeno mu je da je persona non gratta i da napusti Paiportu: „Neka visi Pedro“, kao da su mu poručivali građani Piaporta.
U tom gradiću sa 27 hiljada stanovnika u poplavama je poginulo njih 70, što je tragedija nezapamćena u modernoj povijesti Španjolske.
Mjesec dana ranije, četvrtog oktobra, slična prirodna katastrofa obrušila se na dijelove Bosne i Hercegovine, općine Kiseljak, Fojnica, Kreševo u srednjoj Bosni, Konjic i Jablanicu u Hercegovini. Najteže je stradala Jablanica, općina od 10-ak hiljada stanovnika u kojoj je goropadna vodena bujica usmrtila 18 građana, razorila stotine porodičnih domova, uništila saobraćajnice, vitalne dijelove infrastrukture.
Jučer su u Jablanici održani lokalni izbori, četiri nedjelje nakon što su građani glasali u ostalim lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini (sa izuzetkom četiri pomenute općine poharane poplavama, gdje se glasalo prošlog vikenda).
Za razliku od Konjica, Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, u kojima su vlast zadržali načelnici i stranke koji su vladali u prethodne četiri godine, u Jablanici je izabrano novo lokalno rukovodstvo. Dosadašnjeg načelnika Damira Šabanovića iz Socijademokratske partije BiH uvjerljivo je pobijedio kandidat Stranke demokratske akcije Emir Muratović. I na izborima za Općinsko vijeće SDA je bila superiorna, dok je SDP BiH drugoplasirana stranka sa 20-ak odsto dobijenih glasova.
NEKA GA NE BUDE U 3 UJUTRO
Načelnik Šabanović je razborito priznao poraz i džentlmenski čestitao pobjednicima. Sasvim drugačije poruke i reakcije stigle su iz kabineta njegovog partijskog šefa Nermina Nikšića, predsjednika Vlade Federacije. Nikšićeva savjetnica za medije preko društvenih mreža obrušila se na građane Jablanice optužujući ih za licemjernu nezahvalnost njenom šefu. „U tri ujutro zovete Neku (tako savjetnica neobavezno-intimizirajuće tretira premijera Nikšića) i Neka uz vas. Neka pomaže… Baš lijepa zahvala“, napisala je medijska savjetnica. Poručila je srdito dosadašnjem načelniku Jablanice Šabanoviću: „Dado, glavu gore, svako bira kako zaslužuje“.
Optuživanje građana zbog nezadovoljstva njihovom na izborima slobodno izraženom poltičkom voljom nepogrešiv je simptom deficita političke kulture, ne samo savjetnice nego i onoga ko ju je izabrao i omogućio joj da u njegovo ime iznosi nedopustive političke ocjene. Građani Jablanice bi trebali biti zahvalni Nerminu Nikšiću na njegovoj žrtvi („u tri sata ujutro“, pri tom!), ali, eto, nisu.
Naravno da su birači u Jablanici na izborima bili opredjeljivani i nedavnom tragedijom čije posljedice još uvijek podnose i podnosit će ih u vremenu koje dolazi. Očigledno da je na izborima presudio većinski utisak da se vlast, lokalna, a pogotovo federalna nije dovoljno dobro, odgovorno snašla i da je nekompetentno reagirala uoči, tokom i nakon tragedije. Neke izjave koje je u tom periodu davao Nermin Nikšić i njegovi stranački pajdaši bile su ne samo neuvjerljive, nego i iritantne. (Kada se, na primjer, pravio nevješt, govoreći o vlasnicima/uzurpatorima famoznog kamenoloma koje je nazvao „izvjesnom familijom Honđo“ iako svako u Hercegovini, od Bradine pa naniže prema jugu zna ko je i čime se bavi “izvjesna familija“). Nikšić i njegova Vlada, sastavljena od ispraznih paradera i zamornih frazera poput Vojina Mijatovića, ili Nerina Dizdara, nisu se ponašali ništa odgovornije i konkretnije nego što se prethodna Vlada na čijem je čelu on bio snalazila tokom poplava 2014. godine. Naravno da su sve to iskoristili njegovi politički protivnici, pa i više puta prozivani hodža iz Jablanice koji je, što ne iznenađuje, navodno, „radio posao“ za Stranku demokratske akcije.
I KONJIC UBIJAJU, ZAR NE
Između neprijateljskog dočeka za najviše španjolske autoritete, kraljevski par i premijera Sancheza, u uništenom gradu Paiporta, i odluke građana Jablanice da kazne na izborima aktuelnu vlast (općine i Federacije) u osnovi nema suštinske razlike: i u jednom i u drugom slučaju riječ je bilo o „kriku očaja napuštenih ljudi“, kako je to kazala gradonačelnica Paiporte. Razlika je, međutim ogromna, nesamjeriva u načinu na koji taj „krik“, taj vox populi razumiju i akceptiraju odgovorni, vlastitim egom i statusom neopterećeni zvaničnici, s jedne (španjolske) strane i provincijalni, pohlepni nedorasli autoriteti sa druge, bosanskohercegovačke…
Prisjetimo se, prije nekoliko mjeseci Nermin Nikšić je autokratski pogazio Statut svoje stranke produžujući sebi mandat za još nekoliko mjeseci, na šta nije imao pravo nakon što je prethodno „ispucao“ dva mandata na čelu stranke. Objasnio je, a njegova mu stranačka većina dala za pravo, da ne bi bilo pametno da se povuče prije lokalnih izbora. K’o biva, on koji je na prethodnim izborima osvojio sramotno mali broj glasova, trebao bi biti faktor, motor uspjeha SDP-a BiH na lokalnoj razini?!
Koliko je to uspio, i kakve je rezultate sa njim na čelu SDP BiH polučio, moglo se uvjeriti u posljednjih mjesec dana tokom kojih je ta stranka u brojnim sredinama doživjela izborni debakl. Prije poraza u Jablanici, kandidat SDP BiH pretrpio je težak poraz u Nikšićevom „uporištu“, rodnom mu Konjicu; ni tamo nisu imali „razumijevanja“, ni „zahvalnosti“ za „Nekino pomaganje u tri ujutro“… Izdali ga prijatelji, izdao ga brat, da parafraziramo evergrin Šemse Suljaković…