U RS-u djecu uče da su Karadžić i Mladić heroji i da je rat za stvaranje entiteta bio bezmalo svet. Neko je zbog toga, doista, u čudu?
A šta su ih drugo učili dosad: u kućama, u crkvama, u sportskim klubovima? Nešto su drugo sricali junački guslari?
Visoki predstavnik povodom toga neće učiniti ništa. Jer taj čovjek u Bosnu nije došao da nameće istinu, nego nepravdu. I to radi sa njemačkom efikasnošću.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Oni, dakle, lažu. I toj laži sve je podređeno, sve je u njene mrke kočije, crnje od gavranova krila upregnuto: i vlada i predsjednik i parlament i sudovi i školski sistem i nesretni im umjetnici osuđeni da laž kojoj su pristali da služe plate efemernošću svega što će ikada napisati, naslikati ili snimiti.
Jednoga dana Niče se zaputio u šetnju ulicama Torina. Gdje je sreo nasmrt pretučenog konja. Kleknuo je, zagrlio životinju i potonuo u ludilo iz kojega nikada nije izronio. „Majko, glup sam“, bile su njegove posljednje riječi.
Pretučeni konj; na kiši ostavljeno štene; otac koji masakrira porodicu pa zapali kuću; majka koja prikriva da njen ljubavnik zlostavlja njeno čedo, sve dok dijete ne podlegne od posljedica roditeljske ljubavi… Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno, do krajnjih konsekvenci promisli. Niko sebe ne može preživjeti, ako o tome ko je, šta je i kakav je dosljedno i bespoštedno promisli.
A kako tek preživjeti punu svijest o bijelim trakama, ljudima što plamte kao Aleksandrijska biblioteka, kao Vijećnica; kako preživjeti zaklane, silovane, kako preživjeti genocid koji je bio konstitutivan za vašu političku zajednicu?
Tako što ćemo lagati.Tako što ćemo se, umjesto u istinu, baciti u zaštitnu mrežu; u meko, fino paukovo tkanje od tradicije, istorije, ideologije, religije.
Čim se dese, tačno znamo koji su to događaji, koje su to tačke, u kojima pucaju svi šavovi svih maski, u kojima puca armatura naše makete koja navodno predstavlja svijet. Tamo gdje se kroz pukotine ukaže istina: to mjesto u najvećoj hitnji napuštamo i bježimo na sigurnu udaljenost, odakle se naprsnuća u našim narativima ne vide.
No laž je glupa, kao što glupo je i Zlo. Laž je, Zlo je, kao falus: naizgled moćna, ali šuplja.
Uprkos bjesomučnom radu ideologije napretka, istorija nije trijumf pravde i dobra. Istorija je (i) beskrajni niz zločina, izdaje, ljudske bijede. Istorija je zločin u kojem smo svi i dželati i žrtve. Ako poživi dovoljno dugo, žrtva bi mogla postati dželat. A martir grješnik. Istorija je, između ostalog, i istorija ljudi koji su poživjeli dovoljno dugo da se pomokre na sve dobro što su u životu uradili.
Ratko Mladić nesumnjivo jeste istorijska figura. Istorijski je i njegov zločin. Isto važi i za čitavu kamarilu zločinaca čija je Mladić bio sablja: Karadžića, Miloševića, čak i one kojih se, uprkos grozoti onoga što su počinili, danas ne sjećamo. Majka koja je žrtvovala sve za djecu, ona koja je trpjela poniženja, udarce i život kakav nikada nije trebala imati, sve da bi njena čeda imala najbolji život koji mogu imati – za nju i njeno herojstvo, koje je veće od herojstva najglasovitijega junaka, u istoriji nema mjesta.
I? Šta nam to govori o istoriji?
Star sam čovjek, gravitacija će koliko sutra i nadamnom odnijeti konačnu pobjedu – jer gravitacija uvijek pobjeđuje. A stari ljudi – koliko ste puta tome svjedočili – vazda drve jedno te isto. Pa ne zamjerite ako sam vam ovo već pričao…
Postoji mnoštvo, čitava galaksija istorija. Ili barem dvije: povijest pobjednika i povijest poraženih. Pri čemu čovjek rafinirana ukusa zna da ono doista signifikantno i bliže istini valja tražiti u ovoj drugoj.
Ali postoji samo jedna istina.
Republičkosrpski udžbenici istorije nalik su na čovjeka koji mokri u punoj banketnoj sali, uvjeren da ga niko ne vidi, zato što je stao u ćošak i skupu okrenuo leđa.
Ne, zapravo, mnogo je gore, daleko je bestidnije od toga.
Ti su udžbenici nesveto pismo zla koje je osililo, koje je povjerovalo da, zato što se kazna još nije sručila na njega, može činiti što mu je volja, do kad mu je volja. To je zlo koje se u lice ceri i histerično ruga svojim žrtvama.
Što to činite, braćo?
Nije li vas strah Boga, braćo u Hristu?
Jeste li čitali Dostojevskog; jeste li ikad čuli Hristove riječi; zar ne znate da samo istina oslobađa?
Zar ne znate da biće vam sve teže, što više lažete? Sve što mislite da laž će odbraniti, unaprijed ste izgubili. Niko od nas ništa nema i niko od nas ništa nije. Kao što ništa je vaša lažna država. U ime koje su neki od vas činili zločine, u ime koje drugi sada lažu. Ništa, za ništa.
Zar ne znate da su i Karadžić i Mladić Sotonini vojnici? U ime kojeg Boga ste ubijali? U ime onoga koji je zapovijedio: ne ubij? U ime kojeg Boga lažete: u ime onog koji zapovijeda istinu?
Ubijali ste i lažete u ime lažnog Boga vašeg nacionalizma. Sva ta krv, svi ti krici umirućih, oni jecaji silovanih žena, sve te skrivene masovne grobnice, sva mržnja, sva laž… Za šta? Za šta, ako ne za Zlo? Ono što od vas traži da ubijate i lažete ne može biti i nikad nije Bog, nego Đavo.
Samo pokajanje, to je sve što nam preostaje: i vama i meni i svemu što zbori.
Mrtvi nisu mrtvi: oni će nas sve nadživjeti.
Da ste umjesto Njegoša, za kojega vam je potreban rječnik i kojega temeljno ne razumijete, čitali Joycea, znali biste da mrtvi naše živote često određuju kudikamo snažnije no što to može bilo ko od živih. Znali biste da onda kada nekome uzmemo život, sebi uzmemo sve, osim golog života. Sve o čemu smo lagali biće razotkriveno; sve od čega smo strahovali desiće nam se; sve od čega smo bježali stići će nas. Na koncu će po svemu pasti snijeg. I niti jedna stopa neće ostati skrivena.
Deveti je januar. Sniježi. Pada snijeg na svaki djelić tmurne Posavine, na ogoljela brda hercegovska, lagano pada na Drinu, i još dalje, na zapadu, zavijava mračne buntovne talase Vrbasa. Vije i po svakom djeliću pustog crkvenog groblja gdje pokopani su katolici kojima je presudila Mladićeva vojska. Debeli nanosi leže po nepreglednim poljima tabuta koji čekaju i dočekaće pravdu, po polumjesecu i zvijezdi na maloj kapiji, po ogoljelom trnju. Tiho pada snijeg, kao što tiho dođe posljednji čas, na sve što živi i sve mrtve.