Pandemija koronavirusa nije pala s neba, ali je banula iznenada, agresivno mimo svih očekivanja, i izbezumila i epidemiologe i političare. Prvi iz dana u dan ulažu nadljudske napore kako bi doskočili smrtonosnoj infekciji, dok drugi ne znaju šta da o tome kažu naciji. Borba koja se protiv pandemije vodi na terenu politike, pretvorila se u političke okršaje i afere. U tome učestvuju i veliki i mali igrači, jedni koji imaju ogromnu moć i raspolažu isto tolikim resursima, i drugi koji su na čelu malih i siromašnih zemalja. Građanima Bosne i Hercegovine važniji su ovi drugi, jer im od njih zavisi i sadašnjost i budućnost. Gledano sa sarajevskih pandemijskih vidika, aktuelna vlast je, najkraće rečeno, doživjela institucionalni debakl, a razdrobljeno zdravstvo – kolaps.
Privatni karantin kao tester ljudske gramzljivosti
Predsjedništvo zemlje je, po običaju, nejedinstveno, da ne kažem personalno posvađano, na Vijeće ministara niko ozbiljan ne računa, međunarodna zajednica je i od jednih i od drugih digla ruke, Parlament BiH “probudio se” nakon dvomjesečnog pandemijskog sna, a zemlju je od finansijskog beznađa spasio Međunarodni monetarni fond (MMF), koji je pitanje namjenske finansijske pomoći u iznosu od 330 miliona eura riješio u razgovoru sa trojicom neprikosnovenih stranačkih prvaka – Bakirom Izetbegovićem, Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem. Suma sumarum, prof. Šaćir Filandra konstatuje da je odnos probosanskih političkih snaga prema zajedničkom identitetu iznenađujući, jer su dozvolile da se državne institucije gotovo ugase. “Ako država ne djeluje, ona postaje apstrakcija bez koje se može.”
U pandemijskoj epizodi koja svjedoči o neuspjelim pokušajima da se to zajedničko izgradi i stavi u nadležnost države, najintrigantnija figura je državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić. Godinama politički oponent Bakiru Izetbegoviću, a potom njegov najvažniji rezervni igrač, Radončić je svoj mandat počeo trošiti vrlo ambiciozno, u stilu “mnogo htio, mnogo započeo”. Imao je dobre namjere, ali nijednu od njih nije uspio provesti. Šatori na graničnim prijelazima, postavljeni na njegovu ideju, ostali su prazni, jer su mjere karantinske predostrožnosti u Federaciji ukinute prije nego što su i zaživjele, a da ga za to niko nije pitao. U ovom, kao i u nekoliko drugih slučajeva, dezavuisan je upravo od partnera iz SDA. U direktan konflikt s njima ušao je u trenutku kad se, pun elana, posvetio svojoj omiljenoj temi, migrantskoj situaciji u BiH. Proglasivši to pitanje sigurnosnim a ne humanitarnim, dao je nalog da mu se popiše svih desetak hiljada ilegalnih migranata iz Alžira, Pakistana, Maroka i Afganistana, koji “moraju biti deportovani iz zemlje”. Brzopleto i nimalo diplomatski zaprijetio je pakistanskom ambasadoru u BiH Muhammadu Khalidu Raoau da će biti proglašen personom non grata. Međutim, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović izvinio se ambasadoru Raoau i demantovao ministra Radončića, koji sada nosi praznu pušku na ramenu. Zašto ministar Radončić trpi sva ta poniženja i ne podnosi ostavku, znaju svi koji imaju uvid u trenutni odnos i raspored političkih snaga u Federaciji.
Da imamo najkorumpiraniju vlast i, zakonomjerno, najkorumpiranije pravosuđe u Evropi, to je opšte mjesto dosadne priče o Bosni i Hercegovini. Da će biti virusnog profiterstva i pranja para, znalo se još na početku aktuelne pandemije. Međutim, pohlepa i primitivizam prevazišli su sva predviđanja. Privatni karantin u naselju Ortiješ kod Mostara, koji su novinari otkrili 20. aprila, bio je tester ljudske gramzljivosti. Jedan “snalažljivi” mještanin je svoju novoizgrađenu kuću pretvorio u karantin i za to dobio saglasnost županijskog Kriznog stožera, potpisanu od epidemiologa Nermina Avdića. Kuća ima 12 soba sa po tri kreveta, kupatilom i WC-om. U njoj se u jednom trenutku našlo tridesetak pacijenata, a da niko ne zna ko ih je tu strpao. Jedan od njih bio je zaražen. Na pitanje novinarke N1 nije li apsurdno da pacijenti leže udaljeni svega dvadesetak centimetara jedan od drugog, dok preporučena fizička distanca na otvorenom prostoru iznosi oko dva metra, vlasnik kuće je odgovorio: “Struka je rekla svoje”.
Međutim, tek je afera sa respiratorima otkrila svu moralnu trulež vlasti. Uzgajivač malina Fikret Hodžić, poznatiji kao voditelj TV Hayat, čijoj su firmi navodno bili blokirani računi, spašava svoj posrnuli biznis na volšeban način, tako što za potrebe Vlade Federacije BiH nabavlja u Kini oko 100 respiratora uz ukupnu cijenu od 10,5 miliona KM. Mediji danima drže ovaj slučaj u žiži, ali nema odgovora na pitanje ko je nalogodavac ovog prljavog posla, koji se mora podvesti pod pljačku naroda. Njeni akteri znaju gdje je prava adresa, ali se prave da nisu upućeni u tu stvar. Zato su njihove priče pune rupa i predstavljaju providnu petljavinu. Javnost je uvjerena da je u pitanju pranje para. U kolo stranačke korupcije upleteno je na stotine ljudi, spremnih da izvrše svaki nalog te vrste, pa je tako i Fikret Hodžić najtanja karika u lancu onih koji su ovaj posao osmislili, što nikako ne znači da je nevin. Moralni aspekt ove afere svakako je najvažniji, pa su neopozive ostavke najmanje što njeni glavni akteri mogu učiniti.
Ratni profiteri su isto što i ratni zločinci
Prije više od dvadeset godina, tadašnji britanski ambasador u BiH Charles Crawford govorio je pred državnim parlamentarcima i ostalim pripadnicima ovdašnjeg političkog establišmenta. U svom obraćanju između ostalog je rekao da su ratni profiteri isto što i ratni zločinci i da i za jedne i za druge treba organizovati brza, efikasna i pravedna suđenja, poslati ih iza rešetaka i oduzeti svu nezakonito stečenu imovinu. Ali u prepunoj dvorani zgrade Parlamentarne skupštine ambasadora Crawforda nije imao ko da čuje. U međuvremenu su se suđenja ratnim zločincima odvijala sporo, traljavo i neselektivno, dok su ratnoprofiterski slučajevi, kao i tajkunske pljačke u postratnoj tranziciji, ostali manje-više netaknuti. Naše slavno pravosuđe, u kojem mahom sjede ljudi slijepo odani vlastodršcima, godinama bije glas najzapuštenijeg segmenta u sistemu vlasti. Istina, ratni profiteri obično ne ubijaju ljude, mada je bilo i takvih, ali oni “izjedaju” društvo moralno i materijalno, poput crva koji izjeda jabuku. Tužilaštvo BiH ima u rukama još jedan vruć krompir – ovog puta u vidu velike pandemijske afere. Čekamo rasplet.
Piše: Gojko Berić, Oslobođenje