Kad sarajevski mediji zašute o nekom umjetničkom ostvarenju koje je unaprijed bilo proglašeno izvanrednim i o kojem su već napisani panegirici prije gledanja, onda se neminovno radi o „odronu“.
Kolokvijalno napisano i jeste, ali to je vrhunski termin za vrhunski loše urađen posao.
Reditelji, glumci, producenti… tokom Sarajevo Film Festivala daju izjave, šalju poruke, pričaju s kim vole sarađivati i koliko je koštao film, a mediji prenose i kako im je oduševljena publika aplaudirala, i kako ovacije nisu prestajale u trenucima njihovog naklona do poda istoj toj oduševljenoj publici koja nije željela da sjedi koliko je, je li, oduševljena, dirnuta, ganuta, ili sretna, vesela i nasmijana. U Narodnom pozorištu Sarajevo, u „Metalcu“, u „Cineplexxu“, preko puta Vijećnice, bilo gdje.
SVI IMAJU PROBLEME OSIM SFF-a
No, može li neko nama, koji nismo imali priliku gledati te filmove – bez obzira na osjetljivost trenutka u kojem je prikazan “GYM” Srđana Vuletića i bez obzira što je Danis Tanović (“Nakon ljeta”) prije dvadeset i dvije godine dobio Oscara, “pa mu se sve može tolerisati” – reći da li su ti filmovi kvalitetni ili nisu? S tim da kritika, po definiciji, sadržava prednosti i nedostatke, pa nek’ se piše i govori onako kako se misli, ali da se to permanentno i na svakom izdanju SFF-a radi. Jer nemamo, ponovimo, svi mi priliku da gledamo filmove baš kad se prikazuju na SFF-u.
To se odnosi i na filmove Emira Kapetanovića i Faruka Sokolovića. Ali, eto, Tanović i Vuletić su eksponiraniji dvojac.
Kakav je ugođaj, uopšte, baviti se novinarstvom a pisati i pričati samo o lijepom. A pritom daleko od toga da je sve lijepo. Funkcija novinarstva i jeste ukazivati na nus-produkte društva, pa tako i umjetnosti. Pa tako i SFF-a koji izgleda lijep sa svih strana. Naravno, rediteljima i godi da nema ko da kaže kako im je film “odron”. A ne znaju koliko griješe.
Na TV-u, u novinama i na portalima koji su bliski SFF-u nikad nećete čuti ni za jedan, jedini problem na tom festivalu. Problema ima i Cannes. Ima ih i Venecija, a i Berlin, ima i dodjela Oscara ili Zlatnog globusa, samo je SFF „vakcinisan“ od bilo kakvog virusa koji može nešto poremetiti. U informacijama koje čitamo sa Sarajevo Film Festivala, ili ih slušamo, priča se o broju filmova i selekcija u kojima će biti prikazani, ko će od gostiju doći, gdje je bio dernek.
Potpuno bespotrebno nabrajanje, pogotovo kada se tako često ponavlja. Suštinski, sve je to tako dosadno, predvidivo, monotono.
POŠTOVANJE PREMA REDITELJU ZBOG “OSCARA”
Kritiku su možda pojele modne kreacije. A kroz njih, ili uz njih, hrpa potpunih marginalija na nečemu što se zove “crveni tepih”. Otprilike njih stotinu, istih svake godine šeta tim “tepihom”. Redovni gledaoci programa BHRT-a mogu napraviti spisak onih kojima SFF naredne godine treba poslati pozivnice. A baš na tom BHRT-u objavljena je negativna kritika za film “Koncentriši se, baba” Pjera Žalice, kojim je prije četiri godine otvoreno online izdanje Sarajevo Film Festivala. Naravno, kritika je nogama i rukama izbačena sa portala, autor je vjerovatno bio na raportu, a reditelju sigurno upućeno izvinjenje. Od tada, što se tiče kritika naših filmova u vrijeme SFF-a… Dobrodošli u Pjongjang. Može usmeno, ali da niko ne čuje. Pismeno jok.
Maja Miralem, voditeljica otvorenog programa BHRT-a (Foto: Slobodna Bosna)
Ali, kada o novom filmu Danisa Tanovića ne pišu sarajevski novinari, dakle, pišu kolege iz susjedstva. Tako na portalu „Lupiga“ čitamo: „’Nakon ljeta’ je plitak i zabavan film. Improvizovana gluma, po pravilu ‘u tipu’ pojedinih glumaca, ima smisla, naročito u korelaciji sa nepredvidljivom energijom Anje Matković čija ‘ruka’ na scenariju takođe pomaže.
Ako se u obzir uzmu i fotografija Miloša Jaćimovića (lagano lelujava kamera iz ruke može se tumačiti kao preslikavanje ‘fjakastog’ stanja uma likova, što domaćih, što došljaka koji su navike preuzeli), pa i izuzetne produkcijske vrednosti, detalji koji dodaju na utisku autentičnosti i poneko ‘uskršnje jaje’ – možemo pomisliti da smo konačno dobili jedan univerzalno dopadljiv letnji hit koji cilja odraslu, iako ne nužno zahtevnu publiku.
Nevolja je u tome što Tanović taj tempo ne može da isprati, a još manje da ga prevede u jedan sasvim drugi žanrovski ključ melodrame, pa film od polovine počinje da liči na ‘sapunicu’ u kojoj se preostalo humorno ‘gorivo’ dijeli na porcije taman dovoljne da se prethodno razgaljeni i zabavljeni gledalac ne smori. Tu su čak i glumci ostavljeni da se snalaze sami sa sobom jer se stiče utisak da jake emocije dolaze iz eksternog izvora (scenarija), ali ne i iz organskog razvoja likova i njihovih odnosa. Ponovno pojačavanje tempa i humora u završnici pomaže taman toliko da se sve to privede kraju.
Na kraju, ‘Nakon ljeta’ je gledljiv film koji ne dostiže puni potencijal, ne postaje urnebesno zabavan, niti čini da gledaocima nakon njega bude puno srce. Šteta, jer je početak ipak obećavao više.“ To što je kritičar napisao da je film gledljiv i zabavan očito je iz poštovanja prema reditelju koji je osvojio “Oscara”, ali o tome već nešto ima u nekom od gornjih pasusa.
Dakle, ne preostaje nam ništa drugo nego da sačekamo 29. august i početak prikazivanja filma “Nakon ljeta”. Pa da mi napišemo šta mislimo. Prije tri godine, jedno sarajevsko kino odbilo je da prikazuje prethodno ostvarenje Danisa Tanovića “Deset u pola”, ali je pušten u opticaj nakon što su akteri nemilih scena uspjeli pronaći solomonsko rješenje. A bolje da nisu.
(Dino Bajramović)