Vehabija koji se pojavi u prvom činu pozorišne drame u trećem činu će sigurno djelovati, ovako bi se danas i ovdje moglo parafrazirati poznato dramaturško pravilo Antona Pavloviča Čehova. Dobro, nema kod najboljeg doktora među dramskim piscima i najpoznatijeg književnika među liječnicima nikakvih „vehabija, militanata, radikalnih islamista, mudžahedina, muslimanskih terorista…“, nego se u prvom činu na zidu pojavi puška, a u posljednjem ona opali i nekoga uglavnom ubije. Toliko o Čehovu, naši „dramatičari“ su nešto sasvim drugačije.
Augustovski dramaturški zaplet počinje kada ministar sigurnosti / bezbjednosti Bosne i Hercegovine Nenad Nešić i dekan banjalučkog Fakulteta bezbjednosnih nauka Predrag Ćeranić, ne slučajno i ne bez (loše) namjere, šire priču o ugroženosti građana i „države“ od „radikalnih islamista“ i „vehabija“. Pri tome je ministar i lično „ugrožen, čak i napadnut“, ali je putem društvenih mreža poručio kako neće odustati, da će, ako treba, i poginuti braneći svoju ideju vodilju – zaštita naroda i interesa Republike Srpske. Kako štiti narod i interese ovog bh. entiteta svi vide i znaju, ali Nešić nije izuzetak, jer tako se ponaša velika većina „zaštitnika“.
Kako Predrag Ćeranić ‘formira’ vehabijsku brigadu
U „presudnim“ mjesecima, kada narod sve lošije živi i masovno bježi na mrski Zapad, kada je republička kasa ispražnjena do dna a novih prihoda nema ni na vidiku, do lokalnih izbora je ostalo četrdesetak dana, kada „odjednom“ u regiju (Sarajevo, Beograd, Priština) stigne direktor američke Centralne obavještajne službe William Burns i prenese poruke i ponude koje se ne odbijaju, nema bolje taktike nego udariti na nacionalističku žicu. Jeste teško, plate su male a cijene visoke, zarade kasne, s tendencijom da presuše, ali ništa to nije spram onoga šta nas čeka – „eto vehabija, militanata, radikalnih islamista, mudžahedina, muslimanskih terorista… ugroženi su i srpski narod i ‘država’ RS“.
Pa je tako Ćeranić, dok je na raspustu, pardon – godišnjem odmoru, zabrinuto najavio kako bi „vehabijski pokret mogao da iznjedri prvu brigadu“, koja bi „nastala od bivših pripadnika odredba El Mudžahid, koji sada djeluju kao članovi humanitarnih organizacija“ u Bosni i Hercegovini. Brigada, kao vojna formacija, broji između 1.500 i 5.000 boraca, trebalo bi za tolike ljude obezbijediti oružje i oruđe, opremu i ostalu logistiku, a da istovremeno sve to ostane tajna i faktor iznenađenja… Je li to moguće, ostvarivo, ko će to i kako „nafatati“ hiljade dobrovoljaca koji će iznenada udariti na „srpski narod i RS“… zna samo sigurnosni ekspert sa sumnjivim znanjem, obrazovanjem i nečistim namjerama.
Čim mu je dojavljeno da je „vehabijska brigada“ spremna za akciju, direktor CIA-e je hitno doletio u Sarajevo, „poredao“ sve relevantne zvaničnike i poručio im da ni slučajno ne smije biti destabilizacije Bosne i Hercegovine. Istina, nije Burns spominjao nikakve „vehabije, militante, radikalne islamiste, mudžahedine, muslimanske teroriste…“, njegova (najjača na svijetu) obavještajna služba zna sve o tim „elementima“, koliko ih je, gdje su, šta rade, kakvi su im eventualni planovi… ukratko, nema tu ni „dima“, a pogotovo ne „vatre“. Da su u Langleyu ili Pentagonu primijetili ili dobili dojavu da se u Bosni formira makar vod (par desetaka) „vehabija“ ne bi se ovu „ustanici“ dobro proveli.
Kakav li je to ministar sigurnosti kad nije siguran
Pa ko onda destabilizira Bosnu i Hercegovinu, zašto li je prvi čovjek CIA-e i nesumnjivi autoritet s tridesetogodišnjom vrhunskom karijerom, dok Izrael više od deset mjeseci čini genocid u Pojasu Gaze, dok se razbuktava ukrajinsko-ruski rat, našao vremena da doleti u regiju? Niko to nije zvanično kazao, ali oni koji dobro poznaju prilike na Balkanu znaju razlog: Burnsova (kratka, ali efikasna) posjeta je odgovor na izazove koje predstavljaju utjecaj Moskve u regiji i secesionističke težnje proruskih političara iz RS-a. Prije svih, radi se o Ćeranićevom gazdi i entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku, kojeg je State Department u izvještaju o ljudskim pravima, objavljenim u aprilu, označio glavnim krivcem za potkopavanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
„Sigurnosni ekspert“ Predrag Ćeranić je nekada bio teški oportunist Dodiku, ali je, kada je uvidio da će ovaj vladati „sto godina“ i da za njega neće biti sreće nastavi li se „junačiti“, prešao pod gazdine skute i dobio lijepu sinekuru. Baš kao i nekadašnji lideri opozicije u RS-u Dragan Čavić, Nenad Stevandić, Ognjen Tadić, Obren Petrović, da spomenem samo neke kapitalce, jer je spisak podugačak. Među njima – zakletim neprijateljima, pa kasnije najodanijim pripuzima – još jedan je „sigurnosni ekspert“, čak je državni ministar u toj oblasti, Nenad Nešić, rođeni Sarajlija koji nema ništa (u pozitivnom smislu) sarajevsko. Nekulturan, drzak, uvijek spreman na svađu i uvrede, ali oran i spreman za javno, televizijsko pričanje „viceva“ o genocidu počinjenom u Srebrenici, predsjednik Demokratskog narodnog saveza je na putu da postane „mali Dodik“.
Paradoks je to, oksimoron, da je ministar sigurnosti neke zemlje nesiguran na par stotina od svog radnog mjesta i ureda, da mu, kako tvrdi, stalno stižu uvrede i prijetnje, da mu je ugrožen život. Ovosedmični incident u centru Sarajeva, u kojem je učestvovalo njegovo službeno vozilo, Nešić je okarakterizirao napadom na njega, iako su relevantne pravosudne institucije utvrdile da je u pitanju saobraćajni prekršaj. No, ministar ima „neprovjerene informacije“ da je učesnik u incidentu osoba koja „podržava radikalne ekstremne islamističke grupe” te se „uplašio“ za sigurnost tog dana visokog američkog gosta: „Šta bi bilo da je u vozilu, umjesto Nešića, bio direktor CIA-e?“
Ne postaje se ministar ili dekan ‘onako’
Prema mojim „neprovjerenim informacijama“, niko normalan, pa ni oni koji su „ludo hrabri“ i naopaki, ne bi napao čelnog čovjeka američke agencije, kao što nema razloga da bilo ko „udari“ na državnog ministra. Čak i da je, hipotetički, osoba koja „podržava radikalne ekstremne islamističke grupe” ugrozila život visokog državnog zvaničnika, kako je uopće moguće da takav „element“ ranije nije otkriven, uhapšen i procesuiran, šta li to rade i bave li se svojim poslom brojna ministarstva sigurnosti i unutrašnjih poslova, obavještajne i agencije za istrage i zaštitu, razne policije i ostale službe? Ministar sigurnosti je „preživio teroristički napad“, pri kojem ni službeni i automobili u pratnji nisu ni ogrebani, što bi se moglo fakturirati „radikalnim ekstremnim islamističkim grupama“ i poručiti im da „pojma nemaju“.
Tužiteljstvo Kantona Sarajevo utvrdilo je da nema elemenata krivičnog djela u incidentu u kojem je „vehabija u pokušaju“, odnosno vozač džipa, preticao službeno vozilo u kojem se nalazio Nešić, ali je dan nakon toga Državna agencija za istrage i zaštitu uhapsila Vladimira Stanimirovića zbog prijetnji upućenih ministru sigurnosti i zastupniku u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Sudeći po imenu i prezimenu, uhapšeni direktor Centralne harmonizacijske jedinice Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine ne bi trebao biti „vehabija, militanat, radikalni islamista, mudžahedin, muslimanski terorista…“, istraga će pokazati zašto je i kako prijetio ministru i zastupniku. Što ne znači da bi Nenad (Nešić) i Predrag (Ćeranić) trebali prestati s misijom plašenja naroda i skretanja pažnje sa ključnih tema. Ne postaje se ministar i(li) dekan „onako“, za to se mora plati i gazdi odužiti.
Piše: Fuad Kovačević / AJB