Predrag Fred Matić, aktualni zastupnik SDP-a u Europskom parlamentu i bivši hrvatski ministar umro je u petak u 63. godini u Zagrebu od posljedica bolesti.
Predrag Fred Matić bio je vukovarski branitelj. Zarobili su ga 19. novembra, nakon pada grada. Prošao je tri srpska logora – Stajićevo, Niš, Sremsku Mitrovicu. Strahota se, pričao je, sjećao često…
“Teško je reći što je čovjek tamo sanjao. Ono čega se ja najviše sjećam, ta prva noć nakon svega onog maltretiranja, nakon tri mjeseca rata, nakon provedenih više od 24sata u autobusima, premlaćivanja, ubojstava koja sam vidio, sveg onog zla, hladnoće koja je bila nevjerojatna… Kad su nas duboko u noć, već su možda bili i rani jutarnji sati, konačno pustili na miru, sjećam se da sam utonuo u san sa željom da se nikad više ne probudim…”
Ovako je Predrag Fred Matić pričao za HRT o danima provedenim u srpskom zatočeništvu. Bio je vukovarski branitelj, zarobljen 19. studenog i odveden u logor. Bio je tamo devet dugih mjeseci. Prošao je logore Stajićevo, Niš, Sremsku Mitrovicu.
Dugogodišnji član SDP-a, bivši saborski zastupnik, ministar branitelja i europarlamentarac preminuo je u petak u 62. godini.
– Volim reći da sam dobio batina za deset normalnih života. Međutim, kad sam vidio neke svoje prijatelje kojima su polomljena rebra, vilice, izbijeni zubi, koji su dolazili u velikim modricama, vraćali se u te naše štale ili ćelije u kojima smo bili, pomalo mi je i neugodno pričati o tome da sam dobio batina. Ali dobio sam, za deset normalnih života – nastavio je svoju ispovijest.
Logora se, pričao je, sjeti u svakodnevnim situacijama – banci, pošti, ispred šaltera, na sastanku…
Glava dolje, ruke na leđa
– Svaki od tih logora imao je dobre i loše strane. Stajićevo je bila štala za životinje, uvjeti su bili najgori. Niš i Mitrovica su ustvari zatvori, ali prema nama se ponašalo kao prema logorašima, znači nema elemenata zatvora. Tako da je teško reći, u Nišu je najgore recimo bilo što se tiče tih stražara, čuvara, koji su nas životinjski maltretirali. To su djeca, klinci od 18 godina koji su svakog dana bili sve gori. Dakle, kad misliš da ne može biti gore, on je ujutro još gori, pa je sutradan još gori – govorio je.
Stajićevo je posjetio 2009. godine, prvi put nakon zarobljavanja.
Prisjetio se i trenutka kada su u logor u Sremskoj Mitrovici došli predstavnici Međunarodnog Crvenog križa.
– Kada su došli predstavnici Međunarodnog Crvenog križa i kada su nas vidjeli tako – glava dolje, ruke na leđa, onako tužni, mršavi, nikakvi, oni su se odlučili požaliti komandi logora. Inače, temeljna zadaća Međunarodnog crvenog križa, odrednica njihova posla je neutralnost, znači što vide – ne vide, što čuju – ne čuju. Međutim nisu izdržali kada su nas vidjeli u tom položaju i rekli su komandi da su to položaji nedostojni čovjeka, i da bi to trebalo ukinuti. Naravno, čuveni, opjevani srpski humor vrlo skoro je primijenio drugu metodu, i od sutradan kada je Crveni križ otišao, mi smo morali čučati i držati ruke na potiljku. To je bilo sto puta teže i nezgodnije jer kada ti priđe stražar, ti ni ne vidiš čizmu kad ti leti u glavu. Tako da smo se zahvalili Crvenom križu i zamolili da nas više ne brane – rekao je u razgovoru za HRT.