Henry Kissinger je bio jedna od najznačajnijih diplomatskih ličnosti 20. stoljeća, ali je svojim analizama Bosne i Hercegovine pokazivao ograničeno znanje o društvu i pokušavao da dokaže nemogućnost postojanja multietničke države. Većina stavova nije izdržala sud vremena.
Kissinger se jasno identifikovao kao protivnik ideje Bosne i Hercegovine, a u njegovim stavovima se ogledao u osnovi primitivni pristup baziran na jednoj varijanti “balkanizma” prema kojoj ljudi u Bosni i Hercegovini nisu sposobni da izađu iz svojih vjerskih okvira, a rat je u osnovi bio vjerski rat kao oni koji su se u Evropi vodili do 17. stoljeća.
Za Kissingera u osnovi stanovnici Bosne i Hercegovine nisu bili dalje odmakli od srednjeg vijeka, i potpuno je zanemario dugu historiju razvoja odnosa koji nisu bili ograničeni samo vjerskim okvirima, a periodi dugotrajnog zajedničkog života nisu dobijali pažnju.
Vjerski sukob u BiH
U tom smislu za Kissingera je rat u Bosni i Hercegovini bio samo vjerski sukob u čijem rješavanju nije bilo prostora za moderne političke pristupe nego jednostavno prihvatanje etničkog čišćenja kao normalne epizode u odnosima zajednica na toj razini razvoja.
Tako je u svome članku od 11. septembra 1995. godine “Bosnia: Only just beginning“, objavljenom u Washington Post on tvrdi da “Užasno ponašanje Srba (usklađeno s ponašanjem drugih strana u raznim fazama) manje odgovara kategoriji agresije nego povijesnog balkanskog etničkog sukoba”.
Dalje Kissinger je tvrdio da su Zapadne zemlje 1991. godine nepromišljeno stvorile Bosnu kao multietničku državu “putem priznavanja administrativnih granica pokrajina bivše Jugoslavije kao međunarodnih granica”. Kissinger je tako često pokazivao da ne posjeduje dubinsko poznavanje historije i društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini.
On je u ovome tekstu pozivao na priznavanje da nakon provedenog etničkog čišćenja nema smisla pokušavati nametnuti multietničko rješenje za cijelu Bosnu i Hercegovinu.
“Ako je cilj stabilnost, a ne osveta, i ako želimo izbjeći da budemo zaglavljeni u beskonačnim sukobima, jedini odgovoran ishod je definirati Bosnu kao državu za muslimansku zajednicu unutar velikodušnih granica i dati drugim zajednicama pravo na samostalnost”, napisao je Kissinger.
Strah od ruske intervencije na strani Srba
Štaviše, Kissinger je upozoravao američku javnost da bi pretjerani pritisak na Srbe mogao izazvati Rusiju da kao 1914. godine ponovi iskustvo koje je dovelo do Prvog svjetskog rata.
“Ne protivim se izazivanju Rusije tamo gdje su uključeni temeljni američki interesi, kao što je proširenje NATO-a. Ali pokušaj da se stanovništvo bosanskih Srba učini dijelom bosanskog suvereniteta, kršeći naše načelo samoodređenja i ignorirajući stoljetnu borbu Srba protiv muslimanske vladavine, suprotan je nacionalnom interesu; to je oblik domaće politike. I to bi Sarajevo po drugi put učinilo ishodištem nepotrebnog sukoba”, napisao je Kissinger.
Ni ova procjena nije izdržala test vremena, Rusija nije bila u stanju da reaguje ni četiri godine kasnije kada je NATO zbog zločina na Kosovu bombardovao Srbiju. U tom smislu se ovakav promašaj može tumačiti i kao pokušaj da se američka javnost okrene protiv zračne intervencije izmišljanjem opasnosti globalnog sukoba.
Površno poznavanje bosanskohercegovačke historije
U gostovanju na američkom talk-show voditelja Mortimera Zuckermana u toku američkog bombardovanja položaja Vojske Republike Srpske, Kissinger je iznio stavove koji su jednako pokazali njegovo neznanje i zlonamjeran odnos prema Bosni i Hercegovini.
“Ali u ovom trenutku mi moramo da razjasnimo svoj cilj. Mi se ponašamo kao da pokušavamo da natjeramo Srbe da se vrate u mitsku Bosnu koja nikad u historiji nije postojala. Ne postoji bosanski jezik. Ne postoji bosanska kultura. Bosna je administrativna jedinica koja sadrži Hrvate, muslimane, Srbe, vještački stvorena kao dio Jugoslavije i koju su zapadne sile glupo priznale kao državu 1991. godine”, rekao je Kissinger.
Tadašnje reakcije na Kissingerove stavove
Michael A Sells profesor na Haverford Koledžu u Pensilvaniji je nakon ovog gostovanja odgovorio na Kissingerovu tvrdnju da ne postoji bosanska kultura.
“Ironično, osoba koja je najviše učinila da opovrgne Kissingerovu primjedbu je nitko drugi nego srpski general Ratko Mladić, koji je proveo četiri godine užurbano pokušavajući uništiti golemo svjedočanstvo bosanske kulture. Spalio je Nacionalnu biblioteku u Sarajevu trodnevnim granatiranjem zapaljivim granatama, najveće spaljivanje knjiga u modernoj historiji. Spaljeno je više od milion knjiga i 100.000 rukopisa i rijetkih knjiga, uključujući veliki dio drevne južnoslavenske baštine u Bosni. Odabrao je i granatirao zbirku rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu, sa zbirkom od 5000 bosanskih rukopisa na hebrejskom, arapskom, turskom, perzijskom i arebici (bosanski slavenski pisani arapskim pismom).
Sells se pitao zašto bi Mladić proveo četiri godine u uništavanju kulture koja nikad nije postojala i odgovorio da je takva ideja apsurdna i da je Mladić pokušao da uništi nešto što je postojalo i što postoji.
“Mladić je ciljao na živopisna, snažna i lijepa svjedočanstva bosanske kulture kako bi jednog dana zagovornici vjerskog apartheida u Bosni, poput Henryja Kissingera, mogli izjaviti: ‘nema bosanske kulture’. Ljudi koji bi gledali parkirališta na kojima su nekada stajale džamije i crkve i muzeji umjetnosti i muzičke škole i biblioteke i zbirke rukopisa rekli bi: ‘Valjda je Kissinger u pravu'”, napisao je Sells i ukazao na jednu od najvećih opasnosti koju su Kissingerovi stavovi imali po Bosnu i Hercegovinu.
Stavovi Kissingera kao sredstvo srpskih i hrvatskih nacionalista
I danas često se u nacionalističkim krugovima upravo Kissingerove riječi koriste kada se pokušava negirati Bosna i Hercegovina i kada se poziva na njeno uništavanje.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Kissinger je nastavio da bude protivnik ideje da bi Bosna i Hercegovina mogla opstati i ostao je pri tome da je jedino rješenje podijela po etničkim linijama bez obzira što su nastale na etničkom čišćenju i zločinima.
U tekstu “America in the Eye of Hurricane“, napisanom osmog septembra 1996. godine, Kissinger je ponovo upozoravao na neodrživost Bosne i Hercegovine, ali je i iznio tvrdnje koje opet nisu preživjele sud vremena.
“Godine 1994. Clintonova administracija je, kako bi zaobišla embargo UN-a na oružje koji nije htjela osporiti, poticala tajno slanje oružja iz Irana u Bosnu. Rezultat je bio da fundamentalistički i teroristički Iran sada ima uporište u Evropi. Na taj je način naša politika skrenula prema podršci jedinstvenoj bosanskoj državi, predanosti još značajnijoj jer, sve dok nije stvorena 1992., Bosna nikada nije bila nezavisna država. Iako bosanski nacionalisti tvrde da je oko Sarajeva u 12. i 13. stoljeću postojala cvatuća država, ona sigurno nije imala današnju etničku mješavinu. A upravo je etnički ili, bolje rečeno, vjerski sukob (budući da etnički ima malo razlika) potragu za političkim jedinstvom učinio tako teškom i tako krvavom”, napisao je Kissinger.
Kako je stvarnost demantovala Kissingera
Kissinger je dakle američkoj javnosti želio predstaviti da Iran ima uporište u Bosni i Hercegovini, što se pokazalo potpuno pogrešnim, a uz postojanje međunarodnih vojnih trupa potpuno nemogućim. Druga stvar je površno tumačenje historije, Kissinger iako je bio značajan diplomata u svjetskim okvirima kao i druge odnose unutar Bosne i Hercegovine, historiju je poznavao na površnom nivou ili je barem pokušavao da je tako predstavi američkoj javnosti.
Tekst je završen prijedlogom uspostave “muslimanskog entiteta” koji bi za svoju sigurnost dobio NATO garancije dok bi Srbi i Hrvati formirali vlastite države ili se vjerovatniji spojili sa Hrvatskom i Srbijom, a Kissinger je naveo da bi se samo na taj način osigurao održiv mir..
I u trećem tekstu od 22. septembra 1997. godine “Limits to what U.S can do in Bosnia“, Kissinger je upozoravao da su američki ciljevi u Bosni i Hercegovini nerealni i da su vojni i politički ciljevi različiti.
Naime, on je naveo da dok vojne trupe dijele državu po linijama etničkih enklava, politički ciljevi su ujedinjavanje etničkih enklava u multietničku državu će izazvati eksploziju.
“Nema slobodnog kretanja među različitim etničkim enklavama, a ne postoje ni pošta ni telefon. Svaka etnička skupina izdaje vlastitu valutu, registarske pločice i pasoše. Posebno su ugroženi Srbi s ćiriličnim tablicama u drugim sredinama, ali i Muslimani i Hrvati ako napuste svoje enklave. Nije iznenađujuće da se izbjeglice uglavnom vraćaju kući samo s naoružanom pratnjom i često su prisiljeni pobjeći čim pratnja ode”, piše u tekstu.
Ni ova tvrdnja nije izdržala sud vremena, danas u Bosni i Hercegovini postoji apsolutna sloboda kretanja.
Dalje u tekstu, Kissinger navodi da je Sarajevo etnički očišćeno nakon što su ga preuzeli “muslimani” po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Američki pritisak da se provedu političke odredbe Dejtonskog sporazuma mogao bi dovesti upravo do takvog ishoda. Prekid vatre sada vrijedi zbog NATO-ove vojne premoći i zato što se Muslimani, jedina etnička skupina koja traži multietničku državu, naoružavaju u svrhu nametanja onoga što mi tražimo. Budući da su sada već bolje opremljeni, vjerovatno će postići početne uspjehe i nakon toga provesti još jedan krug etničkog čišćenja. U tom trenutku Hrvati bi gotovo sigurno ušli u borbu kako bi spriječili Muslimane da ostvare dominantnu poziciju. A Rusija, historijski zaštitnik Srba, vjerovatno neće ostati pasivna – barem politički”, napisao je u ovoj analizi Kissinger.
Na kraju teksta iz 1997. godine Kissinger je pozvao da uloga SAD bude u tome da se održi primirje i upozorava čak i protiv uloge SAD-a u hapšenju ratnih zločinaca, i preproučuje da se situacija prepusti političkoj evoluciji koja će eventualno dovesti do hapšenja ratnih zločina po vlastitom standardu.
Dakle, iako je naveo da ratni zločinci trebaju biti suđeni pred Haškim tribunalom, za Kissingera ni to nije bilo ključno nego je bio spreman prepustiti domaćem političkom razvoju.
Konačno, u svojim ocjenama stanja u Bosni i Hercegovini Kissinger nije pokazivao dovoljno razumijevanje ni historije, ni kulture ni političkih odnosa. Također, američke administracije postdejtonskog perioda nisu se vodile savjetima koje je davao Kissinger. Pokazalo se da uprkos svemu, Bosna i Hercegovina može da funkcioniše kao jedinstvena država, a 28 godina nakon rata postoje i institucije koje su 95. godine bile nezamislive kao što su državna vojska i policijske službe.
Piše: Fadil Hadžiabdić / Klix.ba