Gromoglasnom tišinom, tišinom koja se zariva do kosti, tako je dočekana u medijskoj zajednici vijest da je Oslobođenje u jednom danu uz suhu administrativnu frazu „tehnološki višak“ napravilo čistku u redakciji. Na ulici su se našli ljudi koji ni slutili nisu dolazeći tog jutra u redakciju, ili prijavljujući se na posao iz svojih domova, da im je to posljednji radni dan.
Naučili smo mi koji četvrt stoljeća živimo u vremenu pljačkaške tranzicije i najsurovijeg neoliberalizma da su za kapitaliste radnici stvari. Ništa vrijedniji od stolice, kompjutera, telefona… I da ih vlasnici medija tako i tretiraju, pa ih se olako i bešćutno rješavaju.
Ali ovoga puta situacija je znatno drugačija. Izbaciti ljude na ulicu u jeku pandemije COVID-19, kada su šanse da nađu novi posao gotovo pa ravne nuli je nešto što se ne može i ne smije prešutjeti. Jer i nakon što iza sebe zatvore vrata redakcije u kojoj su postali „višak“ sve drugo neće ostati iza njih. Ni djeca koju treba hraniti, kredit koji valja vraćati, struja koja se mora platiti…
O tome, sasvim je jasno, one koji su odluku da ljude u doba korone treba pustiti niz vodu, dakle vlasnike kapitala, nije bilo briga. Evidentno, uz njih nije stala ni ona čiji potpis stoji na otkazima. Vildana Selimbegović. Glava i odgovorna urednica Oslobođenja. Kada je bilo jasno da Bosnu i Hercegovinu neće mimoći pandemija i da će za sobom nakon što prođe ostaviti teške ekonomske posljedice, Selimbegović je napisala:
„Upravo zato, dragi naši čitatelji, i Oslobođenje od danas izlazi na smanjenom broju stranica. Čuvamo papir jer ne znamo kada će stići novi. Dat ćemo sve od sebe da i dalje zadržimo naše rubrike i priloge koje volite, nastojat ćemo da vas informišemo potpuno i objektivno, da s vama podijelimo i informacije i razmišljanja, svjesni da je novinarska odgovornost danas trostruko važna: na našim je plećima obaveza da svoj posao obavljamo profesionalno, da vas izvještavamo i ostanemo čuvari demokracije, ali i da sačuvamo svoje redakcije… Novina je uvijek više od vijesti, naše teme, analize i razgovore i dalje ćemo pripremati, naši kolumnisti će ostati aktuelni, naš list će i dalje stizati do vas na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, dokle god distributeri budu radili…“
Nije se iz ove patetične poruke moglo, barem ne na prvu, iščitati, ili je ipak trebalo, da za novinare ali i ostale članove redakcije stižu teški dani. Činjenica jeste da će komercijalni mediji koji su daleko više ekonomski ovisni od marketinga nego od tiraža ili gledanosti/slušanosti sve teže opstajati, ali je nepobitna činjenica da je Oslobođenje, koje je vlasništvo i te kako moćne privatne ekonomske grupe, odlučilo da se ljudi riješi samo mjesec nakon je u našoj zemlji registriran prvi slučaj zaraze COVID-19.
Tako je najlakše. Jer onda nije potrebno praviti restruktuiranje budžeta unutar kompanije, čekati na mjere vlade koja najavljuje pomoć privrednicima kako bi se, uz ostalo, sačuvala i radna mjesta.
Novinarstvo nije isto što i proizvodnja cipela ili transformatora. Ali novinari jesu radnici. Koji rade vraški težak posao i u normalnim vremenima, a pogotovo su izloženi u slučaju katastrofa, pa i ove pandemije, od koje niko nije siguran da će se sačuvati.
Novinari često nemaju fiksno radno vrijeme. I prinuđeni su satima stajati na žegi, na snijegu čekajući ispred vrata kakve institucije da se oglase ini politički moćnici kako bi poslali informaciju. Većina novinara u BiH je potplaćena i bez obzira na obrazovanje radi za platu manju nego je dobiva bilo koja čistačica, radnica u vešerajima država EU. Novinari godinama u redakcijama rade na ugovore o djelu, bez plaćenog penzionog i zdravstvenog osiguranja, kako bi njihov vlasnik i na tome dodatno zaradio. U opisu posla im je da budu stalno izloženi uvredama, prijetnjama, tužbama i da osim verbalne podrške ovog ili onog cehovskog udruženja, drugu zaštitu i nemaju.
Ali da se vratimo Oslobođenju. I šutnji medijske zajednice koja otvara niz mučnih pitanja. Prije svega, da li je solidarnost riječ koja više ne postoji u jeziku kojim novinari u BiH govore? Da li im je strah da i sami neće koliko sutra biti u istoj poziciji „zavezala“ jezike? Da li je u pitanju odluka ne zamjeriti se dvojcu Selimović- Selimbegović? Da li je taj dvojac toliko moćan pa da mu se ništa ne smije spočitati?
Nad otkazima u Oslobođenju ostao je nijem i civilni sektor. Ini ljudskopravdaši kojima su radničih prava puna usta kada valja pričati na konferencijama i skupovima koji se održavaju daleko od očiju šire javnosti, i uz to su dobro honorirani.
I ništa kao to nije oslikalo duboku hipokriziju društva u kojem živimo.
Nisu uposlenici Oslobođenja prvi koji su zbog posljedica pandemije ostali na ulici. Bez posla iz dana u dan ostaju radnici u uslužnim i trgovinskim djelatnostima, na ulicu se šalju i oni iz realnog sektora koji više nema tržište i nije siguran da će nastaviti s radom nakon što sve ovo prođe. Spirala recesije je pokrenuta i kraj joj se ne nazire. Pogotovo u neuređenoj državi u kojoj vladaju sebični tajkuni, kako je to slučaj kod nas u BiH.
I da, novinari nisu klasični radnici. Ali da budemo jasni – njih unatoč tome ne hrane privatni poduzetnici. I svaki od njih zaradi svoju bruto platu. Novinarstvo u BiH nije u stanju u većini slučajeva stvoriti višak vrijednosti svojim vlasnicima. Ali mediji koje današnji tajkuni kupuju, iako o novinarstvu ne znaju ama baš ništa, za njih su uglavnom dodatni statusni simboli. Jednako kao njihove vile, bazeni, skupocjeni automobili. I više od toga, jer su sredstvo javne moći, sredstvo utjecaja na javno mnijenje.
Kolegice i kolege koje su ostale u Oslobođenju i danas će raditi svoje uobičajene poslove. Još pognutije glave i sa pitanjem – ko je od njih slijedeći? I bespogovorno će izvještavati i o poslodavcima koji dijele otkaze radnicima u jeku pandemije COVID-19 ma kako se nelagodno osjećali, ma kako ih bude stid što pišu o nepravdi nanesenoj drugim, a ostali su nijemi nad sudbinom svojih dojučerašnjih kolega.
Među onima koji su preko noći postali višak su i oni koji su cijeli rat radili u Oslobođenju. Dolazili na posao u vrijeme i najgorih granatiranja Sarajeva. Koji su novine, i kada su izlazile na četiri strane na papiru namijenjenom za izradu plakata, prodavali na ulici, pijaci, pa nakon toga išli na zadatke. Ali sve to ništa nije značilo ni vlasnicima novine ni njegovoj glavnoj urednici.
Ne treba niko naprazno jadikovati nad sudbinom ljudi. Sažaljenje je najmanje što im sada treba. Inforadar je stoga javno ponudio, koliko kao mali portal može, konkretnu pomoć honorarnim angažovanjem barem nekoliko kolega makar i privremeno dok se ne snađu kako bi pregurali ovo teško vrijeme.
Piše: Gordana Katana, Infordar.ba