Prof. dr. Zlatko Hadžidedić bio je jedan od uvodničara današnje redovne sesije “Kruga 99” o temi “Bez bosanske nacije nema ni bosanske države”.
Na početku svog obraćanja, Hadžidedić se osvrnuo na nedavno promovisani pseudo-naučni pamflet pod nazivom “Narod i nacija”, koji potpisuje Slavo Kukić.
Sirove laži i klevete
Sam po sebi, navodi Hadžidedić, ovaj pamflet ne bi zasluživao nikakvu pažnju ni reakciju – radi se o bezvrijednoj mješavini ubogog neznanja, anti-logičkih konstrukcija, te sirovih laži i kleveta.
“Ipak, činjenica da se u njegovu promociju direktno upustila Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, da su njegovi recenzenti Mirko Pejanović i Ivan Cvitković redovni članovi Akademije (Pejanović je istovremeno i potpredsjednik Akademije i rukovodilac Odjeljenja društvenih nauka), ukazuje na to da je ANUBiH stavila svoj autoritet iza jednog ovakvog diletantskog, ali istovremeno i nečasnog uratka”, rekao je Hadžidedić.
U tom kontekstu, dodaje, vrijeme je da javnost bude upozorena da je ova institucija pod sadašnjim rukovodstvom spala na tako niske grane da joj nikakvo udaljavanje od same nauke, pa čak ni od same istine, ne predstavlja ni etički ni akademski problem ukoliko služi određenom političkom programu – u ovom slučaju – programu etničke podjele Bosne i Hercegovine kao jedinog poželjnog ustavno-pravnog i političkog rješenja.
“Prisjetimo se riječi Dobrice Ćosića, člana Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), iz 1989. godine: ‘Srbi nemaju šta više tražiti u Bosni ukoliko se usvoji i proglasi bosanska nacija, Bosanci. Glavni naš prioritet je po svaku cenu spriječiti službeno priznavanje te bosanske nacije.’
Sudeći po Kukićevom pamfletu i podršci koju je dobio, taj prioritet Srpske akademije nauka i umjetnosti postao je u međuvremenu također i prioritet Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Jer, kako to Slavo Kukić mnogo puta naglašava u navedenom pamfletu – mirna Bosna može biti samo ona Bosna u kojoj neće biti Bosanaca, u kojoj Bosancima neće biti dopušteno da budu Bosanci, nego će silom biti ugurani u srpske, hrvatske i bošnjačke identitete, a zatim i ugurani unutar tri zasebne teritorije.
No, prije nego što se vratimo pitanju šta to Kukića toliko muči u vezi same ideje o bosanskoj naciji, da prije svega razjasnimo šta je to etnička grupa, a šta je nacija?
Sam naziv ‘nacija’ implicitno priznaje označenoj grupi pravo na suverenitet i vlastitu državu. Obrnuto, naziv ‘etnička grupa’ implicitno uskraćuje pravo na suverenitet i vlastitu državu označenoj grupi”, objašnjava akademik Hadžidedić.
Upravo zbog ovog prava, implicitno priznatog ili implicitno nepriznatog, Hadžidedić potcrtava da čak i autori poput Kukića, “koji nisu sposobni uspostaviti jasnu distinkciju između pojmova kao što su etnička grupa i nacija, instinktivno insistiraju na tome da nacijom bude nazvana ona grupa kojoj oni žele dati pravo na vlastitu državu.”
Pokušaji etničke podjele
“U Kukićevom slučaju, to su Hrvati, Srbi i Bošnjaci, kojima se na taj način implicitno priznaje pravo na suverenitet i stvaranje vlastitih država-nacija (i eventualno ujedinjenje sa Srbijom i Hrvatskom), uz disoluciju postojeće države, Bosne i Hercegovine.
Istovremeno, insistiranjem na ‘nemogućnosti’ bosanske nacije, Kukić svim Bosancima, svim građanima Bosne i Hercegovine koji ne žele njenu etničku podjelu i koji osjećaju zajednički bosanski identitet, sasvim eksplicitno oduzima pravo na suverenitet i egzistenciju unutar jedinstvene države, Bosne i Hercegovine.
Jer, u modernom kapitalističkom dobu, država-nacija postala je isključivi oblik države. To je posebno vidljivo u slučaju nekadašnjih složenih, multi-nacionalnih, socijalističkih država, poput Sovjetskog saveza, Jugoslavije, i Čehoslovačke.
Prodor kapitalizma u njihov politički i ekonomski prostor ujedno je značio i njihov raspad i stvaranje država-nacija od njihovih nekadašnjih sastavnih dijelova (sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, koja se nije definirala kao država-nacija, te je stoga neprekidno izložena pokušajima etničke podjele).
Stoga, da bi opstala u svijetu koji se sastoji isključivo od država-nacija, s obzirom da ih kapitalistički sistem priznaje kao jedine legitimne države, Bosna i Hercegovina mora ujediniti vlastito društvo u jedinstvenu bosansku naciju”, naglašava Hadžidedić.
Svaku naciju, pa tako i bosansku, dalje ističe, moramo vidjeti kao jedinu formu opstanka u svijetu država-nacija koju diktira kapitalistički sistem.
Također, nominiranje takve države kao Bosne jeste stvar njenog opstanka u takvom sistemu, jer ne može postojati jedinstvena nacija sastavljena od dva dijela, od Bosanaca i od Hercegovaca.
Teoretski, govori Hadžidedić, država-nacija se može zvati i Hercegovina, i u njoj bi svi građani bili Hercegovci, bez obzira na svoje etno-religijske identitete.
Ipak, historijski naziv države kroz stoljeća jeste bio Bosna, tako da politički pragmatizam preporučuje da se koristi naziv koji je već uvriježen i historijski utemeljen, te da se iz njega izvede naziv jedne i jedinstvene nacije, Bosanci.
“No, prema Kukiću, svako zalaganje za bosansku naciju predstavlja skriveni “bošnjački velikodržavni projekat”. Već sama ta konstrukcija je krajnje ne-logična: o kakvom je velikodržavlju riječ, ukoliko se nosioci tog navodnog projekta zalažu za opstanak Bosne i Hercegovine u sadašnjim granicama?
Znači li to da je svaka Bosna i Hercegovina suviše velika? I, opet, ako je zaista riječ o nekakvom skrivenom bošnjačkom nacionalističkom projektu, nije li taj projekt – kao i svaki nacionalistički projekt – usmjeren ka stvaranju isključivo bošnjačke države-nacije, koja bi isključivala ostale etno-religijske komponente koje tvore Bosnu i Hercegovinu?
A to bi onda zahtijevalo konačnu etno-religijsku podjelu države – dakle, posve suprotno od onoga što bi trebalo da osigura povratak suvereniteta svim građanima ove zemlje, svim Bosancima, koji bi tim činom postali jedinstvena nacija”, zaključio je Hadžidedić.