Zavodi ne treba samo da evidentiraju već i da otkriju realnu sliku o nezaposlenosti, te da vrše edukacije i prekvalifikacije nezaposlenih lica shodno potrebama tržišta rada.
Nezaposlenost u Bosni i Hercegovini ostaje alarmantno visoka, uprkos optimističkim prognozama ekonomskog oporavka nakon pandemije. Aktuelni podaci iz zvanične evidencije potvrđuju da je broj nezaposlenih gotovo nepromijenjen. Prema najnovijim podacima Agencije za statistiku BiH, u julu ove godine broj registriranih nezaposlenih osoba iznosio je 350.461, a od toga 205.505 žena.
Potrebno je naglasiti da ovaj broj registriranih nezaposlenih osoba ne daje stvarnu sliku o nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini jer je dobiven putem prikupljanja i obrade podataka koje dostavlja Agencija za rad i zapošljavanje BiH. Prema toj evidenciji, nezaposlenom osobom se smatra svaka osoba koja ispunjava zakonom propisane uslove i prijavljena je u nekom od zavoda za zapošljavanje, što ističu i u Agenciji za statistiku BiH.
“Imamo veliki broj pasivno nezaposlenih osoba koje su tu samo zbog zdravstvenog osiguranja, a nisu zbog aktivnog traženja zaposlenja. U principu nam to ništa puno ne pokazuje, osim možda najmjerodavniji podatak kao što je ‘anketa o radnoj snazi’ koja stvarno pokazuje koje osobe rade, a koje ne rade. Ono što bi po mom mišljenju trebalo uraditi jeste da se napokon pročiste ove evidencije službi za zapošljavanje i da se vidi da li je moguće osobama koje ne žele biti aktivni tražioci posla, dati zdravstveno osiguranje da se tačno zna čime Bosna i Hercegovina raspolaže od radne snage i na osnovu toga se onda dalje mogu definisati razvojne i dalje razvojne politike”, pojašnjava ekonomski analitičar Faruk Hadžić.
Nezaposleni i stvarno nezaposleni
Procjena vlasti je da otprilike 10 do 20 posto prijavljenih na zavodima za zapošljavanje je istinski spremno da radi na tržištu rada. U tom smislu se ne govori o stotinama hiljada nezaposlenih, već o desetinama hiljada nezaposlenih i to objašnjava paradoks na bh. tržištu rada gdje poslodavci ne mogu da pronađu radnu snagu i idu ka drugim opcijama poput angažiranja radne snage iz inostranstva.
Evidencije nezaposlenih pokazuju jednu strukturu ljudi koji su teško zapošljivih jer imaju struku koja se ne traži, a radnosposobni i koji mogu da pronađu posao u inostranstvu, rado odlaze, pa Bosna i Hercegovina tako praktično ostaje bez radne snage. S druge strane, kada se firme zatvaraju jer ključni ljudi odlaze iz njih, onda se pojačava broj osoba na evidencijama nezaposlenih.
“Dakle, to su oni ljudi koji nisu ključni u procesu posla kojeg su firme realizovale. Po definiciji je ta situacija takva da imamo smanjenu potražnju ili porudžbine iz zemalja Evropske unije jer je i tamo kriza, a onda ako hoćete da opstanete troškovno, morate smanjivati i broj radnika. Tako da je i to jedan od elemanata koji doprinosi porastu broja nezaposlenih”, pojašnjava ekonomski analitičar Zoran Pavlović.
Kada govorimo o ukupnom broju nezaposlenih ljudi i činjenici da postoji nedostatak radne snage, Bosna i Hercegovina se našla u situaciji da nezaposlene starije osobe i mlađa populacija ne žele da rade poslove koji su ispod njihovog nivoa, a koji se pristojno plaćaju.
“Tako da danas ako hoćete da zaposlite nekog u kladionicu, kafić ili kad hoćete da zaposlite prodavca sa nekim iskustvom, toga nema ili neće da radi ispod 1.500 konvertibilnih maraka (770 eura), a to su visoki troškovi za biznise koji ne mogu da zarade toliko novaca. Tako da je to vrlo neobična situacija”, kaže Pavlović.
Dodaje kako na evidencijama zavoda za zapošljavanje ima ljudi koji bi možda i radili, kada bi se spojili sa pravim poslodavcem ili kad bi postojao centar za trening i obuku koji, kad zavod za zapošljavanje konstatuje da nema određene radne snage, kreira programe za trening obuku i dodatna znanja za potrebe tržišta rada.
“To su sve savremeni metodi kojima se države bore da kreiraju radna mjesta za nezaposlene ljude. Ova situacija i odlazak kvalifikovane radne snage vodi nas u velike probleme i dolazimo u situaciju da ne vršimo obuku nezaposlenih, a to bi trebalo da rade centri pri zavodima za zapošljavanje. Poslodavci se okreću prema onima koji mogu da se uvezu, tako da imamo radnike iz raznih istočnih zemalja pa i Turske”, pojašnjava Pavlović.
Pored toga, potrebno je pokrenuti programe podrške za samozapošljavanje i razvoj malih i srednjih preduzeća. Ovi programi mogu uključivati finansijsku pomoć, stručnu podršku, edukaciju i pristup tržištima. Također je važno donijeti zakone i regulative putem kojih bi se djelovalo ka suzbijanju nezaposlenosti i njenom umanjivanju.
Usvojena strategija zapošljavanja
Takav jedan dokument usvojila je Vlada Federacije BiH na posljednjoj sjednici. Radi se o Strategiji zapošljavanja u Federaciji BiH za periodu 2023-2030, koja je došla kao prijedlog Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i biće upućena Parlamentu Federacije BiH radi razmatranja i usvajanja.
Tim povodom federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić pojasnio je o čemu se radi.
„Kroz ovu strategiju nastojat ćemo ispuniti četiri uža strateška cilja kojima je krajnji ishod povećanje lične zapošljivosti. Putem dodatne profesionalne edukacije i prekvalifikacije nastojat ćemo uskladiti znanja i potrebne vještine sa zahtjevima tržišta rada kako bi svi imali priliku tražiti posao ovdje, a ne preko granice, čak i kad su obrazovanjem ospsobljeni za jedan posao, a na tržištu izražene potrebe za drugim zanimanjima. Brzim programima prekvalifikacije predviđenim kroz programe i mjere aktivnih politika zapošljavanja nastojat ćemo prevazići taj jaz između ponude i potražnje na tržištu rada“, istakao je ministar Delić.
Jedan od važnih ciljeva ove strategije je i omogućiti uključivanje osoba u nepovoljnom položaju na tržište rada kroz efektivnije aktivne politike tržišta rada.
„Ova strategija upravo nam daje polazište za provođenje programa aktivnih mjera zapošljavanja tih kategorija u društvu i to putem programa i politika koje ćemo zasnivati na Strategiji. To će doprinijeti većoj zapošljivosti i ujedno smanjenju siromaštva, odlaska mladih i, nadamo se, dugoročno oporavku društva“, izjavio je Delić.
Izmjena zakona i programi prekvalifikacije
Entitetski zavodi za zapošljavanje trebali bi imati centre za obuku radne snage u skladu sa potrebama poslodavaca koji su izrazili želju i zahtjev za radnom snagom. To su programi u okviru kojih se nezaposlene osobe doškoluju i treniraju da rade one poslove koji se traže.
“To se zovu aktivne mere zapošljavanja i Evropska unija je imala projekte u kojima sam učestvovao i radio na tim projektima ali ljude koji su zaposleni u zavodima to ne zanima. To su neke birokrate koje nemaju nikakvu kreativnu komponentu u smislu da stvarnu nešto urade i pomognu”, ukazuje Pavlović na potencijalni problem u ovoj priči.
Dodaje da, kad se ljudi obuče za određene aktivnosti, ipak ne mogu učestvovati u poslovima kao što je izgradnja hotela, naprimjer, već moraju biti organizovani kao zanatska radnja i kao takvi da nude svoje usluge, te da svi budu učesnici u tom procesu.
“To ne možete tražiti od ljudi u zavodima kad oni to ne znaju. Ali znaju kad im stručnjaci pokažu”, ističe Pavlović značaj struke u cijeloj priči.
Stručnjaci ističu da je koncept vezivanja socijalnih prava za koncept nezapslenosti loša praksa jer stvara konfuziju na terenu i daje netačnu sliku o stvarnom stanju. Potrebno je da se zavodi za zapošljavanje malo više angažiraju oko ove problematike i to bi trebalo biti predviđeno zakonima o posredovanju u zapošljavanju, gdje zavodi ne treba samo da evidentiraju već i da otkriju realnu sliku o nezaposlenosti, te da vrše edukacije i prekvalifikacije nezaposlenih lica shodno potrebama tržišta rada.