Politika je, bez ikakve sumnje, jedna od riječi koja se u ovom trenutku najčešće koristi u svakodnevnom životu bh. građana.
Po definiciji, ova aktivnost, stara stotinama godina, proces je u kojem ljudi stvaraju, sprovode ili mijenjaju pravila po kojima žive, ali i način sticanja i održavanja podrške javnosti.
Kroz svoju istoriju termin je korišten i kao “umjetnost vladanja”, vođenje javnih poslova, kao sredstvo rješavanja sukoba i kao način za ostvarivanje vlasti, odnosno raspolaganje društvenim resursima.
Ovo posljednje navedeno najkonkretnija ja definicija za politiku u BiH, ali nažalost, na potpuno suprotan način od onoga šta ona predstavlja, jer su bh. političari (čast izuzecima) pokazali da je jedini smisao njihovog bavljenja ovim poslom doći na vlast i na sve načine i po svaku cijenu tu ostati, bez obzira na to da li su u tom procesu pogazili svoje stavove i obećanja.
“Smisao bavljenja politikom oduvijek je bio da dođete na vlast. Ali, ako je cilj da to uradite po svaku cijenu, to više nije politika nego pijaca, ismijavanje demokratije kao sistema i pljuvanje u lice glasačima koji vjeruju da izbori nešto znače”, kategoričan je novinar Slobodan Popadić.
Obesmišljavanje politike u BiH najadekvatnije je pojasniti na famoznom terminu “politički preletač”, koji je ovdje tako dobro usađen u politički proces da više nikoga i ne čudi kada neko napusti stranku u kojoj je izabran na izborima, pa pređe u redove do juče najljućeg političkog rivala, a onda nakon nekog vremena ponovo mijenja stranački dres, jer, eto, nije mu se dopala ni nova sredina ni nove ideje.
Te ljude ne interesuje mišljenje javnosti, dokazi šta je govorio juče, prekjuče ili prije godinu dana, već samo “neka je meni dobro”.
“Za ‘preletače’ važi samo jedna deviza – ostvariću šta sam zacrtao, nevažno u kojoj partiji. Biću direktor ovako ili onako. Bez obzira na to što ljudi i internet sve pamte, ovakvi ljudi, ali i lideri partija koji u tome učestvuju, u stanju su da se rugaju svakom ko ih podsjeti na njihovu prošlost”, kaže Popadić, dodajući:
“Pošto su zarobili kompletan izborni sistem, na kraju prođu bez posljedica pa se može zaključiti da narod odobrava takvo ponašanje. Sve skupa to znači da ovo neće biti posljednji primjeri, jer se decenijama kreira sistem u kome se pametan i moralan osjeća neugodno, kao slon u izlogu”.
Novinar Vladimir Kovačević nadovezuje se da su ljudi koji se bave politikom u posljednjih desetak godina potpuno obesmislili bavljenje ovim poslom.
“Čast izuzecima, ali većina političara u Srpskoj, pogotovo ovih u vlasti, su ljudi koji nemaju osjećaj za javni interes, već gledaju kako da zadovolje svoj i interes svojih porodica. To su bogati ljudi, bez obraza, kojima ne predstavlja problem danas govoriti najgore o nekome, a sutra se prikloniti tom istom u njegovoj stranci. Dok se bogate i mijenjaju stranke, narod zamajavaju patriotskim temama i izmišljanjem neprijatelja. Davno ih je Orvel opisao, a ovi naši su se nekako najbolje pronašli u njegovim knjigama. Tome se čude još samo naivni”, ističe Kovačević.
Naivnost je i po mišljenju komunikologa Mladena Bubonjića veliki društveni nedostatak za BiH, prije svega u smislu toga da neko može povjerovati da se političari bave politikom zbog ideala.
“Na prvom mjestu je, naravno, interes, kako kod nas tako i u većini demokratskog svijeta. Međutim, velika razlika između etabliranih demokratija i demokratija u razvoju, kao što je naša, jeste nivo političke i demokratske kulture i zrelosti. Dok je na Zapadu gotovo nepojmljivo mijenjanje stranačkih dresova radi ostvarivanja ličnih ciljeva, kod nas je to postalo opšte mjesto”, zaključuje Bubonjić.