Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se susreće sa nekoliko izazova, a njihovo rješavanje je od suštinskog značaja za unapređenje sistema i osiguranje kvalitetnog obrazovanja za sve učenike.
Obrazovanje u Bosni i Hercegovini se suočava s brojnim problemima koji utječu na kvalitet i efikasnost sistema. Jedan od najvećih problema je zastarjelo gradivo i način rada. Mnogi udžbenici i nastavni planovi i programi su nepromijenjeni već dugi niz godina, što dovodi do toga da se djeca uče informacijama koje nisu relevantne ili su zastarjele. Također, način rada u učionicama često se svodi na tradicionalno frontalno predavanje, bez uključivanja interaktivnih metoda, koje su dokazano učinkovitije u poticanju učenja.
Domaći koncept obrazovnog sistema, slikovito rečeno, ribu cijeni prema njenoj sposobnosti da se popne na drvo, a brojni učenici u takvom se konceptu osjećaju poput te ribe. Plivajući uzvodno u nastavi nikad ne otkriju svoj talent, misleći da su beskorisni.
„Neophodno je što hitnije napraviti temeljite promjene u pristupu obrazovanju u suvremnosti. Jer, svijet je napredovao i danas trebamo generacije koje misle kreativno, inovativno, kritički, nezavisno, sa mogućnosti povezivanja. U tom smislu, očita je potreba za sveobuhvatnom i ozbiljnom reformom obrazovnog sistema na našem podneblju, a primjer dobre prakse na tom putu može biti Kanton Sarajevo“, pojašnjava mr. sc. Semir Salihović, pomoćnik direktora za vannastavne i posebne programe u Institutu za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo.
Obrazovanje je ispolitizirano
Jedan od razloga zbog kojih Bosna i Hercegovina ne usvaja uspješne sisteme obrazovanja, kao što su oni u Njemačkoj ili Austriji, leži u političkoj nestabilnosti zemlje. Bosna i Hercegovina ima složen politički sistem, a političke podjele otežavaju donošenje zajedničkih odluka i usklađivanje s međunarodnim standardima.
“Moramo biti svjesni da je, iako se nastojalo kroz naše reforme zaštiti obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe, i dan danas to ostalo u raljama politike u smislu političkog kadroviranja – od rukovodećih do najnižih pozicija. I to se uglavnom radi na bazi političke pripadnosti. Cijena toga je da se nekada biraju podobni, a ne oni koji zaista zaslužuju da budu tu jer imaju određeni stepen znanja i spremni su da unaprijede obrazovni sistem”, ističe Admir Čavalić, koji je sedam godina proveo radeći kao asistent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Trenutno predaje na tuzlanskoj IPI Akademiji.
Prof. dr. Dušanka Bošković, prorektorica za kvalitet nastave na Univerzitetu u Sarajevu i profesorica na Elektrotehničkom fakultetu Sarajevo, smatra da je bosanskohercegovačko društvo selektivno kada govori o primjerima iz Zapadne Europe, jer bira primjere iz nekih dobrih i kvalitetnih škola i sredina.
„Sigurna sam da to tako nije u svakom predjelu. Kada razgovaramo sa svojim bližnjima koji su negdje u Zapadnoj Europi vidimo zapravo da nije sve tako perfektno i da nije svaki nivo obrazovanja dobro uređen i kvalitetan. Mi smo na Univerzitetu u Sarajevu veoma zadovoljni znanjem koje donose učenici iz srednjih škola, a isto tako se dešava sa našim studentima kada odlaze na razmjene ili nastavljaju dalje školovanje. Naravno, uvijek ima prostora da budemo bolji i da razmotrimo kakva je uloga u društvu nastavnika i profesora“, kaže Bošković.
Pritisci roditelja i male plate
Nastavnici u Bosni i Hercegovini suočavaju se s brojnim izazovima, uključujući prijetnje roditelja, koje dolaze zbog nezadovoljstva roditelja obrazovnim sistemom. Takve prijetnje stvaraju neprijateljsko okruženje za nastavnike, što negativno utječe na njihovu motivaciju i radnu atmosferu.
„Ako roditelji vrše pritisak na dijete da se dobija dobra ocjena konstantno, onda je tu nastavnicima lako popustiti, mada ne kažem da se to radi. Popuštanje pred zahtjevima roditelja neće dati kvalitet i to će najviše da osjete djeca kasnije. Prvo svijest o tome, a zatim to da ono što danas ne naučimo samo odgađamo za sutra, a morat ćemo to naučiti ako želimo da idemo dalje“, smatra Bošković.
Pored prijetnji, nastavnici su često jadno plaćeni. Visina primanja za nastavnike je često ispod prosjeka primanja u drugim profesijama sa istim nivoom obrazovanja. Ovo niskonovčano priznanje za njihov rad dovodi do demotivacije i odlaska kvalificiranih nastavnika u potrazi za bolje plaćenim poslovima.
„Na tome se mora poraditi s obzirom na pad zaposlenih u tim profesijama, iako smatram da je veći problem koje uloge i kakvo tretiranje imaju nastavnici u obrazovanju, a ne finansija. Tokom ovih godina sam pokušavala roditeljima skrenuti pažnju na nekoliko stavki i na to da djeca, koliko god mi njih čuvali, moraju preuzeti veći teret na sebe u smislu sticanja znanja koja će im omogućiti da budu samostalni i da imaju odgovornu profesiju“, ističe Bošković.
Čavalić dijeli isto mišljenje, te smatra da se tu ne radi o visini plata već prepoznavanju kvalitete rada i zalaganja.
“Pitanje je da li bi povećanje plata vodilo ka unapređenju našeg obrazovanja. Mislim da je možda dosta važnije prepoznati dobar kadar i motivisati ga da radi bolje, a demotivisati loš obrazovni kadar. To je nešto što sindikati u obrazovanju propuštaju da uoče kao suštinu cijele priče. I ono što je problem kada uopšteno govorimo o dizanju plata jeste što mi tu nagrađujemo mediokreditet. Dakle, nagrađujemo neki srednjeobrazovni kadar, a ne one koji su zaista posvećeni svome radu”.
Loše prakse vrednovanja znanja
Salihović smatra da bi možda trebalo promijeniti pristup obrazovanju, učeničke sveske prilagoditi tehnologiji, klasične table pametnim tablama, udžbenike i knjige prilagoditi PDF formi, a ocjenjivanje negativnim ocjenama zamijeniti novim šansama kako bi učenici kritički promišljali i iskazali svoju kreativnost u radu.
„Umjesto klasičnog načina podučavanja, učenike voditi procesom istraživanja u kojem imaju pravo na kritičko mišljenje i suprotan stav. Aktivnosti u učionici unutar tradicionalnih organizacijskih formi predstavljaju koncept koji je usmjeren na učenička postignuća evidentirana kroz mjerenja stečenog znanja formativnim i sumativnim praćenjem sa ciljem rangiranja, koja su u prošlom stoljeću bili dominantna u obrazovnim sistemima. Ovaj koncept nije savršen, ali u našem podneblju i dalje će zadržavati prepoznatljiva obilježja core businessa u djelatnosti obrazovanja.“
Profesorica Bošković smatra da je ocjenjivanje uvijek bilo subjektivno. Da nije subjektivno, dodaje, imali bi ocjenjivanje kroz automatske mehanizme i računare.
„Kada posmatramo neke uspješne sisteme, vidimo da upravo taj subjektivizam i ocjenjivanje na taj način jeste ono što daje kvalitet obrazovanju. Drugo je pitanje koliko samo mi spremni da se suočimo sa nekom vrstom kritike. Nekada možemo smatrati da je to što naše dijete zna sasvim u redu. Međutim, postoji mogućnost da to dijete ne zna dovoljno na tom polju jer ako je to nešto što je očekivano za prosječnu ocjenu po standardima na tom polju ili da uloži više truda ili da se pomiri s time da taj nivo znanja koji ima ne odgovara većoj ocjeni“, ističe Bošković.
Dodaje kako je veoma bitno da postoji povratna informacija jer nije stvar samo ocjene, nego kroz ocjenjivanje učimo kako ćemo dalje raditi, gdje smo griješili i na šta se trebamo fokusirati.
„Mnogo je bitnije da popravimo procese kako neko uči, prezentira, a ne samo taj jedan momenat tu tačku u vremenu kada izmjerimo nivo znanja. Kvalitet nam treba biti cilj, a ne samo ocjena. Nema mjesta sujeti u obrazovnom procesu. Treba pomoći djeci da shvate i prihvate neke odgovornosti, te da porade na sebi“, ističe Bošković.
Afere koje su zataškane
Kada govorimo o studentima i učenicima, te njihovim žalbama u vezi ocjenjivanja, Čavalić podsjeća da je bilo dosta problema u smislu da se jednostavno nisu sankcionisale određene loše prakse koje ostaju tako godinama.
“Dosta je ranije bilo afera u obrazovanju. Uglavnom se to zataškalo i nije se puno reagovalo na navedeno, niti je dalo nekakvih rezultata. Možda su i sami studenti odustali od toga da se žale i postali su letargični. Zbog toga je došlo do pada povjerenja u naš obrazovni sistem. Ako je sam način ocjenjivanja problematičan i učenici nisu sigurni u kvalitet te ocjene, odnosno ocjenjivanja, to će se kad-tad odraziti na neke druge zemlje koje prate to i koje su u doticaju sa našim obrazovnim sistemom”.
Ukratko, obrazovanje u Bosni i Hercegovini se susreće sa nekoliko izazova kao što su zastarjeli planovi i programi, zastarjele nastavne metode, politička nestabilnost, prijetnje nastavnicima i niske plate. Rješavanje ovih pitanja je od suštinskog značaja za unapređenje obrazovnog sistema i osiguranje kvalitetnog obrazovanja za sve učenike u Bosni i Hercegovini.
“Mislim da imamo tranzicijsko obrazovanje sa dosta pitanja i dosta konfuzije. Ono što bi trebalo uraditi je da se unaprijede kurikulumi, obrazovanje prilagodi tržištu rada i izbaci politika iz obrazovanja. Moramo biti spremni na činjenicu da će nam nedostajati obrazovnog kadra, ali i, još važnije i već se to pokazalo, znati da će nam nedostajati učenika i studenata. To su ključni problemi našeg obrazovanja”, poručuje na kraju Čavalić.