Piše: SENAD AVDIĆ / Slobodna Bosna
Kada je holandski pukovnik Thom Karremans u podne 12. jula 1995. godine stao pred masu od 30-ak hiljada duša okupljenih u bazi UNPROFOR-a u Potočarima, svoje obraćanje je otpočeo (i okončao) riječima: „Molim Vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja…“. Nije uspio dovršiti rečenicu, nije mu dopustio prisutni general Ratko Mladić, komandant vojske koja je dan ranije okupirala Srebrenicu i nahrupila u Potočare.
POKORAVANJE „CELOG SVETA“
„Kakav, bre, komandant? Ti si jedna karina. Ja sam ovdje Bog“. Potom je UN-ovom prevoditelju Emiru Suljagiću naredio: „Prevedi mu to, prevedi“. O ovoj epizodi svjedočio je Suljagić u svojoj autobiografskoj knjizi „Razglednica iz groba“. Njenu autentičnost su istražiteljima Tužiteljstva u Haagu potvrdili neki od holandskih oficira koji su nazočili tom mučnom događaju koji je prethodio¸Velikom Pokolju.
Bio je to finalni čin serijskog ponižavanja koje je nad ubogim holandskim pukovnikom sadistički i sladostrasno provodio Mladić od trenutka kada su njegove krvoločne horde umarširale u Zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda. Za komandanta Vojske RS Karremans nije bio (samo) nadređeni poražene i osramoćene vojske, nego i ruinirana personifikacija nemoću uljuđenog svijeta pred barbarstvom. Mladićev surovi, kipteći trijumfalizam i sirovi cinizam predstavljali su superiorni trijumf „srpske stvari“ nad tobožnjim globalnim gospodarima, Ujedinjenim nacijama, NATO Savezom i njihovim kilavim vojnim postrojbama. Od prvog sekunda okupacije srebreničke enklave Mladić je pokazao srednji prst onome što pacifističke nježne dušice i šaljivdžije vole nazivati međunarodnim humanitarnim pravom.
„ Vi ste jedne karine!“ kezio se srpski Ares, Bog genocidnog rata, pokazujući kao handžar oštre očnjake, bucajući rezolucije, pišajući na „deklaracije“, brišući dupe mekim papirnatim „snažnim upozorenjima“ i „nedvosmislenim apelima“ koji su stizali iz New Yorka i Washingtona, Brisela, Pariza i Londona.
Vojni trijumf svoje ratne mašinerije opečaćen genocidom nad osam i pol hiljada Bošnjaka, Radovan Karadžić je nešto kasnije klinički precizno opisao riječima: „Oderali smo mačku pred očima cijelog svijeta!“ Akcenat je naravno na „očima cijelog svijeta“, jer kakav je to genocid, kakvu satisfakciju od njega imaš ako ga obaviš diskretno, samozatajno, „u svoja četiri zida“?
BANDITI, HIJENE, BESPOSLIČARI…
Dok se ovih (ponovo – julskih) dana predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i njegova reality posluga pismeno, usmeno i nepismeno svađaju sa vrhom Ujedinjenih nacija, vrijeđaju generalnog sekretara Antonia Guterresa tvrdeći da je diletant i statista (srpski – „karina“!) cijeli taj goropadni leksik, zaholcana arogancija i neumiveni oholi primitivizam snažno iritiraju nosne šupljine, začepljuju respiratorni aparat jer nesnošljivo tuknu na „deda Ratka“!
Iz monumentalne knjige „Srebrenica – Hronologija jednog genocida, ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem“ njemačkog autora Mathiasa Finka koja je kod nas prevedena i objavljena sa nedopustivo dugačkim zakašnjenjem od 5-6 godina („Dobra knjiga“, 2020.) moguće je prepoznati korijene, genezu Mladićeve samouvjerene bahatosti uoči, tokom i nakon okupacije Srebrenice. U najkraćem, imao je sa dobro obaviještenih mjesta pouzdane informacije i garancije da mu niko, ni međunarodna zajednica sa svojom zamrznutom vojnom silom i tupim moralnim refleksima, kao ni nedorasla vlast u Sarajevu sa svojim do danas enigmatičnim držanjem, neće stajati na putu koji je vodio „naplaćivanju duga nakon bune protiv Dahija“.
Nije najveći problem sa Miloradom Dodikom i dominantnom političkom, medijskom i vjersko-prosvjetnom praksom to što podržavaju Ratka Mladića i njegove zločinačke podvige, mnogo je toksičnije i eksplozivnije to što oni tu praksu podražavaju. Što je oponašaju i re-kreiraju je iznova u postgenocidnom društvenom i političkom kontekstu. Nadmeno primitivnu i kočopernu korespondenciju i komunikaciju Dodikovog okruženja sa čelništvom Ujedinjenih nacija pogrešno je tumačiti kao refleks provincijske mitomanije i bildanja vlastitog značaja i uloge. Ona je čin (nikako ne posljednji) kontinuiranog odbijanja da se povinuju bilo kakvim izvanjskim autoritetima, pravilima i normama. Sve njih je nužno obesmisliti, relativizirati, ismijavati, „pomnožiti sa nulom“. Prije najnovijeg Dodikovog desanta na UN američki je ambasador u Bosni i Hercegovini nazvan „budalom“, Visoki predstavnik turističkim spadalom i bezveznjakovićem, predstavnici Kvinte pajacima i besposličarima…
„OPSTATI, ILI NESTATI“, PITANJE JE SAD!
Nemjerljivu štetu odgovornom sagledavanju pravog sadržaja i izvornog karaktera ovakvog javnog komuniciranja, čine oni koji ga klasificiraju kao „zapaljivu retoriku“, ili rutinski predvidivo „dizanje tenzija“ koje će nestati poput ljetnog pljuska. Takvo plitko tumačenje zamagljuje suštinu problema. Ovdje se radi o korištenju onih jezičkih matrica koje u usklađenom strojevom koraku marširaju kao prethodnica katastrofe.
Kada Milorad Dodik kaže, a hor njegovih podanika papagajski nastavi ponavljati, da Bosna i Hercegovina može opstati kao dejtonska (naravno po njegovom razumijevanju i mjeri Daytona) ili će nestati, na šta vas iz skorije krvave prošlosti ta sablasna prijetnja u formi ultimatuma podsjeća? Pa, naravno, na riječi Ratka Mladića koje je uputio zlosretnim „bošnjačkim predstavnicima“, odnosno taocima, u sablasnoj dvorani hotela „Fontana“ u „oslobođenoj Srebrenici“: „Možete opstati ili nestati, to je vaš izbor!“ Re-kreiranje i prepetuiranje zlikovačkih mladićevskih frazema danas ne svjedoči, da parafraziram onog njemačkog filozofa, o jeziku kao „kući bitka“, već on postaje „kuća bitaka“, koje „nisu oružane, mada ni takve nisu isključene“, što bi rekao Mladićev ratni poslodavac iz Beograda.
Može i ovako: zar vam nastup Milorada Dodika prije nekoliko nedjelja u hotelu „Garden“ u Konjicu, tokom kojeg je psovao genocid u Srebrenici nije barem malkice zasmrdio po Mladićevom ljudožderskom čerečenju „bošnjačke reprezentacije“ iz poharane Srebrenice u tamošnjem hotelu „Fontana“?! Mladić je u Srebrenici signalizirao predstojeći sasvim izvjesni genocid, a Dodik u Konjicu psovao žrtve njegovog zločina.
I sve bi do u dlaku bilo isto, teški muk i mrkli mrak bi zavladao „Gardenom“ što je prekrio „Fontanu“ prije 28 godina, da kurtoazno-kompromirsku (dakle – kukavičku) šutnju njegovih „partnera“ nije narušio Zukan Helez, punomasnom psovkom i robusnim odgovorom lideru Republike Srpske. Naravno da cijeli događaj nije odmakao od Krležine kafanske kavge sa psovkama i krkljancem, ali njegova javna recepcija u kojoj se incidentni bugojanski SDP-ovac doživljava kao narodni heroj, svjedoči o dugoročnoj frustraciji i nemirenju sa njom onih (Bošnjaka) oko kojih „uvijek neko dođe da im prijeti“.
„Nije ti ovo vrijeme crvenog kombija… Misliš da smo mi Bošnjaci u Kotor Varoši kojima ćeš upadati u kuću i maltretirati ih“. Ovim je riječima prošle nedjelje narodni poslanik Nebojša Vukanović zasuo Nenada Stevandića, predsjednika Narodne Skupštine RS, predratnog kurira ratnog zločinca Jovice Stanišića i teklića odbjeglog zločinca Ljubana Ećima. Tokom četiri godine koliko je Stevandić prethodno proveo u Parlamentu Bosne i Hercegovine niko, pa ni „probosanski patrioti“ ga nisu podsjetili na progone, racije u kojima je aktivno i sistemski sudjelovao.
KO PRIZIVA RAT
„Ako se Zukanu Helezu ratuje, neka ide u Afganistan, ili Siriju“, posegnuo je ovih dana za šatro dovitljivim ironiziranjem Nenad Nešić, ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH, još jedan zaljubljenik mladićevske „ili opstanak ili nestanak“ binarne formule „funkcioniranja“ Bosne.
Zašto bi Helez, ili bilo ko drugi išao na strana ratišta, ako je to zabranjeno zakonom na kojeg su se i on i Nešić zakleli da će ga štititi? Ili će prije biti da Nešić i oni koji su ga pokupili sa ulice, odnosno puteva RS-a, vjeruju da nije Bosna i Hercegovina prirodni ambijent za Bošnjake, nego su to Sirija, Afganistan i, naravno, Turska. A to je, složit ćemo se, povratak na mladićevsko-genocidnu jezičku podlogu: koja se danas ne samo podražava, nego i stipendira!