“Prestala sam da mu dajem novac za klađenje a onda je od rodbine uzimao. Krio je od mene sve dok nam na vrata nisu došli ljudi kojima je bio dužan skoro 10.000 eura. Dali su rok za vraćanje. Pozajmila sam na više strana, i sada vraćam od penzije i što zaradim mimo toga. On sa klađenjem nije prestao.”
Ovo je Ivanka (pravi identitet poznat redakciji), majka jednog, kako sama kaže, velikog kockara.
Njena i suprugova primanja, koji je takođe penzioner, ne prelaze 500 eura. Njihov sin ima 32 godine, nezaposlen je, a sa igrama na sreću počeo je prije 15 godina.
“Neće da radi. Od koga sada uzima ne znam. Rođacima ne mogu u oči da pogledam od stida a živim u strahu da će nam se opet neko pojaviti na vrata”, ispričala je Ivanka za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Prema podacima Instituta za javno zdravlje iz 2020. godine, svaki drugi 17-godišnjak kocka.
Upravo zbog mladih koji u ranom uzrastu počnu da igraju sportsku prognozu, koalicija Albanski forum, koja bi trebalo da bude dio buduće Vlade Crne Gore, zahtijevaće od koalicionih partnera tokom pregovora da se zatvore kazina i kladionice.
“Premnogo njih se kladi jer su im, između ostalog, lako dostupni objekti u kojima to mogu da rade, čak u blizini škola”, kaže za RSE jedan od inicijatora Nikola Camaj iz Albanskog foruma.
U Crnoj Gori ima više od 1.100 objekata za klađenje, najviše ih je u Podgorici gotovo 350.
Eventualno zatvaranje kladionica kratkoročno ne bi dalo efekta, ali bi na duge staze pomoglo borbu protiv ove pošasti, kaže za RSE psiholog Milan Radovanović, za koga je ključ rješavanja u prevenciji.
S druge strane, iz Uprave za igre na sreću za RSE kažu da bi zatvaranjem kladionica ova oblast prešla u sivu zonu i “preselila se” u online klađenje.
Kladionice su u prošloj godini profitirale više od 100 miliona eura, a država je od ove “djelatnosti” prihodovala više od 16 miliona eura.
Šta kažu inicijatori?
“Vidimo kladionice na svakom koraku. Čak blizu škola. Lako su dostupne i mladi ih doživljavaju kao lak način za sticanje novca”, kaže Camaj iz Albanskog foruma, u čijem je partijskom programu gašenje kladionica.
U opštini Tuzi, gdje živi, radi devet kladionica.
“Na pedeset metara od Gimnazije je kladionica. Na stotinjak metara od druge škole još jedna”, kaže Camaj.
Prema Zakonu o igrama na sreću, udaljenost objekta u kojima je omogućeno klađenje od obrazovnih ustanova ne može biti manja od 250 metara.
I sam Camaj je, navodi, svjestan da je kladionice nemoguće stopostotno ugasiti.
“Ali ključno je da se smanji broj, ograniči dostupnost. Kao što su alkohol i duvanski proizvodi zabranjeni mlađima od 18, ili 21 godinu, tako bi trebalo i po pitanju kladionice”, ističe.
“Razumijem one čiji je to biznis, i koji od toga profitiraju, ali moramo brinuti o stanovništvu, djeci. Mladi moraju znati da postoje bolji načini da zarade novac a da to nije u kladionici”, dodaje Camaj.
Kakav je odgovor onih koji se klade?
“Dosta igram kladionicu. Zatvaranje tih objekata direktno bi me ugrozilo jer često dobijam. Sad ću svaki tiket da igram kao da mi je posljednji”, kaže kroz šalu sagovornik RSE Mitar, koji ne želi da mu i prezime bude objavljeno.
Ipak, kaže ozbiljnijim tonom, kladiće se i ako zatvore te objekte.
“Kladiću se na bilo kojoj internet platformi. Tu će, čini mi se, na gubitku biti samo zaposleni u kladionicama”, ističe Mitar.
U kladionicama, kazinima i automat klubovima u Crnoj Gori zaposleno je oko 3.000 radnika.
Bivša radnica kazina: ‘Svjedočila sam kako mnoga djeca ostaju bez doručka, igračaka’
Jelena je godinama bila jedna od njih. Radila je u kazinu na primorju Crne Gore.
U razgovoru za RSE kaže da je tokom tog perioda “svašta vidjela” i da je to “posebno stanje uma”.
“Ne znam kako da objasnim, ali u momentu kad gube, kao da bi život dali samo da se izvuku, da vrate pare. Ostajali su do jutra. Kada izgube uhvate se za glavu a onda počnu da ‘kukaju’ kako su sve potrošili, da neće imati djeci da daju za doručak, da im kupe igračku”, priča Jelena (puni identitet poznat redakciji).
Među klijentima, kaže, bilo je od onih sa prosječnim primanjima, koji su cijelu platu ostavljali u kazinu ali i “biznismena”.
“Neki od njih su ostavljali i po 15.000 ili 20.000 eura. Izgube sve i odu kao pokošeni”, riječi su Jelene.
“Tu nije bilo nekih drastičnih situacija jer su ‘gore’ ljudi siromašniji. Ali znam da su se zaduživali kod kamataša, upisivali u kladionicama, ‘igrali na crtu’. Nisam više u tom svijetu, ali iskreno voljela bih da ih sve zatvore. To je zlo”, kaže Jelena.
Psiholog o ‘kockanju bez obzira na posljedice’
U Crnoj Gori ne postoji zvanična institucija u kojoj se liječe zavisnici od kockanja. Onima koji imaju ovaj problem pomaže savjetovalište Entera, u okviru nevladine organizacije Zid.
Prema riječima psihologa Milana Radovanovića iz Entere, inicijativa će dati efekta tek na duge staze, jer je potencijalno izlječenje dug, višegodišnji proces.
“Kada dođe do zavisnosti kasno je jer će zavisnik uraditi sve kako bi kockao. Oni kažu ‘kockam se bez obzira na posljedice’. U posljednjoj fazi bolesti navode da bez kockanja ne mogu da žive”, pojašnjava.
Društvo, kaže, često ove pojave nekritički posmatra, a klađenje vidi kao porok, hir, čak i bezobrazluk.
“A klađenje je veliki problem, veći od bolesti. Posljednja faza je patološko kockanje, gdje doživljavaju da im je kocka jedina životna aktivnost i da su sve životne aktivnosti podređene njoj. I sve će ugroziti samo da to ostvare”, navodi Radovanović.
Kockanje, igra ili bolest?
Psiholog Radovanović naglašava da je tanka a često i nevidljiva linija između kockanja iz zabave i zavisnosti.
To potvrđuje i Ivanka s početka ove priče.
“U početku mi je sin tražio po euro, dva, govoreći ‘da mu je to zabava, igra’. I dobijao je, pogađao utakmice, golove. Nekad dobije 10 eura, nekad 20, pa onda 50. Pogriješila sam jer sam davala. A onda je počeo da traži više novca”, riječi su Ivanke.
Psiholog Radovanović naglašava da se granica prelazi već u momentu kada osoba ne može da kontroliše želju za kockanjem.
“Krene da kocka sve češće, a onda se ulozi povećavaju jer im onaj stari ulog više ne radi i time zadovoljstvo povećavaju. Nemogućnost kontrole želje i podizanje uloga su signali da se stvar otrgla kontroli”, navodi.
Nerazumijevanje, nekritički stav i reklamiranje veliki su problemi koji, smatra Radovanović, doprinose ovoj pojavi.
Ukazuje da je dozvoljavanje maloljetnicima da kockaju izuzetan problem.
“Javna tajna je da maloljetnici kockaju. Imali smo tribinu od 250 učesnika, uzrast 15 godina. Zamolio sam da ustanu svi koji su imali iskustvo s kockanjem. Nekih 30 je samo ostalo na stolicama”.
“Društvo je omogućilo klincu da s 15 godina, i mlađima, ode s velikog odmora i odigra tiket. To ne smije da se dešava”.Podgorica.
Kolika je dobit države od kladionica?
Zatvaranje kladionica, automat klubova i kazina u Crnoj Gori nije izvodljivo na način kako traži Albanski forum jer brojna privredna društva imaju koncesiju za priređivanje igara na sreću, kažu u Upravi za igre na sreću.
Koncesije se, kako navode, ne mogu prekinuti bez štete za državu.
“Privrednim društvima koja imaju dodijeljenu koncesiju za priređivanje igara na sreću ona se ne može oduzeti dok ne istekne. Ukoliko bi došlo do njenog oduzimanja prije isteka roka na koji je dobijena, država bi koncesionarima morala da nadoknadi izgubljenu dobit”, navode iz Uprave.
Crna Gora po osnovu igara na sreću u 2021. godini prihodovala je više od 14 miliona eura a u 2022. više od 16 miliona eura.
U Crnoj Gori kockanje reguliše zakon od prije skoro dvije decenije. Novi Zakon o igrama na sreću, koji se radi od 2012. godine, u dobroj mjeri je već prevaziđen, kažu iz Uprave.
Zašto je Albanija zatvorila kockarnice?
Iz Uprave za igre na sreću ukazuju na primjer Crnoj Gori susjedne Albanije gdje je kockanje ukidanjem kockarnica prešlo u sivu zonu.
“Nakon zabrane priređivanja igara na sreću došlo do problema sa ekspanzijom sive zone”, navode iz Uprave.
U Albaniji je 2019. godine stupio na snagu Zakon o zabrani kockanja, čime je zatvoreno 4.300 kladionica. Klađenje su dozvolili samo u hotelima sa pet zvjezdica, van urbanih područja.
Statistika pokazuje da je u toj zemlji s oko 2,8 miliona stanovnika, bio po jedan kladioničar na 670 stanovnika, što je natjeralo državu da ih zabrani.
Istraživanje Evropskog Centra za monitoring droga i zavisnosti od droga iz 2019. godine obuhvatilo je omladinu uzrasta od 15 do 16 godina iz 35 država.
Najveća stopa učenika s kockarskim iskustvom je u Grčkoj i na Kipru (33 odsto), a odmah potom u Crnoj Gori (32 odsto).
Piše: Aneta Durović /RFE