Piše: ANDREJ NIKOLAIDIS (CdM.me)
Posvađali se zbog para a razišli zbog principa. Tako je Avdo Sidran objasnio odnose među partijama u balkanskim demokratijama.
I bio u pravu. Evo, crnogorska vlada već bi bila sklepana da se stranke nisu posvađale oko resora – što naravno znači: para. Čim je zapelo, Miki se sjetio principa. I iznio svoju verziju biblijskog Dekaloga – 10 Božjih zapovijesti.
Mikijevih 10 principa su cool i super. I svi ih prihvataju. Kao što bi prihvatili i bilo kojih 10, 20 ili 30 drugih principa. Sad samo još da se dogovore oko para.
Nije uvijek bilo tako. Nekada su ljudi zaista imali principe i zaista se tih principa držali. Godine 1517. Luther je u vrata crkve u Wittenbergu, gdje je predavao teologiju, zakucao svojih 95 teza. Taj čin je pokrenuo Reformaciju, koja će rezultirati raskolom u katoličanstvu i rođenjem protestantizma.
Mikijevih 10 principa neće pokrenuti ništa. Osim što su pokrenuli pregovore sa Mandićem i Kneževićem. Koji, što je opštepoznato, za Mikijevih 10 principa mare još manje nego ja. A ja sam, čitajući rečeni izliv principijelnosti, imao osjećaj da čitam lošu, vrlo lošu kopiju Alan Forda, lišenu talenta i humora, smiješnu na tragičan način.
Dogovarati se oko „proevropske i pro-NATO agende“ sa Mandićem i Kneževićem… A bogami i sa još ponekom partijom koja će se naći u vladi… To je kao da organizujete svadbu u savani, pa sa čoporom lavova i hijena usaglašavate veganski meni. Pa onda lavovi i hijene, izvaljeni na suncu, mrmljaju: daaaa, može avokado; kako da ne, obožavamo pire od manga; jeeeeste, neka bude dosta humusa, sa hladno cijeđenim maslinovim uljem, ali limeta, limeta, nipošto limun; obaaavezno artičoke, nemojte da ste zaboravili artičoke.
Sve može. Jer veganski meni ionako nije bitan. Same zvanice su mesni meni.
Nekako baš u vrijeme kada je Miki objavio svoje proveropske teze, crkva koju on ponizno prati – a koja brine o njegovoj duši – objavila je svoje proruske teze. Metodije je opalio po zapadu i veličao istok.
Istom prigodom se, kroz „parastos“ Čiča Draži, ta crkva još jednom popišala po antifašizmu i u zvijezde pokušala zakovati fašiste. Budući da su principi koje je izložio Miki dijametralno suprotni onima koje je izložio Metodije, proizilazi da Miki ili ne vjeruje u svoje principe, ili u prinicipe svoje crkve. Što bi bila njegova privatna stvar, da nema namjeru biti premijer. I biće.
Za Mikija bi se, proizilazi, moglo reći ono što je Viktor Ivančić rekao za Prleta Perića. Parafraziram: SPC je na tron Crne Gore možda i mogla postaviti pogodniju ličnost od Mikija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove.
Moglo bi se reći, da nema Momira Milatovića. Čija je dvoličnost još uzornija. Što ga za potrebe SPC čini još boljom ličnošću.
Pritom, ti mladi ljudi u svom plesu dvoličnosti ne čine ništa što već nije utemeljeno kao, takoreći, zlatni standard crnogorske politike. Znate ono: Milo je naš a Momir je njihov; pa Milo je naš a Sveto je njihov; pa Milo je naš a Filip je njihov. Zaključno sa Milo je naš a Duško je njihov.
I tako sve dok sve nije postalo njihovo.
Pomenuti Luther je, neka na kraju bude rečeno, ne kao opomena nego tek kao konstatacija, današnjim rječnikom saopšteno, bio veliki borac protiv korupcije. Zgrožen korupcijom u katoličkoj crkvi, pokrenuo je proces antikorupcijske reforme.
Nekoliko vjekova kasnije, teško je reći ko je od popularnih američkih protestantskih propovjednika počinio teže krivično djelo. Evo vam lista pa odaberite svog favorita.
https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_religious_leaders_convicted_of_crimes
Time vam hoću reći da je korupcija jedini istinski, iako prećutni, princip svake vlasti – jednako svjetovne kao i duhovne. Odnosno, kako kaže Kami u „Kaliguli“: vladati znači krasti, što svi dobro znaju.