Mostar bi trebao biti na listi bh. gradova koje treba posjetiti za svakog turistu. Njegov Stari grad karakteriziraju predotomanske, istočnootomanske, mediteranske i zapadnoevropske arhitektonske karakteristike i obnovljeni Stari most koji datira iz 1459. godine i koji je pod zaštitom UNESCO-a. Svakog proljeća i ljeta Stari grad posjećuju desetine hiljada izletnika i drugih posjetitelja, a ipak samo 10 minuta udaljena, na zapadnoj strani grada, nalazi se još jedna jednako važna historijska znamenitost koja je napuštena i djelimično uništena i na koju malo turista odlazi.
Izgrađeno između 1959. i 1965. godine, Partizansko spomen groblje je park posvećen onima koji su poginuli kao jugoslovenski partizani protiv Nezavisne Države Hrvatske – marionetske države nacističke Njemačke i fašističke Italije. Sagradio ga je i projektirao poznati arhitekta Bogdan Bogdanović, a uvršten je kao nacionalni spomenik i nekada je bio označen kao jedan od dragulja Mostara, piše The Guardian.
Bunar na vrhu memorijalnog parka nekada je bio dio projekta iz kojeg je tekla voda, oponašajući rijeku Neretvu koja teče kroz Mostar i simbolizirajući suze mladih partizanskih boraca.
Bogdanović je dobio čast za izradu desetina spomenika i spomen-obilježja širom Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Njegovi spomenici bi se uklopili u pejzaž, ponekad preuzimajući i postajući sam pejzaž. Njegova lična poruka u radu bila je da “život pobjeđuje smrt”; njegove strukture su zamišljene kao javni parkovi, mjesta svakodnevnog života koji spajaju žive i mrtve.
Bogdanović je nekropolu projektovao kao grad sa svojim zaštitnim zidovima i stazama, jedinstvenim arhitektonskim detaljima i prozorima koji gledaju na grad Mostar.
Bogdanović je kombinovao svoja formativna iskustva nadrealizma sa istorijom arhitekture i antropologijom da bi stvorio apstraktne spomenike aluzivnih organskih oblika sa referencama na kosmos i budućnost. Svaki njegov spomenik izgrađen je sa namjerom da označi zajednički početak svih etničkih grupa koje su činile Jugoslaviju. Partizansko memorijalno groblje bilo je njegov najpoznatiji i najistaknutiji dizajn, krajolik brda koji je eksplicitno zamišljen kao “grad mrtvih” okrenut prema “gradu živih”. Vječni podsjetnik Mostaru na podnesene žrtve.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Mostar je bio poznat kao „Crveni grad“ zbog svog posebno snažnog otpora koji su pružali borci srpske, hrvatske, muslimanske, jevrejske i drugih nacionalnosti. Većina partizana koji su poginuli u akciji bili su vrlo mladi, a njihova imena uklesana su u kamenju dizajniranom da podsjeća na posječeno drveće koje simbolizira palu mladost.
Edita Vučić, profesorica kulturnog naslijeđa, svoje učenike redovno vodi na Partizansko groblje. Mnogi od njih ga nikada ranije nisu posjetili.
„Nasljeđe možda nije važno za mlade, ali ipak mislim da je jako važno dovesti ih ovdje. Jer bez prošlosti nemate budućnost, a ako ne prihvatite svoju prošlost, ne možete izgraditi svoju budućnost“, kaže ona.
U martu 1992. godine na groblje je ispaljena granata, a zvuk koji je odjeknuo gradom bio je poput upozorenja nadolazećeg rata, rata koji će još jednom opustošiti i podijeliti grad Mostar. Trideset godina nakon završetka borbi, grad je i dalje podijeljen. I kao i sam grad, mišljenja o ovoj nekropoli su podijeljena čime je postala bojnim poljem ogorčenih ideologija.
Sead Đulić, pozorišni reditelj i čelnik Nacionalnog udruženja antifašista, uvijek je prvi u redu da brani ovo mjesto. On tvrdi da je nekropola više od groblja: „Ovo je naš Kip slobode, naša Trijumfalna kapija, naš Taj Mahal. To je slavlje života i Mostara. Izgrađen je kao grad mrtvih u kojem se ogleda grad živih za grad koji je toliko izgubio.”
Danas ga vrlo mali broj stanovnika Mostara posjećuje, žaleći se da je mjesto preplavljeno mladima koji piju i drogiraju se i da je to opća rak rana društva. Neki stanovnici i političari bi više voljeli da spomen park nestane, tvrdeći da je to komunistička relikvija iz prošlosti, a ne dio “njihove istorije”. Kada Đulić i drugi antifašisti posjete mjesto kako bi položili cvijeće, potrebna im je policijska zaštita, jer je tokom ranije održavanih komemoracija bilo sukoba sa desničarskim grupama. “Može biti opasno čak i govoriti o nekropoli sada, a kamoli posjetiti je”, objašnjava on.
Posljednjih nekoliko godina neofašisti postupno vandaliziraju mjesto iscrtavajući kukaste krstove i simbole ustaša – hrvatske nacističke marionetske države tokom Drugog svjetskog rata. Hrvatska katolička crkva također je stala na njihovu stranu, tvrdeći da im je zemljište na kojem se nalazi partizansko groblje oduzeto kasnih 1960-ih i poričući da na tom mjestu ima ljudskih ostataka.
Posljednji veliki napad na groblje bio je u junu 2022. godine, kada je razbijeno na stotine kamenih cvjetova na kojima su imena antifašističkih boraca, njihova mjesta rođenja, mjesta i godine u kojima su pogubljeni. Na ulaznim stubovima sprejom je iscrtan kukasti krst. Gradonačelnik Mostara Mario Kordić opovrgava tvrdnju da su napade organizirale lokalne fašističke grupe i umjesto toga za vandalizam okrivljuje pojedince. Lokalna policija je saopštila da nema svjedoka, tako da nisu bili u mogućnosti da istraže napad iz juna 2022. godine. Neki u gradu tvrde da je neaktivnost policije dio problema i dokaz da su u igri šire političke snage.
Mala grupa stanovnika, arhitekata i aktivista u Mostaru sada se bori za zaštitu nekropole i njene historije za buduće generacije. U martu 2023., lokalna arhitektica Senada Demirović i njena organizacija Urban House IDEAA uspješno su pokrenuli inicijativu za uvrštavanje Partizanskog memorijalnog groblja među sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta baštine Europa Nostre u Evropi kao pokušaj da u posljednjem trenutku privuče međunarodnu pažnju i ostvari moguće spasavanje. Međutim, suočeni s nedostatkom političke volje i finansijskih sredstava, teškim uslovima života širom Bosne i Hercegovine nakon rata 1990-ih i zastrašivanja u podijeljenom gradu, branioci groblja suočeni su sa teškom borbom.
Marina Mimoza, lokalna umjetnica, želi stranicu odvojiti od politike. Ona posmatra memorijalno groblje jednostavno kao jedno od najvećih djela land arta u zemlji. Kao dio svoje instalacije, noću osvjetljava mjesto svijećama. Ona kaže: „Ovo mjesto uvijek posmatram izvan političkog konteksta. Željela sam učiniti nešto jednostavno i spontano sa svjetlom – podsjetiti Mostarce na ljepotu ovog mjesta.”