Ako postoji jedan dio autokratskog alata ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je dorastao predratnoj propagandi, onda je to propagandna mašina Kremlja, piše Anastasia Edel u članku objavljenom u Foreign Policyju.
“Propaganda je poslovična nagrada (‘mrkva’) u okeanu kazni (‘štapova’) koja je moderna Rusija, odgovorna za uključivanje javnosti u državni ratni program. Svakog dana 82 miliona Rusa uključi se u ogromnu mrežu državnih i kanala kablovske televizije koja im daje jedinstvenu viziju svijeta: neprijateljsko, zastrašujuće mjesto u kojem Rusija vodi pravednu bitku protiv sila zla”, nastavlja Edel.
Dodaje da Putin nije izmislio propagandu.
“Kao građanka sada nepostojećeg Sovjetskog Saveza, rođena sam u zemlji izmišljotina koje je za mene i milione drugih Sovjeta stvorio propagandni biro Centralnog komiteta Komunističke partije. Kako smo neprestano slušali na našim TV-prijemnicima, moji sugrađani i ja živjeli smo u najnaprednijoj, najmiroljubivijoj i najpravednijoj državi na svijetu, neprestano odbijajući napade imperijalističkih sila. Slušajući pjesme koje su pjevale protiv predstojećeg nuklearnog rata ili gledajući prijenose na TV-u kako američka policija suzavcem rastjeruje mirne demonstrante, pitala sam se zašto su Amerikanci tako riješeni da unište naš način života”, piše Edel.
Dalje navodi da je raspad totalitarne države uklonio ove propagandne štitnike i otkrio svijet koji je stvorila: fantaziju.
“Ali, mehanizmi manipulacije iz sovjetskog perioda i prijemčivost Rusa na iste, danas su još snažniji. U anketi za anketom, podrška javnosti Putinu i njegovom ratu protiv Ukrajine i dalje je visoka, dijelom zahvaljujući i konsenzusu koji proizvodi prokremljovski televizijski program”, navodi.
Televizija – dominantan medij u Rusiji
Edel piše kako je prošlog mjeseca “ponovno stavila ove štitnike i konzumirala vijesti koje prosječan Rus čuje u jednom danu”, dodajući da su rezultati bili uznemirujući.
Podsjeća da je televizija, ne internet, i dalje dominantni medij u Rusiji koji prosječan Rus gleda otprilike četiri sata dnevno. Gledano globalno, ove cifre nisu jedinstvene: Amerikanci više gledaju TV. Ono što jeste jedinstveno, čak i u usporedbi sa sovjetskim vremenima, to je da svaki kanal i svaki program, od vijesti do muzičkih takmičenja, prenosi narativ Kremlja, 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici.
“Dnevni program počinje vijestima u pet ujutro. U petak ujutro, u aprilu, glavna vijest na Prvom kanalu, najstarijem i najutjecajnijem kanalau u Rusiji, bila je ‘borba protiv ukrajinskih nacista’ u blizini Bahmuta. Zatim su slijedili izvještaji o posjeti francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Kini te o posjeti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Turskoj i vijest o pravoslavnom prazniku Blagovijesti. Ovaj redoslijed se, uz sitne varijacije, ponavlja svakih 30 minuta tokom trosatnog jutarnjeg programa, sa vijestima s fronta ispresijecanim narodnim savjetima o tome kako izvaditi sok od breze ili napraviti mišolovku od kućnih potrepština. Čak i vremenska prognoza doprinosi koliko može tako što okupirane ukrajinske gradove navodi kao dio ruske teritorije”, pojašnjava Edel.
Dodaje da na Prvom kanalu vijesti i programi u kojima se raspravlja o dešavanjima zauzimaju približno osam sati dnevnog programa. Ne treba čuditi da je glavni dio ovog vremena posvećen izvještavanju o ruskoj “specijalnoj vojnoj operaciji”, što je eufemizam Kremlja za njegov jezivi rat protiv Ukrajine.
“Kako dan odmiče, vijesti postaju sve duže, dodajući priče u krešendu sve do katarze u 21:00 u obliku emisije Vremya ili Vrijeme. Relikt iz moje sovjetske mladosti, ova emisija ima zadatak predstaviti domaća i međunarodna dešavanja kroz ideološki ispravan objektiv”, navodi.
‘Rat je blagoslovljeno djelo’
Vremena su se, međutim, promijenila.
“Iako je i dalje jedan od najpopularnijih informativnih programa u Rusiji, nasmijani voditelj Vremye daleko je od ranijih sovjetskih voditelja svečanog lica. Više se ni ne pretvaraju da su objektivni. Segment o primjedbama američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena na ukrajinsku kontraofanzivu popraćen je karikaturom ujka Sama koji vuče ukrajinskog predsjednika za marionetske konce pod naslovom Ukroćene ubice. Svaki segment nadmašuje prethodni po cinizmu i netrpeljivosti. Jedna od priča je istraga zločina protiv čovječnosti u Mariupolju, odnosno, navodi voditelj, zločina koje je počinila Ukrajina”, piše Edel.
Izvan informativnih emisija, o ratu se priča za javnost u stalnom toku političkih i društvenih emisija. Dodaje kako je, na ogromnim studijskim ekranima koji služe kao kulisa domaćinima i njihovim stručnim gostima, rat predstavljen kao beskrajna horor emisija koju su pokrenuli zvjerski Ukrajinci.
“Krv lije u potocima, žene kukaju, a bake šokirane granatiranjem zahvaljuju ruskim vojnicima drhtavim glasom, dok voditelji i njihovi gosti odišu pravednim gnjevom. Ipak, po njihovim riječima, rat je i ‘blagoslovljeno djelo’. To je ‘naslijeđe naših djedova’ – jedno od mnogih neprekidnih prisvajanja ruskog sjećanja na Drugi svjetski rat za potrebe tekućeg rata. Za one koji su manje prilagođeni svojoj ‘svetoj dužnosti’, rat je prikazan kao posao, gdje se zadaci ubijanja Ukrajinaca opisuju kao ‘završeni’, ‘napredni’ ili ‘dovršeni’. Nasilje predstavljaju neizbježnim i svakodnevnim, oslobađajući umove gledatelja od bilo kakvog trvenja ili krivice prema zločinima počinjenim u njihovo ime”, pojašnjava.
Na drugom mjestu u dnevnom sažetku, dodaje Edel, rat se prodaje i humanizira kroz niz ponavljajućih likova koji spadaju u jedan od dva tabora: “mi” ili “oni”.
“‘Nas’ (nashi) predvode ‘heroji’ – Putinovi vojnici. Ovi ‘nasljednici ratnika Crvene armije’ su uvijek visoki, često plavooki ili barem s bradama svijetlih nijansi. Kada se ne bore protiv nacista, odmaraju se u čistim, toplim kasarnama i čitaju pisma podrške ruskih školaraca. O njihovom zdravlju brinu prelijepe medicinske sestre sa uvijenim šiškama i pomno nanesenom šminkom, čak i na prvim linijama. To možda neće izgledati uvjerljivo nikome ko je vidio pravi rat, ali Rusi ‘imaju svoj način’ djelovanja, uvjeravaju ljudi na ekranu. Na drugom mjestu u dnevnoj postavi, voditelji umilno ponavljaju: ‘Mi smo drugačiji’”, piše.
Onda, dodaje, tu su zlikovci.
“Riječ ‘Ukrajinac’ se nikada ne koristi samostalno, nego uvijek sa dodacima kao što su ‘nacisti’, ‘sotonisti’, ‘teroristi’, ‘ubice’, ‘bezbožnici’, ‘fašisti’, ‘radikali’. U ovoj stvarnosti Ukrajinci čak i nisu pravi ljudi – oni su ‘Rusi pokvarenog mozga’, bezvrijedna stvorenja bez djelotvorne moći čije marionetske konce vuku Sjedinjene Američke Države. Amerikanci zaslužuju sopstvenu dozu otrova. Nisu više dostojni protivnici iz ere Hladnog rata, Amerikanci – ili bolje rečeno, ‘Anglosasi’ – su ‘neinteligentni’, ‘hegemonični’ i ‘haotični’. U svojoj nakani da unište Rusiju, oni iskorištavaju kastrirane evropske lidere, čiji su glavni interesi povlađivanje LGBTQ agendi i potčinjavanje svojih država Evropskoj uniji”, piše Edel.
Dodaje da je udio izvještavanja o stranim zemljama u domaćim emisijama zapanjujući: rumunski farmeri protestuju zbog uvoza žita iz Ukrajine, Parižani pale omiljeni restoran svog predsjednika, britanski roditelji osuđuju lekcije o pozitivnom stavu spram svog tijela koje drže goli ljudi.
“A, ako to nije dovoljno, američki obavještajci navodno planiraju svrgavanje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, prema riječima voditelja na ekranu. Previranja su konstantna i unutrašnja. Oslikavajući zastrašujuću viziju zapadnog svijeta, ove priče dovode do neizbježnog zaključka da ono malo dobrog što je ostalo mora stoga doći s Istoka. Predvođena svojim „mudrim“, „briljantnim“ i „moćnim“ predsjednikom, Xi Jinpingom, Kina je hvaljena u ovom izvještavanju jer je pružila Rusiji ruku pomoći, kao i druge „prijateljske“ zemlje kao što su Iran, Sirija, Burkina Faso ili Bjelorusija. Rusija nije izolovana, insistiraju voditelji koji su ljetovali u paklenoj Francuskoj ili Švicarskoj. Sve je, samo to nije. Oni također upućuju trajni i atraktivan poziv drugim državama da se pridruže novoj koaliciji zasnovanoj na neliberalizmu, tradicionalizmu i antiamerikanizmu, čiji blizanci predvodnici, Moskva i Peking, oblikuju sada multipolarni svijet”, navodi.
Uloga ‘vanzemaljaca’
Dalje piše kako, nasuprot ovom stranom fokusu, domaće priče izgledaju kao usputna misao, samo način da se pokaže sveznanje ruskog predsjednika. Putin se sastaje sa ministrom zdravstva kako bi razgovarali o napretku u ruskom zdravstvu; Putin naređuje svojoj vladi da pomogne u povratku ‘učesnika specijalnih vojnih operacija’ u zapošljavanju i rješavanju stambenog pitanja; Putin u posjeti željezničkoj fabrici u Tuli kako bi razgovarao o uspješnoj zamjeni zapadne mašinerije vrhunskim domaćim remek-djelima.
“Nekoliko utisaka redovnog ruskog života koji nisu prilagođeni Putinu su depresivni. U današnjem izdanju Muško/ženskog, reklamiranog kao dijaloške emisije o ‘građanima u komplikovanim situacijama’, voditelj i njegov tim istražuju seosko ubistvo, koje su ponovo iscenirali i o kojem su raspravljali roditelji žrtve i optuženog, u epizodi ispunjenoj aluzijama na premlaćivanje, ispitivanja i naloge za hapšenje. Segmenti u emisiji Čovjek i pravo, ‘društveno-političkom programu’, prate nelegalne podvige brojnih pravih Rusa – bračnog prevaranta, gluhog perača novca koji se time više ne bavi, stanara koji vode fabriku namještaja u stambenoj zgradi, žene koja nasilno maltretira susjedovu porodicu, a druga vodi kokošinjac u svojoj kući. Ovakav prikaz ostavlja gledaoce s osjećajem straha i opreza prema ludom svijetu u kojem žive”, pojašnjava.
U tom neprijateljskom univerzumu, navodi Edel, vanzemaljci igraju posebnu ulogu.
“Prema političkoj dijaloškoj emisiji The Big Game, razlog zbog kojeg Xi nikada ne bi razgovarao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim je taj što je ovaj proklet: svaki vođa koji se sretne s njim upada u političku ili fizičku nesreću. Za dokaz, ne tražite dalje od sudbine bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona ili finske premijerke Sanne Marin, oboje su zbačeni s dužnosti, ili, još gore, sultana Omana, Qaboosa bin Saida, koji je umro samo nekoliko dana nakon posjete ukrajinskog predsjednika njegovoj zemlji. Izazivanje straha oduvijek je bio cilj propagande, ali u Putinovim danima KGB-a, antireligijski, pronaučni stav Sovjetskog saveza nametnuo je određena ograničenja na prodavanje magle. Ta ograničenja su sada ukinuta, a praznovjerja svih vrsta su pozvana da služe ideološkoj agendi. Živimo u posljednjim vremenima, televizija poručuje, pripremite se za konačni obračun dobra i zla”, pojašnjava.
“Nigdje se ovaj eshatološki ugao ne koristi s više žara nego tokom političke dijaloške emisije Večer s Vladimirom Solovjovom na kanalu Rusija-1. Odjeven u crveno obrubljenu crnu odjeću srednjovjekovnog dželata, Solovjov, vlasnik više vila u Italiji koga je EU sankcionisala zbog uloge u invaziji, ozloglašen je čak i u prepunom prostoru ruskih ratnih propagandista. U svom dvosatnom programu koji se emituje gotovo svaki dan, Solovjov oslikava trenutni sukob bojama konačnog obračuna – bjesni sveti rat u kojem se ruski sveci bore protiv ukrajinskih demona. Direktno podsticanje na ubistvo na ruskoj televiziji nije zločin. Osuđujući pretragu Pećinskog manastira od strane ukrajinskih vlasti, historijskog uporišta Ruske pravoslavne crkve u Kijevu, Solovjov pita: ‘Koliko dugo ćemo krv naših heroja ostavljati neosvećenom? … Kada ćemo uništiti vladin blok u Kijevu i glavnog nacistu Zelenskog?’”, dodaje.
‘Solovjovljev karneval patologija’
Dodaje kako je, ako je vjerovati gostima njegove emisije, odgovor: uskoro. Prema Margariti Simonjan, glavnoj urednici Russia Today, propagandne mreže usmjerene na publiku izvan Rusije, i česte gošće u emisiji, 10 biblijskih pošasti već je pušteno na “faraona Zelenskog”. “Grom i grad”, razmišlja ona o razaranju u Ukrajini koje je mnoge uronilo u mrak. “Ovo je možda bilo napisano o našim lanserima projektila!” Teško je videti njen osmijeh u ovom trenutku kao bilo šta drugo osim sadistički.
Ostali gosti programa, uglavnom parlamentarci i akademici koji predstavljaju rusku “elitu”, u potpunosti podržavaju Solovjovljev karneval patologija, piše Edel. Sjedinjene Američke Države su izvor svakog zla, slažu se. Problem Međunarodnog krivičnog suda, kaže profesor sa Moskovskog državnog univerziteta, može se brzo riješiti nuklearnim udarom, na što se “stručnjaci” emisije svjesno kikoću. “Uništite Ukrajinu”, grmi Solovjov u završnoj riječi svoje 170-minutne nedjeljne emisije. “Spalite ga vrelim gvožđem. Ne možemo pregovarati sa Sotonom.”
Nedjelju nakon ovog, on zahtijeva ponovno uvođenje smrtne kazne kako bi se obračunao sa “izdajnicima”. Preferira vješanje. Jednom kada Rusija pobijedi, mogla bi pregovarati sa Zapadom – ili, bolje rečeno, s “onim što je ostalo od Zapada”, kaže Solovjov, što je jedna od mnogih blago prikrivenih prijetnji nuklearnim uništenjem usmjerenih prema neprijateljima Rusije. “Imamo sredstva da ugasimo Amerikance”, odjekuje jedan od njegovih gostiju, bivši ukrajinski političar koji se sada traži u Ukrajini. “Vrijeme je da ih iskoristimo.”
Iako je teško zamisliti ikoga ko bi odlučio konzumirati ovu propagandu izvan ruske teritorije, ruska javnost nije jedina ciljna publika za ove napore, piše Edel.
“Dok zapadni lideri čitaju izvještaje o Putinovim govornicima koji prijete da će pretvoriti SAD i Evropu u ‘radioaktivni pepeo’ ili razmišljaju o upozorenju ruskog nobelovca o tome da se Rusija sprema pobijediti u nuklearnom ratu, oni se također bave usmjerenom na van, iako manje filmskom, rukom propagandne mašinerije Kremlja koja nastoji potkopati njihovo jedinstvo i posijati sumnju u podršku Ukrajini”, piše Edel.
“Iza maničnih osmijeha i moderne grafike ove mašine, međutim, krije se sitan čovjek koji koristi strah da odvrati pažnju od okrutnosti i dubokih promašaja svog rata sa svijetom. Jednog dana, poput onih koji su doživjeli da vide drugu stranu sovjetske ere, Rusi će prepoznati Putinove laži onakvima kakvi jesu: oruđem koje će ih učiniti saučesnicima u zločinima svoje države. Koliko će još ukrajinskih života biti oduzeto između sada i sljedećeg buđenja Rusije, može se samo nagađati”, zaključuje Edel u članku objavljenom u Foreign Policyju.