Dvije stvari koje su se dogodile ovih dana, informacije iz istrage oko Abdulaha Skake, vezane uz opstrukciju izbora Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva, i ona o tome da je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić odlikovala Nihada Aličkovića, jednog od prvaka narastajućeg desnog pokreta, unatoč formalnim objašnjenjima kojima je pokušala relativizirati političke implikacije tog čina, savršeno su zatvorile polovicu rijetko viđenog populističkog mandata aktualne gradonačelnice Sarajeva.
Ako se nekome prije njezinog preuzimanja dužnosti moglo učiniti da je populizam integralni dio bosanskohercegovačke političke scene, sada je izvjesno da je populizam u domaćoj politici dobio sasvim novu dimenziju. Pri čemu je najzabavnije, koliko i najtužnije to što se nominalno lijeva gradonačelnica zapravo obraća isključivo desnoj publici a da iz partije čija je potpredsjednica nema nikakve reakcije. Istina je i to da je nedostatak samopoštovanja u SDP-u oglašen još u momentu kada su pristali da ponude nekoga drugog umjesto izigranog Bogića Bogićevića, ali sada je poništena i bilo kakva sadržajna razlika u odnosu na vladajuće nacionalističke vrijednosti.
Proces koji je otvoren onim piarovskim susretima troje mladih gradonačelnika Sarajeva, Banje Luke i Mostara, a nastavljen javnim skandaliziranjem zbog nastupa Lidije Bačić, tragikomičnim čestitanjem Božića, bez da se spomene sam praznik i katastrofalnom arbitražnom odlukom oko spomen-ploče na Kazanima, za koju bi bilo bolje da se s ovakvim tekstom nije ni ukazala, odbijanjem razgovora o tome da se redefinira natpis na spomen-ploči na Vijećnici, konačno se zaokružio ovim posljednjim odlikovanjem.
I koliko god to ne bilo drago čuti ljudima s ljevice, a posebno onima u SDP-u, u svjetlu ovih poteza, jedino pitanje koje se nameće je ono o tome što će ovom društvu uopće ovakva partija, čija druga osoba i gradonačelnica glavnog grada bilda rejting nacionalističkim populizmom.
Da iza toga stoji barem nekakav konzekventan plan ili bilo kakav stvarni politički sadržaj, pa makar bio i desne provenijencije, sve skupa bi imalo barem nekog smisla. Ovako ga realno nema, uslijed čega na čelu Sarajeva imamo kombinaciju Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića, odnosno nominalne ganutosti žene iz naroda koja razvija jufku i dijeli baklavu te nabildanog nacionalističkog patriotizma opsjednutog državotvornom misijom.
No, sve je to puno manji problem od onoga vezanog uz reakciju društva na sve navedeno. Politologija bi suhim zlatom plaćala za ovakav laboratorijski slučaj toga kako politički oportunizam potiče oportunističko ponašanje šire društvene zajednice. Pa tako ne postoji nikakva reakcija s ljevice, bila ona stranačka ili intelektualna, nikakav proglas, problematiziranje njezine potpredsjedničke pozicije u partiji, napuštanje savjeta gradonačelnice ili nešto slično.
Skoro kompletna mainstream scena na ljevici se ponaša kao da je sve uredu i da imaju svoju gradonačelnicu, zbog čega kao daleka prošlost izgledaju oni dani u kojim se Sarajevo podrazumijevalo kao grad autentične ljevice i simbolično mjesto otpora nacionalističkoj stvarnosti.
Poraz ljevice koji je krenuo katastrofalnim rezultatom na prvim višestranačkim izborima, nastavio se kroz ratnu stvarnost i realnost poslijeratne Bosne i Hercegovine koja praktično onemogućava lijevo djelovanje, dobio nadgradnju čitavim nizom iznevjeravanja nada u onih par situacija kad su bili na vlasti i činjenicom da su stvaranjem Željka Komšića kao paradigme stvorili nikad gore odnose u Federaciji, konačno je okončan kroz djelovanje Benjamine Karić. Tužan je to, ali zaslužen kraj jedne velike ideje koju danas u oportunističkoj stvarnosti nema tko istinski braniti, a još tužniji kraj jedne partije koja je uspješno u moralnom i ideološkom smislu prošla kroz dva rata, da bi na kraju okončala u patetičnom populizmu i brigom oko pozicije monumentalnog spomenika jednom kralju.
Piše: Dragan Markovina