Piše: SENAD AVDIĆ / Slobodna Bosna
„I kakav je Senaid Memić?“, pitao me kolega u redakciji prije skoro dvadeset godina, nakon što sam se vratio sa još jednog suđenja.
„Pa, očigledan je na njemu utjecaj njegovih dugogodišnjih prijatelja i zaštitnika, Hasana Čengića i Senada Šahinpašića-Šaje: taktičan je i demokratičan k’o Hasan, a pristojan i civliziran k’o Šaja“, pokušao sam se našaliti.
A da mi je bilo do šale, nije nimalo. Senaid Memić, tada dekan sarajevskog Poljoprivrednog fakulteta tužio me je za klevetu i povredu časti i toga smo dana imali glavnu raspravu u Općinskom sudu. Rasprave uopće nije ni bilo, bilo je samo agresivnog monologa, prijetnji, riganja šovinističke mržnje prema sutkinji, mom advokatu, meni, „neprijateljima Bošnjaka svih boja“.
Bio je to sasvim drugačiji Senaid Memić od onoga kakvog sam gledao na paljanskoj televiziji na samom početku rata. Kao zarobljenik Vojske RS uhapšen prilikom transporta oružja je govorio u kameru skrušeno i pokajnički, odgovarao na pitanja novinara-isljednika, detaljno i nedvosmisleno, kooperativno otkrivao čak i one tajne koje i nije morao…
Ilegalno oružje bilo je povod da se sa Memićem sretnem u sudnici. Njegov sin Senad Memić nekoliko mjeseci ranije je uhapšen zbog posjedovanja velikog arsenala pušaka i municije. Otac Senaid nije bio zadovoljan, ne sinom koji skladištio oružje nastavljajući njegovati obiteljski biznis, nego načinom na koji je „Slobodna Bosna“ pisala o tom kriminalu. Stoga je na sudu potražio satisfakciju za povredu porodične časti i ugleda. Koliko se danas mogu sjetiti, zakačio se za to da smo mi vijest o tom događaju objavili prije nego drugi mediji, uključujući i službena saopćenja policije i tužiteljstva.
NE MOŽE MU NIKO NIŠTA, JAČI JE OD SUDIJE
Divljanje na sarajevskom Općinskom sudu, pokazat će se uskoro, bilo je samo pokazna vježba za glavnu predstavu koju je nekoliko mjeseci kasnije, u oktobru 2005. godine Senaid Memić izveo na Sudu Bosne i Hercegovine. „Bljesnuo“ je tokom izricanja presude svome sinu Senadu Memiću, koji je zbog „neovlaštenog držanja oružja i eksplozivnih materijala“… osuđen na tri godine zatvora.
Dok je sudija Suda BiH Nenad Šeleda započinjao sa čitanjem presude, Senaid Memić je grmio iz publike.
„Šta je, kome ti sudiš, imaš li dokaze, ti si sudija, vidi te kakav si, jesi li slušao, jesi li gledao, imaš li dokaze, majmune jedan, kome ti sudiš, ko je tebi dao zakon u ruke, ko je tebi dao zakon i državu u ruke… Hajde ti si sudija, sudi me 100 godina, jebo li te onaj ko te postavio, da te jebo, šta je, gdje ti je pištolj, šta si slušao svih ovih 8 mjeseci. Ko ti je naredio da tako sudiš, gdje ti je dokaz, po kome zakonu… ovo nije sud za Bosnu, ovo je inkvizicija… šta si slušao, sjedio, spavao si tu, majmune jedan“.
Nije se dekan Poljoprivrednog fakulteta dao zbuniti, ni prekinuti, pa je nastavio gromoglasni kočijaški monolog i kada je predsjedavajući sudija pokušao nastaviti sa čitanjem presude. „Jebo li vam stranci mater, da vam jebali stranci mater, šta je, šta hoćeš, hajde udari, ovo nije sud, ovo je majmun“.
I nakon što je napustio sudnicu Memić je u hodniku nastavio izvoditi svoju primitivnu „tačku“. „Vidite šta nam rade četnici, jebem vam četničku majku, zar sam se borio da mi četnik sudi“. Nije se dekan zadržao na sudiji Nenadu Šeledu, na hodniku se obrušio i na državnog tužitelja Ahmeta Halebića, nadzorne kamere su snimile da mu je zaprijetio: „Halebiću, imam te na spisku, ti si ratni zločinac, što ću i dokazati“…
Vjerovatno bi ova Memićeva tirada još potrajala da ga četvoro sudskih policajca nije pacifiziralo i izvelo iz prostorija Suda BiH.
Pola godine kasnije, sudija Suda BiH Salem Miso osudio je Senaida Memića na četiri mjeseca zatvora. Nijedan od svjedoka, niti optužbe ni odbrane, nije osporio da se na izricanju presude Senadu Memiću njegov otac ponašao na način na koji je optužnica protiv njega ustvrdila. Zanimljivo je da je Senaid Memić predložio kao svoje svjedoke Bakira Izetbegovića i Rasima Delića, koji su, valjda, trebali posvjedočiti o njegovom doprinosu odbrani BiH. Sudija Miso je odbacio njegov prijedlog budući da se ni jedan ni drugi nisu nalazili u sudnici tokom Memićevog incidenta. Za razliku od njih, suđenje je pratio Alija Budnjo, hotelijer sa Ilidže i član rukovodstva Stranke demokratske akcije, koji je svjedočio u korist svog stranačkog kolege.
ZAKON SPOJENIH POLITIKE I SUDOVA
Senaid Memić je proglašen krivim za krivično djelo „ometanja rada pravosuđa“. Krivični zakon je za to djelo, kako je u presudi napisao sudija Salem Miso, „propisao kaznu zatvora od jedne do deset godina“. Međutim, napisao je sudija Miso, „opredijelivši se da optuženom izrekne kaznu ispod granice propisane zakonom… sud je smatrao da će time „postići svrhu, kako posebne tako i specijalne prevencije“. Sve je to presuđeno, napisano je u presudi, „uz uvjerenje da je kazna zatvora adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, te stepenu krivične odgovornosti“.
Senaid Memić nikada nije upućen na izdržavanje ni te minimalne kazne od četiri mjeseca „ispod granice propisane zakonom“. Kako su tvrdili mediji, pomilovan je od Predsjedništva BiH, na inicijativu tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića.
Sudska kazna mu nije predstavljala nikakvu prepreku za nastavak akademske, kasnije političke, i na koncu i diplomatske karijere. Za načelnika Ilidže izabran je 2013. godine i od tada pa sve do hapšenja prošle nedjelje bezuspješno ga prate kaznene prijave koje su uredno skupljale prašinu po uredima tužitelja.
Nije Senaid Memić tako privilegiran i nedodirljiv status sebi priskrbio samo ratnim zaslugama. Rat je, inače, uglavnom proveo u Hrvatskoj u logistici, asistirajući već pomenutim Hasanu Čengiću i Senadu Šahinpašiću Šaji. Memić je i nakon rata, kao vojnik Stranke demokratske akcije, provodio stranačke upute i dalekosežne programe na Ilidži. Među najzaslužnijim je, svakako, za ono što danas ta općina predstavlja u ekonomskom, civilizacijskom i urbanističkom pogledu: deindustrijalizirani teritorij, pseudokalfikatskog ideološkog profila, nasilno urbaniziranu džunglu u kojoj se zakoni slabo, ili nikako ne poštuju.
ZAKAŠNJELA PAMET DENISA BEĆIROVIĆA
Rasprostranjeno uvjerenje, kojem sam se odavno pridružio, da Senaidu Memiću niko ne može ništa (iz razloga koji se mogu samo naslućivati) potvrdio je član Predsjedništva BiH Denis Bećirović kada ga nije smijenio sa ambasadorske funkcije u Maleziji, što je učinio sa većinom ambasadora koje su postavili Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović. Čime je Memić, ili neko iz njegovog ratno-poratnog kruga, zaslužio Bećirovićevu milost, također je pitanje oko kojeg se ne bi bilo loše raspitati. Postoji milion stvari o kojima Bećirović nema pojma, ali karijera, lik i djelo Senaida Memića ne spada među njih: tu čak i za bošnjačkog člana Predsjedništva nema nepoznanica.
Novinari su krajem prošle nedjelje izvijestili da je Senaid Memić plakao tokom ročišta na kojem se raspravljalo o određivanju pritvora. Iskreno, na osnovu skromnog (i davnog) vlastitog pravosudnog iskustva koje imam sa njim, te njegovog terminatorskog nastupa u sudnici Suda BiH, što nikada nije sankcionirano, ne mogu zamisliti tu scenu – uplakanog Senaida Memića. Doduše, teško je bilo kome ko poznaje odnose u kriminogenom političkom i korumpiranom pravosudnom sustavu, kome je poznata njihova sprega (krivičnu prijavu protiv Memića godinama je držao u ladici tužitelj – sin Šefika Džaferovića!) bilo pretpostaviti da je moguće njegovo hapšenje i sudsko proicesuiranje.
Šta se to promijenilo pa je on postao „dostižan“ ovdašnjoj ne samo sporoj, nego i hiberniziranoj pravdi? Je li Senaid Memić plakao nad svojom neveselom sudbinom, ili je žalio za vremenima koja su prohujala i ljudima kojih više nema, a koji su ga činili tako moćnim i tako nedodirljivim?!