Piše: BORO KONTIĆ (Gradski.me)
Evo je okruglo sedam decenija stara rečenice koja se pripisuje Marilyn Monroe a zapravo je naslov pjesme čiji je autor Leo Robin. Diamonds Are a Girl’s Best Friend. Dijamanti su djevojci najbolji prijatelj, dakle. Iste godine (1953.) je na glavu Elizabete Druge, njene vršnjakinje (obje su rođene 1926.) spuštena kruna. Podrazumijeva se: dijamanti.
Da im je, dijamantima, makar kao temi teško odoljeti, svjedoči i štampa pa, eto, i posljednji broj zvaničnog bosanskog lista iz vremena otomanske uprave. Posljednja je godina (1878.) otomanske uprave. I posljednji je broj zvaničnog lista.
List je “pokrio” aktuelnu Svjetsku izložbu. Exposition Universelle. Bila je ovo treća Svjetska izložba održana u Parizu. Trajala je od maja do novembra. Valjalo je urbi et orbi pokazati oporavak Francuske nakon Francusko-pruskog rata. Izložba je bila senzacionalna. Telefon, električna rasvjeta, fonograf… uglavnom američki patent-boom. Bilo i ruskog: prototip neonske rasvjete…itd.
Ništa od toga i još mnogo nepobrojanog se ne pominje u “zvaničnom listu”. Pominju se tek dva dijamanta i jedan safir izloženi na Exposition Universalle 1878. List je pokrio još nekoliko događaja koje po definiciji novinarstva primamo kao vrijedne pažnje. Pobrojaću: jedan je seljak pao s mosta u rijeku. U jednoj kasabi je požar zahvatio tri kuće. U Češkoj zabilježeni sijamski blizanci. Neki je lokalac na audijenciji kod Sultana na poklon dobio sat. I, počela je gradnja Panamskog kanala. Da nije ovog posljednjeg, sve prethodno nabrojano bi se doimalo kao ilustracija usnulog, uspavanog carstva. Odnosno, svijeta u kojem je primalac informacije smješten u nargila-bar a pošiljalac u hašiš-bar. Ili obrnuto? Uglavnom, u tim koordinatama.
Uvid postaje signifikantan kad shvatite da se ovo čitalo samo nekoliko dana prije nego je održan, uveliko najavljen Berlinski kongres. Skup predstavnika tadašnjih velikih sila: Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva. Aktualizirano: međunarodna zajednica. Pod predsjedavanjem Otta von Bismarcka održan je od 13. juna do 13. jula 1878.
Kongresom su Crna Gora, Srbija i Rumunija priznate kao nezavisne države. Na sjeveru današnje Bugarske uspostavljena je Kneževina Bugarska pod ruskom dominacijom. Preostali dio ostavljen je u sastavu Rumelije, kao autonomne pokrajine unutar Turske. Bosna i Hercegovina je dodijeljena Austro-Ugarskoj.
Kongresu je prethodio Sanstefanski mir (marta 1878. godine), kojim je završen Rusko-turski rat 1877. – 1878. Prema dogovoru kojeg je nametnula Rusija, Osmansko carstvo je izgubilo veliki dio Balkana, a kao ruski satelit zacrtana je Velika Bugarska koja bi uključila najveći dio današnje Sjeverne Makedonije, te dijelove Srbije, Albanije i Grčke Makedonije… Bosna i Hercegovina, premda pod osmanskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju.
Ali, između Sanstefanskog mira i najavljenog Berlinskog kongres a u “zvaničnom listu” tematski dominantno su se, eto, udjenula, dva dijamanta i jedan safir?
Nemjerljivo daleko je današnja, a ovdašnja, medijska scena od ovakve uspavanosti i omamljenosti. Ali, da su dijamanti konstanta svjedočimo i ovih dana. Pobrajaju se, kakvoćom, veličinom, porijeklom, kataloškim imenom….itd…a sve kao sastojci kruna koje su spuštene na glave najnovijeg evropskog kraljevskog para.
Ne impliciram ovim da se forsiranjem dijamant-narativa ciljano zapostavljaju i zaobilaze oni bitniji. Čak mi se čini da je ovaj narativ trenutno blagotvoran, jer je manje degutantan i u karikaturu i grotesku manje skrajnut, nego evo već jesu nedavni tragični događaji “balkanskog susjedstva”. Da pomenem makar to da se prizori sa sahrana učenika koje je ubio vršnjak u nadnaslovima i naslovima atributiraju kao “srceparajući”. Kao da ova riječ na ovim prostorima već odavno nije stekla definitivno pežorativno značenje!? Jer se pohabala, izvitoperila i prostituisala. Jer se jednako kao uz sahranu ubijene djece, rabi i u naslovima i nadnaslovima koji, primjerice, niču povodom sahrane vremešnog supruga folk zvijezde, koji je umro prirodnom smrću. I koji je, a to se pod takvim naslovima prešutkuje, bio doživotni obožavatelj Slobodana Miloševića, dapače zagovaratelj podizanja spomenika istom.
Riječju: tragedija na Balkanu lako sklizne u grotesku i karikaturu. Ako ni zbog čega, onda makar zbog toga, dijamanti – narativi nisu naodmet kao predah. Nevolja je, ipak, kad s njima stižu i sličice našijenaca koji su prisustvovali. Dapače se rukovali, srdačne osmjehe izmijenjali. Misli, mišljenja! Briljira Borjana Krišto, predsjednica Vijeća ministara BiH. Kako se to u Bosni kaže: izbirikala se u slikanju.
Gledaš fotkice našijenaca, a jasno ti je da je to sve dekor iza kojeg se nazire…ništa. Makar tako se doima onih par fotografija gdje su našijenci na margini dijamantima obilježenog događaja, uslikani sa Sir Stuart William Peach-om. Da podsjetim, ako se zaboravilo: Sir Peach je nekadašnji stariji oficir Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva. Bio je komandant vazduhoplovstva NATO na Kosovu 2000. godine. Od 2016. do 2018. godine je bio načelnik generalštaba Britanskih oružanih snaga, a juna 2018. godine do juna 2021. godine je bio načelnik NATO vojnog komiteta. Potom je penzionisan pa imenovan za specijalnog izaslanika Velike Britanije za Zapadni Balkan. Iskreno, da ga ne vidjesmo ovih dana na razglednicama što su nam ih zahvaljujući pukom protokolu poslali našijenci, bezmalo bismo zaboravili da je izaslanik Velike Britanije za Zapadni Balkan. Šta to znači, zapravo nikad nismo ni shvatili.
Zgodno će ovdje poslužiti pomenuti list iz 1878. Svodeći parišku Svjetsku izložbu na dva dijamanta i safir, propustio je balkansku javnost obavijestiti i o bitnoj atrakciji. A valjalo je makar kao dugosežnu opomenu. Posjetitelji Izložbe su imali priliku vidjeti i takozvani human zoo. Izložbeno ograđene žive ljude. Ne bilo koje. Nego takozvani indigenous people. Domoroci. Na Svjetskoj izložbi 1878 bilo ih je 400. Svi s kontinenta odakle stižu (i) dijamanti. Posjetilac izložbe ih je mogao gledati, zagledati, čak koju riječ ili keksić dobaciti, možda i dodirnuti. Selfie kao način ovjekovječenja susreta, na žalost, tada još nije postojao. (Nedaleko od ljudskog zoo vrta je bila izložena ogromna glava budućeg njujorškog Kipa slobode!) Danas postoji selfie, dočim je ukinut human zoo. Ipak, kada selfie koriste našijenci u susretu s međunarodnom zajednicom, neodoljivo podsjeća na “ne ponovilo se” izložbenu atrakciju.
Gledaš selfije (winzdorski protokol ih je, doduše, isključio ali nadomjestio fotkama “za uspomenu i kratko sjećanje”) i sve ti se čini da je kamera domorodcu rekvizita krajnjeg trijumfa. A međunarodna zajednica što je stala uz njega ovim stiče dokaz da mu je velikodušno priuštila zajedničke trenutke i pažnju. Fotkice se umrežavaju uz prigodne rečenice da je susret bio inspirativan i “great”. Baš po mjeri onog kad sjediš u nargila baru a drugi ti se javlja iz hašiš bara. E da bi rekao da je sve: Great!