Američki predsjednik Donald Trump u više je navrata spominjao “kineski virus” kada je govorio o pandemiji. Mnogi njegovi kritičari tvrde da je izraz rasistički, što je odjek službenih kineskih narativa. Drugi, kao što je američki senator Kelly Loeffler, kažu da ne bismo trebali politizirati krizu dodjeljivanjem krivice, već se usredotočiti na udruživanje u zajedničkoj borbi protiv globalne bolesti koja ne pravi razliku između ljudi i ne prepoznaje granice.
Ovo je glupost. Kriza je sama po sebi politička jer su je djelomično uzrokovali nesposobni, zlonamjerni i korumpirani političari. Zanemariti političku dimenziju pandemije koronavirusa izvrstan je način da se osigura da se to ponovi. Ako ne želimo drugu globalnu pandemiju, moramo prozvati političare koji su odgovorni za njeno širenje, od kojih je glavni krivac kineski predsjednik Xi Jinping. Nije on stvorio novi koronavirus, ali zablude njegove vlade direktno su odgovorne za njen globalni prijenos i nekontrolirano širenje, sa svim svojim strašnim posljedicama za stanovništvo i ekonomije širom svijeta.
Globalna pandemija nije slijepa sila prirode nezavisna od ljudskog djelovanja. Ona je neuspjeh upravljanja. Analogija s gladovanjem je korisna. Ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade Amartya Sen u svojoj je izvrsnoj knjizi Razvoj kao sloboda objasnio da glad nije prije svega nedostatak hrane, već nedostatak podataka o hrani, zajedno s problemom prijevoza. Fizički gledano, na planeti je dovoljno hrane za sve. Ako znate gdje je hrana i gdje su gladni, možete je dovesti do njih, tako da ljudi ne gladuju. Zato uspostavljene demokratije slobodnog tržišta, koje omogućuju slobodan protok informacija i tržišta, nemaju glad.
Slično tome, globalna pandemija ne događa se svaki put kada se pojavi novi zarazni patogen. To se događa kada nedostaju tačne informacije o patogenu i uslijed neuspjeha osnovnih javnih usluga – u ovom slučaju neuspjeha u regulaciji hrane i tržišta kako bi se spriječio prijenos patogena i neuspjeh da se jednom zaustavi transport i kontrolira kretanje virusa kad se jednom pojavio. Kad vlasti reguliraju javno zdravstvo, razmjenjuju informacije o patogenu i sarađuju u cilju kontrole njegova kretanja, bolesti su kontrolisane, a pandemije malo vjerojatne.
To su problemi upravljanja, a ne nauke. Vlade se moraju ponašati kao da su odgovorne za javno zdravstvo. Moraju pozdraviti transparentnost, voljno dijeliti informacije (čak i o svojim neuspjesima i neznanju) i naložiti svojim birokratijama da međusobno sarađuju, s međunarodnim zdravstvenim organizacijama i sa stranim vladama. Dobro upravljanje reagira na javnu potražnju, nagrađuje slobodan protok informacija, uključujući i loše vijesti, i nagrađuje saradnju u javnom interesu, čak i kad je u suprotnosti sa parohijalnim birokratskim ličnim interesom. Loše upravljanje čini suprotno.
Ne iznenađuje da autoritarne vlade, poput Kine, ne vole dijeliti vijesti o svom neznanju i ne vole saradnju s drugim vladama. Kao što je Danielle Pletka nedavno tvrdila, Xijeva “glavna briga nisu životno ugrožavanje ili obuzdavanje virusa, već mjesto i reputacija nacije u globalnom lancu opskrbe i njegova moć.” Suprotno tome, “demokratski lideri se ne plaše informacija i, kao rezultat toga, mogu prosuditi efikasnost svojih napora, mogu precizirati i prilagoditi se te reagirati na tok vijesti na način koji optimizira spas života.” Pletka i drugi precizno su katalogizirali kako su kineski čelnici lagali i pokušali prikriti pojavu koronavirusa u decembru i januaru kako bi spasili svoj obraz.
Ali problem ide dublje. Budući da kineska vlada nije odgovorna za svoj narod, nikada se nije dosađivala tim da brine o sigurnosti i čistoći tržišta hrane i hrane, što su Sjedinjene Države i druge razvijene demokratije počele činiti kao odgovor na pritisak javnosti i medija prije jednog stoljeća. Kineski tvorci politike nikad se ne moraju suočiti s biračima, zbog čega je, primjerice, nije došlo do ozbiljnije reforme ili smislene odgovornosti nakon skandala 2008. godine u kojem su se deseci hiljada kineskih novorođenčadi razboljeli i bili hospitalizirani nakon konzumiranja zagađenog mlijeka.
Jednostavno rečeno, kinesku vladu je savršeno briga za kineski narod. Zbog toga zanemaruje tržišta na kojima je hrana prljava i nosi bolest (ne, uprkose tome što američki senator John Cornyn vjeruje, zbog problema s kineskom kulturom). Ta su tržišta sada ubila hiljade kineskih građana – a pokazalo se da predstavljaju i najveću prijetnju nacionalnoj sigurnosti i ekonomiji Sjedinjenih Država i ostalih zemalja 2020. godine. Da je kineska vlada, početkom 2019., lagala i direktno pridonijela stvaranju globalne pandemije, smrti hiljada ljudi i globalnom ekonomskom kolapsu očigledna je činjenica, zbog čega zaslužuje zaslužuje da snosi krivicu i odgovornost za to.
No, rezultat kineske vlade u nedavnoj krizi samo je vrh ledenog brijega. Ista vlada odgovorna je za genocid nad Ujgurima, kršenje međunarodnog prava u Južnom kineskom moru, veletrgovinu krađe intelektualnog vlasništva i cyber špijunažu protiv Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, jedan je od najvežih zagađivača okoliša u svijetu, izumitelj nove vrste totalitarnog nadzornog stanja temeljenog na tehnologiji i još mnogo toga.
Kineska vlada, a ne vlažne pijace, je najteže oboljela i propadajuća institucija na svijetu. To je najmoćnija institucija na planeti koja se svakodnevno protivi ljudskoj slobodi, ljudskom procvatu i ljudskom dostojanstvu. Je li iznenađujuće da će po svojoj prirodi pomoći i podstaći globalnu krizu koja će ubiti hiljade, razboliti milione i osiromašiti milijarde?
Bez obzira na ono što mi nazivamo virusom (djelomično ću ga nazvati po Komunističkoj partiji Kine i nazvati ga “virusom CCP-a”), kriviti Kinu nije stvar koja “politizira” pandemiju COVID-19, jer je pandemija već politička. Politička dimenzija ove krize znači da moramo tražiti odgovornost kako bismo spriječili njeno ponavljanje – a odgovornost počinje bacanjem krivice tamo gdje treba.
Dok su američki kreatori politika oklijevali s odgovorom i pogoršavali krizu kao rezultat – pogotovo putem Trumpovih opetovanih lažnih izjava i nedostatka žurnosti – kineska je vlada najodgovornija za neuspjehe u upravljanju koji su sada oslobodili neviđene patnje i izazvali ekonomski kolaps u svijetu. Njena lažljivost i nesposobnost trebali bi biti upozorenje političarima, donositeljima politika i poslovnim liderima širom svijeta da preispitaju svoju spremnost za angažman i poslovanje s Kinom dok se ne dokaže kao odgovorni akter na svjetskoj pozornici.
Preveo: Danijal Hadžović