Kada Evropljani, čak i oni od Evrope neželjeni, oni sa ruba, na primjer iz Bosne i Hercegovine, za radikalizam i „politički islam“ prozivaju muslimane, to je jedan od najboljih viceva u istoriji. Evo zašto…
Da krenemo od Srednjeg vijeka – nećemo dalje u prošlost. Na preskok, ovlaš takoreći, pređimo neke od radikalnih manifestacija „političkog hrišćanstva“ tog doba. Njihov detaljan opis nalazimo u knjizi Normana Cohna „U iščekivanju Apokalipse“, važnom djelu za izučavanje srednjevjekovnih milenarističkih pokreta u Evropi.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Šta su milenaristički pokreti?
Novi zavjet zatvara spis Jovana sa Patmosa. Jovan opisuje i obećava Apokalipsu. Njegov tekst okončava pozivom: „Da, dođi“. Ko dođi? Hriste, opet dođi. Šta dođi? Apokalipso, dođi.
Sekularizovana apokalipsa je tek uništenje, tek nesreća. Hrišćanska apokalipsa je happy end koji se čeka kroz cijelu istoriju: ona je, zapravo, sami cilj istorije. Ona je ultimativna, jedina istinska revolucija, nakon koje će svijet postati bolje mjesto. Bez Apokalipse nema hrišćanstva. Ona je, po mom skromnom sudu, za hrišćanstvo važna ne manje od raspeća i uskrsnuća. Ako sam ga dobro razumio, tako je mislio i Berđajev.
Oktobarska revolucija je smijurija, limunada u odnosu na takoreći barok nasilja koji su sproveli Münzer i milenaristi njegovog doba. Ljevica proizilazi direktno iz milenarističkog hrišćanstva, od kojega preuzima ne samo ideju nasilne pravde odmah, pravde za sve, nego i anticrkveni stav i potrebu za ukidanjem Zakona. Samo hrišćanstvo je, izvorno, vrlo revolucionarno. I vrlo, vrlo političko, jer ono nastaje ne samo kao religija, nego i antimperijalna ideologija usmjerena protiv Rima.
Jovanova Apokalipsa je i očit politički koncept. On nesumnjivo aludira na Rim, tada neprijateljski prema hrišćanstvu, kao na ovozemaljsko carstvo koje će Isus srušiti. Otkrivenje Jovanovo je, dakle (i) revolucionaran spis, najava pada Imperije.
Zbog radikalnosti Jovanovog koncepta crkva će kasnije ponuditi deradikalizovano tumačenje: neće biti nove Apokalipse, jer se ona već desila, a ona, crkva, Milenijum je na zemlji.
Zašto se to desilo?
Zato što (kao što ćemo vidjeti mnogo puta do danas), moć (Rim), kada se suoči sa revolucionarnom idejom (hrišćanstvo), pribjegava aproprijaciji ideje i, dakako, izmijeni je, pripitomi. U Otkrivenju Jovanovom jasno je da je sveopšta antirimska revolucija, Apokalipsa, najavljena za vrlo skoro vrijeme – tu se nije radilo o čekanju u beskraj. Ali se obećanje revolucije/Apokalipse najprije relativizuje, potom tretira kao benigna, društveno-politički neupotrebljiva metafora. Kraj istorije bude izdvojen iz istorije; politički projekat bude izdvojen iz svjetovnog i smješten u prostor “duhovnosti”.
Milenaristi su ozbiljno – radikalno takoreći – vjerovali u Jovanovu najavu. Neki od njih, poput takozvanih „franjevačkih spiritualaca“ bili su divljenja vrijedni askete, istinska personifikacija hrišćanskih vrijednosti. Drugi su, pak, a o njima će ovdje biti riječi, bili bijesni, potlačeni ljudi koji su željeli pravdu i osvetu. Nestrpljivi da dočekaju Apokalipsu, koja nikako da se desi, oni su odlučili da Kraljevstvo Božije ostvare na Zemlji. Stoga su širom Evrope ovi vjerski fanatici dizali krvave ustanke i u mnogim gradovima preuzeli vlast. Često su ih predvodili sveštenici.
Thomas Müntzer, recimo. Tim čovjekom je bio fasciniran Engels. Od milenarističkih pokreta do komunizma vodi ravna crvena linija. U Njemačkoj Demokratskoj Republici je 1975. štampana novčanica od 5 maraka sa Müntzerovim likom na njoj. Oktobarska revolucija je smijurija, limunada u odnosu na ono što su radili Münzer i milenaristi njegovog doba.
Müntzer, protestantski teolog, isprva blizak Lutheru, postaće sljedbenik i inovator taborićanskog učenja. I on najavljuje Apokalipsu, nakon koje više “neće biti gospodara i neće biti robova”. Müntzer će oko sebe okupiti očajnu sirotinju i povesti rat protiv bogatstva i obrazovanja, zbog čega će biti proglašen “Apostolom neukosti”; posve primjereno, uostalom, jer on stvara Ligu Izabranih, svoju verziju Izabranog naroda, u koju su pristup imali samo nepismeni ljudi, klasu nepismenih takoreći, selektovanu da stvori raj na zemlji – no ne prije nego bude prolivena krv. Mnogo krvi.
Evropom gore gradovi, brojne komune odmetnutih liturgiju zamjenjuju seksualnim perverzijama, kanibalizam ponegdje zamjenjuje pričešće, zemlja nije više u stanju upiti svu prolivenu krv. “Svijet plavi bujica krvi koja će dopirati sve do glave konja”, čitamo. Što je, sve u svemu, bila nužna cijena za rođenje sumnje i slobode: prije svega cijena pluralizma tumačenja, cijena onoga što danas znamo kao herezu Slobodnog duha. Njene tragove nalazimo kod taborićana, kod Müntzera te kod anabaptista i begarda, koji nastavljaju tamo gdje je on stao, zbog čega se Crkva bacila na uništavanje svakog, čak i najbeznačajnijeg spisa o njima.
Kod Haddada, u “Biblioklasti: mesija i autodafe” čitamo da sljedbenici Slobodnog duha vjeruju da nema ničeg pogrešnog u svakovrsnom iskorištavanju drugih ljudi. Drže da je seksualni promiskuitet simbol emancipacije, zbog čega je, sve u svemu, sad citiram svoju knjigu, “Anomalija”, odlomak koji je baziran na Haddadu, “teško uočiti razliku između današnjeg Evropljanina i ondašnjeg begarda, jer i jedan i drugi insistiraju na individualizmu i individualnim pravima, do granice kada je teško reći šta je tu posvećenost principu a šta egoizam; i jedan i drugi vjeruju da su drugi ljudi alat koji se koristi i odbacuje po potrebi; i jedan i drugi snažno se protive moralnim zabranama, koje smatraju nasiljem; i jedan i drugi vjeruju da je protivljenje promiskuitetu odraz zatucanosti, čime se spisak sličnosti ne okončava, jer kapitalizam, kao i svaki milenaristički pokret, insistira na ukidanju Zakona, baš kao što su to činili i anabaptisti, što pokrenuće novu revoluciju pa 1534. preuzeti vlast u gradu Münsteru, čije će ime promijeniti u Novi Jerusalim, no ne prije nego je münsterski biskup pobjegao iz grada i objavio rat revolucionarnoj upravi, nakon čega će se u gradu pod opsadom odvijati istinski komunistički eksperiment, uz neizbježni teror, tako svojstven zajednicama koje žive pod snažnom prijetnjom vanjskog neprijatelja, što Ivanu iz Leidena neće smetati da se proglasi za kralja i Mesiju Posljednjih dana koji će, u gradu kojim vlada glad, sa krugom dvorjana živjeti u raskoši, odlučan da suzbije nove pobune među već pobunjenima, zbog čega pojačava teror, istovremeno proglasivši zajedništvo svih dobara, uključujući tu i ona bračna, te će poligamiju učiniti ne tek legalnom, nego i obaveznom, istovremeno normalizujući i incest; snijeg pade na behar, na voće, neka ljubi ko god koga hoće”. Što bi reklo kod nas u Bosni.
E, tako vam je to izgledalo. Ali bukvalno, što se kaže.
Na dobrim temeljima ovih radikalizovanih hrišćana ozidaće radikalizovano “političko hrišćanstvo” u Evropi brojne revolucije: neke seljačke, neke buržoaske a neke komunističke.
Šta smo još imali za stolom “političkog hrišćanstva”? Recimo, kolonijalna osvajanja i bezbrojne žrtve. Ljude koji su hvatani kao životinje i prodavani u roblje, ne bi li bile spašene njihove sirote duše a oni prevedeni u naručje bijeloga Boga. Pa pokrštavanje Južne Amerike, koje je podrazumijevalo istrebljenje čitavih naroda, često uz upotrebu onovremenog biooružja – zaraznih bolesti na koje ti siroti ljudi nisu imali imunitet.
Evropa će, kao matica “političkog hrišćanstva”, svijetu podariti dva svjetska rata, a koliko sutra možda i treći. Iz tog će, evropskog zasada kao zli korov nići fašizam i nacizam. Jesu li Crvene Brigade i RAF nikli iz islamske tradicije?
Radikali koji su, praktično navođeni od strane bivšeg konzervativnog predsjednika Amerike upali u Kapitol bili su – muslimani?
Ali čemu ići natrag do Srednjeg vijeka, čemu put preko okeana? Koliko juče, takoreći, jedna je grupa radikalizovanih hrišćana u ovoj zemlji počinila genocid nad muslimanima, sve “braneći Evropu od islama”, dok se druga grupa radikalizovanih hrišćana, takozvano “predziđe kršćanstva”, dala u ono što je danas poznato kao UZP. Rezultati “političkog hrišćanstva” u Bosni su doista impresivni.
Iz svega rečenog jasno je, jel’ tako, da je hrišćanstvo religija mira. Dočim svakome od nas ponaosob, kao i našoj kulturi i demokratiji, istinska opasnost prijeti od radikalizovanih muslimana i političkog islama.
Nema tog vlaha koji bi, pri zdravoj pameti, želio živjeti ni u light, čak ni u zero verziji ISIL-ovog svijeta. Pa to svakako nisam ni ja.
Ali da možda, ipak, prije nego što bauk “radikalizovanih muslimana” opet pokušamo iskoristiti za nečasnije-od-nečasnog političke svrhe, najprije pometemo po svojoj kući?