U kratkoj, ali prilično preciznoj analizi uloge turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u ukrajinskoj krizi i tursko-ruskih odnosa, britanski The Telegraph podsjeća da je ruski car Ivan Grozni 1568. po prvi put poveo svoju vojsku u bitku protiv Osmanskog Carstva. Tijekom idućih 500 godina, te su se dvije moćne sile borile jedna protiv druge u ne manje od deset krvavih ratova, ostavljajući u bitkama bezbroj mrtvih, pri čemu je Rusija dobila kontrolu nad golemim dijelovima teritorija od Krima do Kavkaza.
Pola tisućljeća kasnije, kada je Moskva zapela u svojoj rastućoj katastrofi s invazijom na Ukrajinu, njezina stara suparnica Turska iskorištava krizu koju je Kremlj sam izazvao, kako bi vratila ‘sat unatrag‘.
Na slavljeničkom skupu prošlog tjedna, Erdoğan je objavio da sviće “stoljeće Turske”, obećavši da će svoju zemlju ponovno učiniti silom nakon desetljeća relativnog pada. Iako uglavnom taji svoje divljenje prema snazi Osmanlija, njihovoj regionalnoj dominaciji i tradicionalnim islamskim vrijednostima, čini se da turski predsjednik namjerava slijediti njihov put.
Prodor u rusku sferu interesa
No, Erdoğan se istovremeno suočava s ključnom utrkom za reizbor početkom iduće godine i to u trenutku pogoršanja ekonomske krize tijekom koje je inflacija u toj zemlji skočila na 85,5 posto, a cijene hrane i osnovnih potrepština rastu daleko brže od plaća. Tražeći u inozemstvu odgovore na probleme kod kuće, službena Ankara se nameće kao nezaobilazan faktor diljem istočne Europe i središnje Azije u sklopu napora da osigura opskrbu energijom, pojeftini uvoz i ojača svoju poziciju. A to znači prodor u rusku sferu utjecaja i interesa.
U sjevernoj Siriji turske trupe pripremaju se za novu ofenzivu protiv kurdskih boraca u sklopu nastojanja da osiguraju teritorij na kojem će smjestiti desetke tisuća izbjeglica koje su u njihovu zemlju došle bježeći od građanskog rata. Taj plan je doveo Ankaru u sukob s Moskvom, koja podržava brutalnu vladu sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada i ne podnosi da neka druga vanjska sila gazi po njezinom terenu. Ipak, čini se da Kremlj, već previše opterećen svojom ‘specijalnom vojnom operacijom‘ u Ukrajini, ne može činiti ništa nego upozoravati.
U skladu s time je na Kavkazu Erdoğan podržao svog bliskog saveznika Azerbajdžan u eskalirajućem sukobu sa susjednom Armenijom, koja je članica vojnog saveza Ugovor o zajedničkoj sigurnosti – međunarodna organizacija vojno-političke prirode koju su 1992. osnovale pojedine članice bivšeg SSSR-a – predvođenog Moskvom. Kada su azerbajdžanske rakete i granate, od kojih je mnoge osigurala upravo Ankara, počele padati na bivšu Sovjetsku Republiku u rujnu, Armenija je kao svoju saveznicu pozvala Rusiju da intervenira. Budući da se Kremlj nije želio uplesti u još jedan sukob u svom zadnjem dvorištu, ti su zahtjevi pali na neplodno tlo, a ruske mirovne snage u spornoj regiji Nagorno-Karabah nisu mogle zaustaviti napredak Azerbajdžana.
U međuvremenu u Libiji, nekoć srcu otomanske Sjeverne Afrike, Turska i Rusija dugo su se natjecale za utjecaj, a bile su na različitim stranama u još jednom građanskom ratu. Međutim, sada su pobunjenici koje podržava Moskva gotovo odustali od svega i utjecaj Kremlja opada, dok Turska ubire plodove za nju prijeko potrebnim dogovorima o nafti i plinu.
Jedno carstvo puše za leđa drugom
No, dok Turska pokušava popuniti vakuum koji je iza sebe ostavila Rusija sada kada više ne može posve upravljati svim svojim interesima, Erdoğan je pažljivo izbjegavao da od sebe otuđi ruskog predsjednika Vladimira Putina. Turski predsjednik je od početka rata u Ukrajini vješto izigravao obje strane kako bi dobio ono što želi. S jedne strane, Turska je isporučila desetke svojih naprednih jurišnih bespilotnih letjelica Bayraktar TB-2 bliskom partneru Kijevu, gdje su ih ukrajinske snage uspješno koristile za uništavanje ruskih oklopljenih trupa. Istovremeno, Ankara je odbila uvesti sankcije Rusiji, privlačeći k sebi novac i imovinu ruskih oligarha i turista te udvostručivši uvoz ruske nafte pod embargom.
Promjena u dinamici moći nije nigdje očitija nego u Crnom moru, gdje je Turska posredovala u dogovoru koji je Ukrajini omogućio izvoz žita, unatoč ruskoj blokadi njezinih luka. Kada je Moskva zaprijetila da će se povući iz sporazuma nakon prošlotjednog napada bespilotnim letjelicama na njezine ratne brodove, Erdoğanov poziv bio je dovoljan da se Putin predomisli, očito nespreman odbaciti svog povremenog saveznika.
U međuvremenu, Turska je također optužena da kupuje ukradeno ukrajinsko žito po sniženim cijenama od Rusije, u nastojanju da snizi rastuće cijene hrane. Kada je Putin u veljači izdao zapovijed da tenkovi krenu u Ukrajinu, jasno je dao do znanja da želi obnoviti dane slave Sovjetskog Saveza kao velike sile. No, dok su mu trupe u Ukrajini zapele i suočavaju se s nizom poraza, još je jedno carstvo – tursko – u usponu i otima Kremlju mjesto za stolom, zaključuje Telegraph.