Putinovi ljudi, drugi dio: Kako je Putin postao predsjednik

Bill Burns, direktor CIA, veleposlanik SAD-a u Moskvi od 2005. do 2008. i ‘putinolog’ kako ga zovu kolege, za predsjednika Rusije kaže da je “veliki pobornik kontrole, zastrašivanja i osvete”.

Dok je Burns bio veleposlanik u Rusiji, autorica knjige “Putinovi ljudi” bila je dopisnica Financial Timesa u Moskvi. Belton o Rusiji izvještava za Washington Post.

MOSKVA JE SAMO PILA I KRALA

Kao što CIA nije ‘vidjela’ atentate septembra 2001. ni arapsko proljeće, i kao što se ustanovilo da su četiri vodeća čovjeka CIA devedesetih KGB-ovi agenti (u “Fourth men”, autora Roberta Baera, objavljenoj 17. maja 2022. i Le Pointu od 27. jula 2022: “Bio je građanski rat u Bosni, NATO je ulazio na teren…”), tako nije vidjela da je u Rusiji devedesetih na pomolu diktator.

Kremljom je nakon Gorbačova upravljao Jeljcin. Po povratku sa službe u KGB-u u Dresdenu i ujedinjenja Njemačke, Putin je u administraciji St. Petersburga vodio poslove u cilju uspostavljanja kontrole u kaosu koji je nastao. Felipe Turover, bivši KGB-ovac, rekao je autorici: “Federalno finansiranje je prestalo, Moskva je samo pila i krala”. Savez koji je uprava grada uspostavila sa kriminalnom bandom Tambov uvukao se u sve pore grada. Cilj je bio preuzeti poslove prije kraha države, steći gotovinu i preusmjeriti je za finansiranja mreže KGB-a.

Mala Banka Rossia sa sjedištem u St. Petersburgu bila je ključna karika poslovanja u projektu nafta za hranu. Kao i mnoge institucije koje je KP utemeljila, kad je propao puč avgusta 1991. i KP zabranjena, kontrola nad Rossijom je bez talasanja prešla u ruke KGB-a. “Novi akcionari su bili kadrovi KGB-a i dva fizičara stručnjaka za zemne metale, povezana sa KGB-om.” Zemni metali su vitalne sirovine: njihovom je trgovinom mogao upravljati isključivo KGB.

Kad se 1991. KGB-ovac Vladimir Jakunin vratio sa službe u OUN-u u New Yorku, bio je zaprepašten situacijom u St. Petersburgu. Autorici je prenio: “Bili smo odgajani u duhu lojalnosti Partiji i narodu. Zaista smo vjerovali da radimo u korist zemlje. Rascjep između realnosti i ideološke dogme vodio je totalnom nepovjerenju u vođstvo države…” I usvojili divlji kapitalizam, stvarali poduzeća za preusmjeravanje profita, a tradicija suradnje i komuniciranja KGB-a je ostala ista.

Boris Jeljcin i Vladimir Putin, maj, 2000.                                Itar-tass/REUTERS

Od početka je Rossia bila strateški vezana za Putinov Komitet za vanjske poslove. Poduzeća koja su nastajala uz dozvolu Putina morala su otvoriti račune u Banci Rossia. Trgovali su tehnologijom poluprovodnika, lasera, satelita i rijetkih izotopa za vojnu i zrakoplovnu industriju. Jedan ugovor je poduzeću Temp omogućio profit od 24 milijuna rubalja i preuzimanje kontrole nad Rossijom. Stečeni novac je preusmjerivan za potrebe finansiranja izbornih kampanja i osobne luksuzne akvizicije u Finskoj i Španjolskoj za činovnike uprave grada.

Princip sa Rossijom je primijenjen na cijelu državu. KGB je napravio mrežu ‘mandatara povjerenja’ koji su preuzeli potpunu kontrolu nad izvorima državnih prihoda. Rossia je postala srce finansijskog carstva grupe i proširila svoje pipke po cijeloj Rusiji i duboko na Zapadu. Mafija na čelu sa Traberom preuzela je pozicije u upravi Gazproma, ruskog plinskog giganta, a Putin kontrolu nad strateškim sredstvima. Ali – novac koji se nakupio u St. Petersburgu bio je beznačajan u odnosu na onaj kojeg je Kodorkovski gomilao u Moskvi.

Jakunin je situaciju doživio kao “kabalu korumpiranih članova KP-a i kriminalaca, poput Kodorkovskog. KGB je u Jeljcinu vidio ludog alkoholičara, koji je plesao na muziku Zapada i rasprodavao državnu imovinu radi zarade bande nezajažljivih i korumpiranih ljudi.” Bivši agent KGB-a i suradnik Putina iz St. Petersburga je prenio: “Ljudi su časno služili svojoj zemlji, izlagali živote opasnosti. Za sve to su dobili prst u guzicu jednog pijanog luđaka, koji nije bio bolji od bilo kojeg drugorazrednog partijskog šefa.”

Putinov odlazak u Moskvu bio je prvi znak promjene situacije. Gradonačelnik Sobčak je izgubio izbore. Jedno od tumačenja pretenduje da je poraz organizirao Jeljcin: karizmatični Sobčak bio je prejak konkurent na predsjedničkim izborima. Putin je odmah podnio ostavku na posao u upravi grada. Bez posla je bio manje od mjesec dana: pozvan je u Moskvu, a pomogao mu je Aleksej Bolšakov, “dinosaurus fundacije za obranu Lenjingrada”, postao vice-premijer. Putinu je ponuđeno mjesto direktora “Odjela za imovinu u inostranstvu, koji je nakon sloma naslijedio sve holdinge SSSR-a, diplomatske misije, mrežu skladišta streljiva i naoružanja i drugih vojnih instalacija, tajnih ili ne. Iako ‘ogromno carstvo’ iz kojeg je već mnogo nestalo, predstavljalo je srce bogatstva nacije i za Putina prestižnu promociju”. Autorica zaključuje: “To je početak vrtoglavog uspona.”

Sedam mjeseci poslije imenovan je na poziciju direktora Kontrole, središnje institucije Kremlja. Godinu dana poslije je postavljen za prvog zamjenika direktora za regije, što je, nakon predsjedničke, treća najutjecajnija pozicija u Kremlju. I tri mjeseca poslije – za direktora FSB-a, agencije koja je naslijedila KGB. Prvo si je olakšao dušu: poslao je u sibirski zatvor Jurija Čutova, Sobčakovog zamjenika, koji je prikupio kompromitirajuće dokumente o kvotama nafte za hranu i vezama sa gangom Tambov. Čutov se iz zatvora nije nikada vratio, a dokumenti su nestali.

MILIJARDE DOLARA

Jeljcinovo zdravlje je bivalo sve slabije i to je bio znak za pripremu: na sastanku agenata KGB-a sa Amerikancima i informatorom FBI-ja je rečeno: “Poznajemo nekoga. Nikada niste čuli za njega. Nećemo reći ko je, ali naš je, i kad bude predsjednik, mi se vraćamo.”

Centralna banka je trošila devizne rezerve da održi stabilnost rublje. Sve se srušilo u avgustu 1998. Veliki dio banaka oligarha je propao, a novac prebačen off-shore. Parlament, u kojem su većinu imali komunisti, bio je u stanju konsternacije. Jeljcin je bio primoran za premijera imenovati Evgenija Primakova, istaknutog KGB-ovca i bivšeg šefa vanjske službe. Na ministarska mjesta su se vratili komunisti, a finansijski škandali su redom izbijali. Glavni državni tužitelj Juri Skuratov je dizao optužbe za korupciju i ciljao na najviše slojeve državne strukture. Obznanio je da je Centralna banka tajno iznijela 50 milijardi dolara državnih rezervi deviza preko Fimaco, opskurnog off-shore poduzeća registriranog na otoku Jersey. U pozadini su poduzete istrage mnogo opasnije od ove, a vodile su direktno do familije Jeljcin. Usredotočile su se na poduzeće Mabetex sa sjedištem u Luganu, koje je devedesetih zaradilo milijarde dolara zahvaljujući ugovoru za obnovu Kremlja.

Radovi na otkrivanju Jeljcinovih aferima izvedeni su diskretno. Stara garda, “zgađena dolaskom demokracije”, u Jeljcinu je vidjela zavjeru Zapada i namjeru da se dokrajči Ruska Federacija. Autorica navodi da je stara garda “prezirala Jeljcinovu simpatiju za Clintona” i smatrala da je njegova “izopačena tržišna ekonomija dovela do stvaranja oligarha i sedam bankara koji su preoteli državno gospodarstvo”. Za staru gardu “Jeljcin je bio izgubljeni luđak, nesposoban voditi državu, a njegovi najbliži suradnici i Berezovski protuprirodan savez koji je zemlju vodio direktno u propast”. “Jeljcin je alkoholičar, ovisan o opijatima. Državom je vladala njegova kćerka i banda idiota koji su vodili računa samo o svojim interesima. Morali smo se kotarisati tog ološa”, autorici je prenio učesnik u zavjeri Felipe Turover.

Brojni tajni transferi u milijardama dolara su se vršili preko banke Di Gottardo u kojoj je Turover bio savjetnik. To je bila podružnica Banco Ambrosiano, na lošem glasu, povezane sa Vatikanom: osamdesetih je bankrotirala, a njen direktor Roberto Calvi pronađen mrtav ispod mosta u Londonu. Manevri familije Jeljcin su pokazali da su pokušaji reformi počivali na razvalinama sovjetskog društva i starim navikama ‘komitetlija’. Sa računima Mabetexa u Banci di Gootardo izašle su na vidjelo veze sa familijom Jeljcin. Vlasnik Mabetexa je Behgjet Pacolli, kosovarski političar i građevinski poduzetnik. Pacolli je u banci Di Gottardo familiji Jeljcin otvorio kreditne račune bez limita. Kćerka Tatiana je trošila između 200.000 i 300.000 dolara godišnje. Dodatni milijun je potrošio Jeljcin u vrijeme službenog posjeta Budimpešti.

Preko Banke di Gottardo poslovao je International Economic Cooperation ili MES, koji je za rusku vladu prodao više od 8% sveukupnih naftnih proizvoda: 1995. je njegov godišnji profit iznosio dvije milijarde dolara. MES je izvorno uspostavljen kao sredstvo finansiranja obnove pravoslavne crkve, ali milijarde bruto dolara koje mu je dodijelila ruska vlada daleko su prevazišle troškove za obnovu kulta.

Putinov ‘bankar’ Pugačov je skupa sa Borodinom, tadašnjim direktorom Odjela za imovinu, utemeljio Mejprombank, glavnog zajmodavca Odjela nekretnina, vrijednog milijarde dolara kojima je trebalo upravljati nakon sovjetskog kraha. Odjel je dodjeljivao stanove, dače, finansirao liječenje i godišnje odmore članova Vlade i kupio stan Tatiani Jeljcin. Pugačov je u San Franciscu otvorio ogranak Mejproma i doveo ekipu spin doktora za organizaciju predsjedničke kampanje. Cilj je bio napraviti što više pristalica Jeljcina, stavljajući naglasak na opasnost od povratka komunizma.

Blisko je surađivao sa Pacollijem i nadgledao faraonske radove u Kremlju: dvadeset tri različite vrste drveta za parketni mozaik, 50 kg zlata za ukrašavanje sala, 663 kvadratna metra svile najboljeg kvaliteta za zidne tapete – da bi Kremlju bio vraćen carski sjaj. Kad su radovi završeni, pozvani strani lideri su bili zaprepašteni. “Predsjednik Clinton i kancelar Khol su zabezeknuto gledali u zlatne svijećnjake i plafonske svodove sa zlatnim lišćem. I ovi ljudi od nas traže novac?, začudio se Khol. Obnova je koštala 700 milijuna dolara, u vrijeme kad je Rusija dobijala milijarde dolara međunarodne pomoći, namijenjene opstanku države”.

Uskoro se saznalo da je Pacolli familiji Jeljcin otvorio kreditne račune. Kasnije se čulo da je 2,7 milijuna dolara prebačeno na ime muža Tatiane Jeljcin u Banci New York na Kajmanskim otocima. A onda “su jednog dana januara 1999. švicarski tužitelji poslali helikoptere i desetine kamiona naoružanih vojnika na pretres uredā Pacollijevog Mabetexa, odakle su izašli sa planinom dokumenata”: diskretno, da niko ne zna, ruski državni tužitelj Skuratov je otvorio kaznenu istragu o pronevjeri vezanoj za obnovu Kremlja. Prema švicarskim zakonima tužiteljica Carla del Ponte izdala je međunarodni mandat za pretres Mabetexa.

ZABAVA SA PROSTITUTKAMA

Tako je počela utakmica, navodi Pugačov, da državni tužitelj Skuratov bude smijenjen i da se afera zataška. Familija Jeljcin je počela borbu na život i smrt i to je dovelo na vlast Vladimira Putina.

Pugačov je uskoro od svog čovjeka, krtice u uredu tužitelja Skuratova, dobio ‘kompromat’ – video snimak Skuratova sa prostitutkama, koji bi tužitelja mogao koštati pozicije i sahraniti afere Mabetexa i potkupljivanja familije Jeljcin. Tajnice iz njegovog ureda napravile su kopiju kompromitujućeg snimka. Pugačov i danas misli da snimak nije objavljen u javnosti ništa se ne bi odvijalo kako jeste i Putin ne bi došao na vlast.

Skuratov je u prvi mah pristao dati ostavku, ali je odustao. Insistirao je da je sve namješteno i zahtijevao da govori u Parlamentu, u kojem su većinu imali komunisti i samo čekali da sklone Jeljcina. U državi je tinjao državni udar. Skuratov je poslao istražitelje u Sibneft, gdje je postojala utemeljena sumnja da služi kao baza za bogaćenje Borisa Berezovskog: prodavao je naftu preko Runicoma, koji je pripadao Romanu Abramoviču, partneru Berezovskog, i preko Belka Tradinga, čiji vlasnik je bio Leonid Diatčenko, muž Tatiane Jeljcin.

Pretres Sibnefta je bio štetan za familiju Jeljcin, pa se distancirala od Berezovskog. “Glasine o kompromitujućem snimku tužitelja Skuratova sa prostitutkama cirkulirale su u medijima, i komunisti, sa novim direktorom FSB-a Putinom, uzeli su situaciju pod kontrolu. Predali su kopiju snimka federalnoj televiziji koja ga je prikazala milijunima gledatelja” u zemlji i svijetu. Htjeli su na svaki način Skuratova natjerati na ostavku. Sutradan je Putin, zajedno sa Stepašinom, ministrom unutarnjih poslova, održao konferenciju za štampu i potvrdio autentičnost snimka. Govorio je polako i djelovao kao TV junak. “Tako dobro izgleda na televiziji. Napravićemo predsjednika od njega”, zaključio je Pugačov.

U međuvremenu je Carla del Ponte bila ponovno u Moskvi, a Skuratov se nije dao zbuniti i zatražio pretrese Odjela imovine u Kremlju i uredā Mabetexa u Moskvi… Sutradan je “zakonodavac – komunista Viktor Iljuškin objavio da ima dokaze da je familija Jeljcin, od kredita od 4,8 milijarde dolara, kojeg je Rusiji dodijelio Međunarodni monetarni fond, usred finansijske krize 1998. prisvojila 235 milijuna putem australijske Bank of Sidney i poduzeća koje je 25% u vlasništvu muža Tatiane Jeljcin”. Prema podacima ispitivanja javnog mnijenja Jeljcin je mogao računati na još samo 4% glasača. Analitičari su tvrdili da Jeljcin više nije u stanju dobiti podršku vojnog zapovjedništva države.

Pugačov i Putin su lansirali novu etapu za uklanjanje Skuratova: pokrenut je krivični postupak protiv glavnog državnog tužitelja, zbog zabave sa prostitutkama. Optužen je za zloupotrebu vlasti i Jeljcin ga je suspendovao. Skuratov se još neko vrijeme lavovski borio protiv suspenzije, tvrdeći da je sve politički montirano da se spriječi istraga u vrhu Kremlja.

Jeljcin je sve češće bio u bolnici, ali je razriješio liberalnog predsjednika Vlade Primakova i na njegovo mjesto postavio Stepašina, ministra unutarnjih poslova i jednog od prvih direktora FSB-a. Iako je izgledalo da se sve umirilo, Švicarci su objavili da su otvorili novu kaznenu istragu zbog sumnje pranja novca na računima 24 ruska građanina, među kojima su bili najviši činovnici Kremlja. Objavili su i da Rusi vode paralelnu istragu.

Kremlj i familija Jeljcin su tada odlučili uzvratiti udarac i isturiti Putina u prvi plan: “mentalno, ideološki i politički je bio isto što i mi”. Kad je Jeljcin objavio da za predsjednika Vlade imenuje Vladimira Putina, Rusi su bili zapanjeni identitetom novog premijera. Mediji su se mučili sastaviti njegovu biografiju. Ono što je najviše šokiralo su Jeljcinove riječi da se nada da će Putin biti novi predsjednik: “Odlučio sam imenovati osobu koja je sposobna ponijeti teret obnavljanja velike ruske nacije. Ta osoba je direktor Federalne službe za sigurnost, V. V. Putin.” “Na prvi pogled materijal nije djelovao obećavajuće.”

U ljeto 1999. italijanski Corriere della Sera je objavio sve pojedinosti o poduzeću Pacollija. Pugačov je pozvao familiju Jeljcin otvoriti račune u njegovoj Mejprombank, a da se sve zataška javnosti objasnio da Pacollijeve kreditne kartice odavno nisu aktualne…

Familija Jeljcin, pritiješnjena škandalima i Jeljcinovom bolešću, povjerovala je da je Putin jedini kandidat koji bi mogao spasiti stvar. Znali su i da je Putin spreman prekršiti zakon da zaštiti svoje saveznike. Ali Pugačov nije znao da je Putin svojevremeno surađivao sa glavnim protagonistima pokušaja rušenja Jeljcina, ni da Felipe Turover, agent KGB-a, stoji iza svih informacija koje su procurile o Mabetexu i Jeljcinovim računima u Švicarskoj. “Pugačov nije ni pomislio da je Putin lagao Jeljcinu iskazujući mu podršku. Rat se temelji na prevari, prema Sun Tzuovom ‘Umijeću ratovanja’: Putin je savršeno usvojio lekciju.”

Osobna povezanost KGB-ovaca nije prestala. Zemlji je trebao novi čovjek da ih reaktivira i povede, i to je bio Putin. “Morao je doći političar drugačijeg stila koji će prekinuti pro-sovjetsku tranziciju. Kako god da se desi, KGB je morao uzeti režim u svoje ruke.”

TEŠKA SUDBINA

Dok je premijer par interim septembra 1999. na godišnjem odmoru, u Dagestanu eksplodira automobil-bomba i ubije 64 osobe, većinom ruske vojnike. Pretpostavka je da je to reakcija na borbu protiv pobunjenih Čečena. Malo poslije je još jedna eksplozija u stambenoj zgradi u Moskvi ubila 94 čovjeka na spavanju. Četiri dana nakon, treća eksplozija u Moskvi uništila je zgradu i ubila 119 ljudi. Škandali familije Jeljcin su nestali sa prvih stranica štampe, a premijer Putin izbio u prvi plan. Postao je glavni zapovjednik zemlje u borbi protiv Čečena, odlučan tražiti krivce sve do zadnje rupe poljskog WC-a i osvetiti poginule Ruse.

Autorica navodi: “Danak za eksplozije premašio je 3.000 mrtvih. Kremlj je lansirao kampanju odnosa sa javnostima, a najubitačnija enigma vezana je za Putinov uspon. Da li su Putinovi ljudi proizveli atentate protiv vlastitog naroda u pokušaju da naprave krizu i preuzmu vlast?” Svi upleteni u istragu su ili mrtvi, poput Aleksandra Litvinenka, ili neobjašnjivo sklonjeni. Kao nekim čudom, u prvi plan je izletio junak super Putin. Poslao je zračne napade na Grozni, a Jeljcin nestao sa pozornice.

Naspram bolesnog i nepouzdanog Jeljcina, Putin je personificirao moral i povjerenje. “Jednostavan momak, iz malog općinskog stana u Lenjingradu, u ime naroda će zauzeti Kremlj.” Spasitelj Putin je “ruski James Bond koji će vratiti red i nadu”. Zračni napadi su okrenuli i novu stranicu nakon decenije nacionalnih frustracija i bombardovanja NATO-ovih snaga na Kosovu, tradicionalno ruskoj sferi. Putin je počeo sticati pristalice.

Kad je Jeljcin rekao Putinu da bude predsjednik, ovaj navodno nije bio oduševljen: “Teška je to sudbina.”

”Uoči parlamentarnih izbora premijer je u rukama držao vojsku, redarstvene snage i obavještajnu službu, inače ne bi onako ‘predsjednički’, pored živog Jeljcina, napao Čečeniju – da nije bio siguran u poziciju koja ga čeka.” Na godišnjoj proslavi FSB-a, krajem 1999. je izjavio: “Skupina operativnih agenata FSB-a je radeći na infiltraciji u Vladu uspješno obavila prvi dio zadatka.” U suštini je rekao ljudima iz službi sigurnosti da je zemlja – konačno njihova. “Na prijelazu stare godinu u novi milenium Jeljcin je neočekivano dao ostavku i kao dar na pladnju servirao Putina za predsjednika par interim.” Prije nego se povukao Jeljcin je dogovorio sa nasljednikom: prva odluka predsjednika par interim bila je dekret koji je garantirao imunitet familiji Jeljcin.

Putin nije učestvovao u TV debatama sa drugim predsjedničkim kandidatima. Eskivirao je i TV spotove: “Neću da se usred kampanje upitam šta je važnije, Tampax ili Snickers.” Uoči predsjedničkih izbora 26. marta potpisao je dekret za povišenje plaća od 20% nastavnicima, liječnicima i državnim činovnicima.

Kad je pobijedio, Jeljcin ga je nazvao da čestita, ali nasljednik nije imao vremena za njega. Tatiana Jeljcin i danas tvrdi da je ‘familija’ – napravila Putina.

Piše: Nada Zdravić / Oslobođenje

(Sljedeće subote: Zemlja je KGB-om posijana)