Ekipa N1 je posjetila roditelje nedavno pretučenog učenika Alije Avdića iz srednje škole “Milutin Milanković” Milići , koji žive u Novoj Kasabi, no nisu htjeli pred kameru. Kažu, da se Alija osjeća bolje nakon operacije ali da će morati biti podvrgnut novim operacijama zbog težine povreda vilice, i da samo sada žele da im se sin oporavi. Još uvijek ne znaju detalje, motiv niti okolnosti pod kojima je njihov sin pretučen. Čekaju kažu da policija uradi svoj dio posla.
Na policiju se nije oslanjala ni Midheta Hadžić koja je također pohađala ovu školu, i tvrdi prošla vršnjačko i verbalno nasilje.
“Svakodnevno kada sam ulazila u autobus bilo je dobacivanja poput: ‘Za balije u ovom autobusu nema mjesta’. Na svesci na kojoj sam bila napisala bosanski jezik, profesor je ljutito sve pošarao ,i napisao ti si u srpskoj školi ti učiš srpski jezik. Kada sam se žalila direktoru on mi je rekao Midheta ti si svjesna da si u školi gdje si manjina i nemaš pravo glasa”.
NEPOVJERENJE U SISTEM
Na pitanje zbog čega nije prijavila ističe da je razlog nepovjerenje u sistem.
“Kada se moj otac vratio u Miliće, u Novu Kasabu 2002. godine nama je bačena bomba na kuću i osoba koja je bacila bombu za pokušaj ubistva devetočlane porodice bila je u zatvoru samo tri mjeseca. Mislim da mi je to bilo nešto poput zbog čega da prijavim nešto zbog čega će oni reći to je samo dječija igra, dječije stvari, jer ni pokušaj ubistva nisu tretirali”.
Ističe da je njen otac svakodnevno dolazio u školu, zvali su ga i tražili da se smiri.
“Bila je učenica koja je nosila majicu Ratka Mladića, okrenula se prema meni i rekla: ‘ vidi Midheta ubijao je i ubijat će’”.
I na to je, ističe Midheta odreagovala, i opet završila kod direktora.
NASILJE NIJE DJEČIJA IGRA
Vjeruje da se i danas dešavaju slične stvari ,ali da se djeca koja pohađaju ovu školu nemaju kome požaliti.
“Policiji ne, zato što to pretežno bude papirologija, koja se samo baci u kantu za smeće. Stvarno nemaju podršku i nemaju kome se obratiti. Roditelji stvarno trebaju biti podrška za djecu, jer većina to nije, i oni to smatraju djecu su, pa je to dječija igra”.
Smatra da se to nikako ne može nazivati dječijom igrom i da njeni roditelji tada nisu bili uz nju, kaže, nešto bi nažao učinila sebi. Dodaje da selidbu u Tuzlu smatra najboljom odlukom, jer netrpeljivosti koju je ona preživjela ne zatiče u svom okruženju.
“Imam kolegice na fakultetu koje su druge nacionalnosti. Mislim da sam pronašla prave prijatelje u njima. Ne mogu reći da su svi ljudi takvi, ali većina i pretežno ljudi iz Podrinja i dalje žive u tome, postoji ta netrpeljivost i puno je mržnja izražena , a to je relativno slabo u medijima, jedino kada se približe izbori”.
PREDIZBORNE KAMPANJE I ISKORIŠTAVANJE POVRATNIKA
Mislim da se mnogo igra na kartu nacionalizmu, mržnje i svega što smo prošli.
Uredu, bio je rat, toga su svi svjesni, ali ne mora se i dalje stvarati tolika netrpeljivost i mržnja. Npr. djeca koja su rođena 2000. godine nisu imali dodira s ratom, kao ni ja, ali sam osjetila itekako te posljedice
U Novu Kasabu, Midheta odlazi vikendom, u posjetu roditeljima, ali nerado, jer to okruženje smatra vrlo štetnim za nju i razvoj njene ličnosti.