Dva tjedna Zorana Milanovića nije bilo u javnosti, da bi se u ponedjeljak 17. januara 2022. pojavio s veličanstvenim priopćenjem urbi et orbi. Tada smo saznali da je Milorad Dodik “legitiman predstavnik srpskog naroda i Republike Srpske”. Možemo samo pretpostaviti kako je predsjednik time želio naglasiti da se Srbima u Bosni i Hercegovini posrećilo da ih predstavlja legitiman predstavnik, a ne kao Hrvate, tek legalan. Tom je izjavom očitovao i svoju podršku, ne samo Miloradu Dodiku osobno, već i manjem BiH entitetu pokazavši koliko mu je stalo do bosanskohercegovačkih Hrvata, kojih je nakon rata ostalo 135.386 manje pa danas čine tek nešto više od dva posto stanovništva Republike Srpske i sigurno su, kao i Bošnjaci, oduševljeni idejom svesrpskog ujedinjenja.
Zatim je dodao kako je isti taj legitimni Dodik “naš partner”. Teško da nas nakon svih dodjela odlikovanja više može začuditi predsjednikov odabir društva, partnera ili njegov osjećaj za moralne vrijednosti, pa opet se pitamo kako to da je Hrvatskoj partner baš čovjek za kojega Milanović kaže kako “nije okrvavio ruke u ratu”. Je li moguće da predsjednik ne zna da je Dodik na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske u maju 1995. podržao granatiranje Zagreba u kojem je ranjeno dvjesto ljudi, a sedam i poginulo?
Ovaj mirotvorac, koji “drži do svoje riječi”, tom je prilikom izjavio: “Ono oko bombardovanja Zagreba, ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći… Nije sporno da ih se granatira, ali to moramo sakriti od javnosti”. Isti taj “baraba, ali nije zločinac” zadnjih dvadesetak godina svojim izjavama i postupcima uporno destabilizira vlastitu državu i prijeti ratnom opasnošću cijeloj regiji, ali predsjednik Milanović ne vidi “da srpska politika radi probleme Hrvatima”.
Rješavanje problema
Odgovor na naše pitanje zašto bi baš taj i takav Dodik, kojemu zapadni svijet uvodi sankcije, nama bio partner, dao je sam predsjednik. “Bez Srba u BiH, mi ovaj problem nećemo riješiti”, rekao je aludirajući na izmjene Izbornog zakona. Zatim je pokušao opravdati najnovije izgrede “našeg partnera” objašnjavajući kako krivac za sramotnu i protuustavnu manifestaciju upriličenu 9. januara (kojoj je, zapravo, temeljna svrha bila uvjeriti vlastite građane u moć ideje “srpskog sveta”, a ostatak BiH i susjedstvo u odlučnost njene provedbe čak i po cijenu novih genocida), dakle, kako za to nacionalističko divljanje nije kriv scenarist, redatelj i glavni glumac Milorad Dodik, nego je problem tek u “pogrešno izabranom datumu”.
Nadalje nam predsjednik objašnjava kako se Hrvatima u BiH priprema pakao: “Hrvatima se uzimaju dvije stvari – Dom naroda i predsjedništvo” za vrijeme dok su zaokupljeni Dodikovim secesionizmom i nastupom marširajućeg muškog zbora te analizom njihovih fašističkih pjesmuljaka o tome kako u Banjoj Luci ima Srba, ali nema komunista. Možda nam je predsjednik usput mogao objasniti zašto u Republici Srpskoj, osim komunista, već trideset godina nema ni Hrvata. No, bit će da nije imao vremena budući se predano posvetio razmišljanju o tome kako izmjenama Izbornog zakona spriječiti oduzimanje Doma naroda iz ruku HDZ-a BiH, što mu se čini kudikamo važnijim pitanjem za opstojnost hrvatskog naroda kojega se pokušava “potpuno obespraviti”.
Otkud sad to, pitat će zbunjeni Hrvati Bosne i Hercegovine, zar nam nije glavni problem legalni, ali ne i legitimni Željko Komšić, kako to prezentira HDZ BiH zadnjih 16 godina, već Dom naroda? I kako kontrola nad njim “štiti temeljne nacionalne interese”?
BiH ima Dom naroda na nivou države. Parlament se, naime, sastoji od Predstavničkog doma i Doma naroda. Predstavnički dom donosi odluke tako što mora postojati tzv. entitetska većina da bi bio izglasan neki zakon ili odluka, a nakon toga sve mora potvrditi Dom naroda. Njega čini petnaest delegata, pet Bošnjaka i pet Hrvata, koje biraju bošnjački i hrvatski delegati Doma naroda Federacije i pet Srba, koje bira Narodna skupština Republike Srpske. Tako nema baš nikakve šanse da se donese bilo koji zakon ili odluka bez hrvatskih zastupnika. No, bit će da je predsjednik Milanović mislio na nešto drugo. Možda na Dom naroda Federacije? Tu se, naime, dijeli kolač.
Stvarna moć
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. u Federaciji BiH živi 2.219.220 građana od kojih je Bošnjaka 70,40 posto, Hrvata 22,44, Srba 2,55 i ostalih 4,61 posto. Zastupnici Predstavničkog doma federalnog parlamenta biraju se direktno za razliku od onih u Domu naroda, pa iako su direktno izabrani, glume demokratski dekor jer njihove odluke nemaju snagu niti težinu, a Predstavnički dom praktički nikakvu funkciju. Moć leži u Domu naroda, koji se sastoji od 58 izaslanika, po 17 iz reda svakog konstitutivnog naroda i sedam iz reda ostalih. Dom naroda mora potvrditi doslovno svaku odluku Predstavničkog doma i to ne većinski na razini Doma, već svaka odluka mora imati potporu većine svakog Kluba naroda tj. mora ju podržati najmanje devet od 17 zastupnika iz reda svakog konstitutivnog naroda. Tako je sustezanjem većine, moguće blokirati praktički svaku odluku. I upravo to rade hrvatski zastupnici. Cijeli niz zakona, ali i investicija, već mjesecima čeka zeleno svjetlo, a čini se da će ga čekati i dalje, dok god se ne promijeni Izborni zakon.
Neobično je pritom da srpski zastupnici, koji predstavljaju 2,55 posto stanovnika Federacije, većinom moraju odobriti svaki zakon jednako kao i bošnjački zastupnici, koji predstavljaju 70,40 posto stanovnika Federacije. Budući, naime, da o svemu odlučuje većina u Klubovima naroda u Domu naroda, glas Srba u Federaciji vrijedi doslovno 28 puta više od glasa Bošnjaka, a glas Hrvata vrijedi tri puta više nego glas Bošnjaka.
Zahvaljujući takvim pravilima igre, Federacija BiH već tri godine nema vladu, jer nema većine u Domu naroda. Što je onda toliko prestrašilo Čovića, Milanovića i njihove prijatelje u hrvatskim i srpskim medijima?
Prema sadašnjem Izbornom zakonu postoji mogućnost da većina Hrvata u Klubu Hrvata u Domu naroda budu Hrvati koji nisu iz HDZ-a i stranaka tzv. HNS-a, primjerice, Hrvati iz kantona u kojima HDZ nije dominantan. Takva se opcija čak i pojavila na zadnjim izborima, ali je tada stvar izvukla SBB, stranka Fahrudina Radončića, bliskog prijatelja Dragana Čovića. Novim Izbornim zakonom Čović želi onemogućiti da se to ponovno dogodi.
Je li to što strani pregovarači traže izmjene Izbornog zakona, a Bošnjaci izmjene uvjetuju rješavanjem pitanja blokade Federacije pa time i cijele države, razlog Milanovićevog zaključka kako “bez Srba u BiH, mi ovaj problem nećemo riješiti”? Zar je zaista hrvatski nacionalni interes u BiH blokada institucija radi pogodovanja moćnicima HDZ-a? Vratimo se Željku Komšiću, kojega HDZ svojom pričom o legalnosti bez legitimnosti, već 16 godina apostrofira simbolom diskriminacije Hrvata, a ustvari se njime služi kako se o diskriminaciji i blokadi institucija nikad ne bi govorilo. Član predsjedništva zapravo ima tek protokolarne ovlasti, primjerice, može na mjesto ambasadora u Češkoj Republici postaviti sjajnu Martinu Mlinarević Sopta. Prava priča je Dom naroda. I ne, nismo za Dom spremni, nego za građansku državu.
Piše: Vesna Rajnović, AJB