Mjesečnu sam dozu mazohizma odlučio potrošiti na središnji dnevnik Dodikove televizije nakon što je Valentin Inzko proglasio dopune Kaznenog zakona BiH u segmentu zabrane negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca.
I nije mi žao. Čak sam se i ismijao. Cijelih prvih 25 minuta dnevnika bilo je posvećeno raznim komentarima tog čina, a ja sam se uvjeravao kako istočnjačke despocije i njihove televizije imaju sestru u srcu Europe.
Sjevernokorejska televizija je potpuno zatvorena za sve izvanjsko, iranska televizija kad prenosi Bundesligu, a utakmicu sudi sutkinja, objavljuje reklame (Što li sad rade kad na Olimpijadi žene ozbiljno narušavaju svoja prava sudeći čak i muški rukomet?), Vučićeva zamračuje prijenos olimpijskih igara kad Albanka s Kosova (iz nepostojeće države!) dobiva medalju, a Dodikova sve što nije u skladu s njegovim mišljenjem ili samo raspoloženjem za taj dan…
Znamo da ima ljudi koji čak i unatoč znanstveno potvrđenim istinama, unatoč hladnim činjenicama, žele vjerovati i vjeruju u sve i svašta. Ni kod nas ne manjka onih koji više vjeruju riječi zadnjeg krimogenog političara svoje stranke i svoga naroda nego svim nobelovcima svijeta.
No da će se 25 minuta na Dodikovu tv-dnevniku govoriti o svemu drugom osim o meritumu stvari (dvije nametnute stavke KZ-a, kakve uostalom ima i KZ Republike Srbije), ni u ludilu nisam očekivao. Sve što su njihovi urednici, voditelji i novinari rekli, moglo se reći u pet minuta uključujući čak i sve ono što su prešutjeli reći.
Primjerice, stav američkog veleposlanstva kad su već rekli i stav ruskoga. Dakako, ne iznenađuju ni sve jeftine patriotske parole, ni komentari, pa čak ni diskvalifikacije Inzka i uvrede na njegov račun u stilu najjeftinijih psovki iz partizanskih filmova na račun fašista, esesovaca, gestapovaca… (Prle i Tihi su barem bili duhoviti!)
Nigdje nijedne činjenice! Da su barem uz sve to (mizerno novinarstvo i urednikovanje) prislonili i poneku od hladnih činjenica, kao što su da je taj isti Inzko počasni građanin Dodikovih Laktaša, da je bio na slavi kod Dodika, i da u to vrijeme nije bio potomak nekog iz zemlje notornih fašista.
Dakako da ovo s Dodikom, njegovim političkim institucijama, njegovim malignim poltronskim medijima, kao i s njegovim političkim stavovima, s njegovom općom nekompetencijom, ne bi imalo smisla ponavljati da to ne dolazi u vrijeme demonstracije opće zavade recentne svesrpske političke misli s činjenicama i istinama.
U vrijeme kad Vučićev glasnogovornik Vulin govori kako Tesla nije rođen u Hrvatskoj, što bi po njegovoj logici i bilo prihvatljivo kad bi po istim (logičkim?!) kriterijima prihvatio da ni Vuk Karadžić, ni Dositej Obradović, ni… mali milion Srba (ako su uopće Srbi?!) nije rođen u Srbiji.
Ovi spomenuti su, baš kao i Tesla u Austro-Ugarskoj, rođeni ili u Otomanskoj Imperiji ili u Austro-Ugarskoj. Suludo, kao da danas tvrdite da Dodik nije rođen u BiH, zato što je BiH bila dio Jugoslavije, koliko god se njemu ne sviđalo biti bosanski Srbin.
A i Vučić ima veliki (doduše, tek jedan u nizu!) problem s istinom i činjenicama, pa kad kaže kako su Hrvati Tesli dali sitne kovanice, Nijemci ga moraju upozoriti da ni njegova papirna novčanica s Teslinim likom ne može dobaciti ni do obične kovanice od jednog eura.
Može Vučić Teslin lik, kao i Slobo svojedobno, staviti i na novčanicu od sto milijardi dinara, ali mu badava ako s njom mora trčati (kao moji prijatelji iz Beograda) do prvog kioska kupiti kutiju žigica dok nije izgubila i tu malu, beznačajnu vrijednost.
I kad već vole (neke i samo neke) istine i poneku od činjenica, treba ih podsjetiti ili trebali bi konačno sami početi misliti da oni doduše jesu mimo svijet, kako im to u brk kaže Latinka Perović, ali to još uvijek ne znači da činjenice i istine, nijedna od njih, kojima barataju ovih dana, ne počinju ni s Olujom, ni s NATO udarima…
Ti su događaji tek posljedica nečega… Bit će, pobogu, da je nešto bilo i prije toga. Razumijem da vole zaboraviti da su malo ubijali po Hrvatskoj, BiH, Kosovu, kao i to da su malo i u Drugom svjetskom ratu četnici klali ne samo muslimane uz Drinu, nego i Srbe, pa, gle, čak i Ivana Gorana Kovačića…
Kao što su i u nedavnom ratu, opet malo ubijali književnike. Radovane, sjećaš li se Jakova Jurišića? I sad bi malo slavili Dražu, malo Radovana, malo Ratka i nikako im nije jasno zašto bi im to netko osporavao…
Kod tih i takvih umova izgleda sve počinje tek s njihovim porazima. A kako ne znaju podnijeti poraz, pa ni u ratovima koje su sami započeli, onda počnu proizvoditi istine mimo istina, mitove mimo svih činjenica i kušaju ih prodati cijelom svijetu. Što li im na to kaže Ilarion Ruvarac? Što li Latinka Perović? Što li Tomislav Marković?
Neće valjda biti da svaka srpska povijesna epoha, počev od Kosova, mora početi s nekim teškim porazom. Dakle, s posljedicom, a ne uzrokom?! Jer, uzroka naprosto nema, osim ako uzrok nije već samo postojanje Drugog?!
A baš je ovaj put bila prilika da čuju i poslušaju glas patrijarha Porfirija i njegov baš, baš kršćanski govor godine, kad se već ti političari vole pred kamerama pokazivati pravoslavcima.
No, ne. Čak se Vučić pita: Što to Hrvati slave 5. kolovoza? Pa, baš to. Poraz ideje da Vučić i njegov mentor Šešelj i Šešeljev mentor Milošević i Miloševićevi mentori Moljević, Garašanin… dobiju Veliku Srbiju. Oni slave oslobađanje svoje zemlje od agresora koji je nekoliko godina prakticirao te zločinačke ideje.
I, gle, još je Vučić začuđen, da netko ima pravo vojnički poraziti onoga tko je vojnički godinama u ime ideje terorizirao sve druge? Zar nije nešto bilo i prije NATO udara? Neki uzrok? I NATO udari su samo posljedica.
Ili se podrazumijeva da netko smije silom sve, a drugi tog siledžiju ne smiju zaustaviti u činjenju zla? Ili je, po Vučićevom mišljenju, Srbima sve dopušteno dok su jači, pa i klanje sto za jednoga, a drugima ni braniti se od toga, a kamoli spomenuti genocid koji je presudio Haški tribunal?! Malo čudno, zar ne?
A sjećamo se, prije NATO udara, Srbiji je, Slobi je išlo upozorenje: Stani! Ništa drukčija opomena nego i Franji kad je krenuo na Banju Luku!? Franjo je stao, Slobo odbio stati! Franjo dobio Hrvatsku, a Slobo bombe i izgubio Kosovo.
Ili je obojicu trebalo pustiti da idu do kraja? Da je Franjo nastavio, a Banja Luka je već bila spremna na evakuaciju, vjerojatno Dodik ne bi ni imao ono što malo-malo pa prijeti da će odcijepiti.
I nakon svega, gle, problem je što neka međunarodna sudska instanca kaže onima koji su kad su bili jači ubijali, klali, rušili da su – zločinci, a to njihovo zlodjelo – ratni zločin i genocid…
Da, problem je što rušiti Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Vukovar, Sarajevo, banjalučke džamije ili ubijanje zarobljenih i nenaoružanih smatraju herojstvom, a plačne su kukavice kad dobiju po nosu. Onda je ”ceo svet protiv njih”! Sad čak raste i broj onih koje ti režimi (Beograd i Banja Luka) nazivaju izdajicama vlastitog naroda…
Onda nesposobnost suočenja sa sobom, ni u obliku Inzkova zakona, ni u krahu rada Dodikove tzv. nezavisne međunarodne komisije čije je tobožnje nalaze čelnik Svjetskog židovskog kongresa prokazao kao mućak, ili izostanu na Dodikovoj televiziji ili dobiju sjevernokorejsko-teheransko-vučićevsku medijsku prezentaciju.
Simpatično mi ovo, jer su upravo ti mediji, doduše onda su bili Slobini, govorili o vatikansko-teheranskoj uroti i sličnim kombinacijama…
A da se samo malo poslože i usporede ubijeni i prognani iz Srebrenice, Kozarca, Podrinja, Kninske krajine, Vukovara, Dubrovnika… mjesta odakle su Srbi progonili druge, gdje su čistili teritorij za ono što su mislili nazvati ili što i danas zovu svojom državom, s onima koji su ubijeni ili izbjegli iz zločinačke Kninske krajine, vidjelo bi se kako su brojke neusporedive. Gole činjenice bodu u oči.
Nesrbi su opljačkani i ubijani, nije im bilo dopušteno da na punim kamionima, traktorima ili u automobilskim prikolicama odu iz svojih mjesta kao Srbima (Zna li Vučić, zna li Dodik otkud svim tim tisućama vozila tolika nafta i benzin? Iz poznatih kninskih naftnih polja?), goli su istjerivani, sretni ako su život spasili. Te nesrbe nitko iz Banje Luke, Beograda ili… nije pozivao da ostanu.
A upravo su Slobo i njegovi, u velikoj ljubavi za svoj narod, tim svojim sunarodnicima, po dolasku u Srbiju, čak i vodu za piće prodavali, prije nego su ih silom htjeli naseliti na Kosovo da im ondje popravljaju demografsku sliku…
A dobro bi bilo, snimaka ima napretek, istine radi, pogledati i snimke razgovora s tim jadnim ljudima, žrtvama beogradske velikosrpske politike, kad ih se pita kamo idu i zašto idu? I neka čuju njihove odgovore.
A prijezir prema činjenicama u nervozi gubitnika Dodik produbljuje tvrdeći za jedne da su konvertiti, a sam se pritom zaboravio pozabaviti činjenicom da je na opasnom tlu i da je jednom i jedan njegov predak otišao iz Vrila i konvertirao, kako je to 2007. iznašao Petar Miloš, pa je od Dodiga, Hrvata i katolika iz duvanjskog kraja postao Dodik, Srbin i pravoslavac, kojemu je nekoć nesporni prijatelj Inzko dolazio na krsnu slavu…
Ali kako su konvertiti, obično i najrigidniji skorojevići (neofiti) u novoj vjeri, naciji, ideologiji, svjetonazoru (usp. slučaj Šešelj), onda znamo da ta galama, dreka i vika nisu ništa posebno, nešto ni prvo i posljednje što smo čuli od Dodika. Tim više što će se sve više trebati trošiti energija na prikrivanje ogromne pljačke i prijeteći financijski slom koji se nadvio nad RS-om.
(Piše: Željko Ivanković, Autograf)