Prije punih 28 godina, u ranu zoru u 16. travnja 1993., pripadnici HVO-a napali su srednjobosansko selo Ahmići, u kojemu je živjelo bošnjačko stanovništvo. Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a “Jokeri”, Viteška brigada HVO-a, PPN Vitezovi te brigada “Nikola Šubić Zrinski” jurnuli su na selo s dvjestotinjak kuća i ubili 116 ljudi. Među njima 32 žene i 11 maloljetnika. Najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba, a najstarija baka ubijena je u 81 godinu.
Selo je u potpunosti zapaljeno i razoreno, a eksplozivom je srušena i lokalna džamija. Većina ubijenih likvidirana je iz neposredne blizine na svojim kućnim pragovima, a neki muškarci ubijeni su vezani. Dvadesetak osoba prostrijeljeno je dok su pokušavali pobjeći.
Nekoliko žrtava pronađeno je u neprepoznatljivom stanju, pretpostavlja se da su bile žive spaljene, i to bacačima plamena. Bilo je posve jasno da je riječ o civilima, a povod za napad je bio politički, namjera je da se pod kontrolu dovede cijelo područje koje je za to bilo predviđeno Vance-Owenovim planom.
– To je bio jedan opći napad. Paljene su kuće. Našu kuću su vrlo brzo opkolili. Provalili su u kuću, izveli mene i oca, a nakon toga nas odveli ispod kuće gdje je već bio ubijen moj brat. Jedan od dvojice vojnika je repetirao pušku, oca ubio. Mene nije pogodio dobro, malo je niže metak prošao, ostao sam ležati, pravio sam se da sam mrtav – svjedočio je jedan od preživjelih Abdulah Ahmić.
Za ovaj masakr Darija Kordića jednog od zapovjednika akcije, Međunarodni kazneni sud za ratne zločine osudio je 25-godišnjom kaznom zatvora. Kordić nije osobno sudjelovao u likvidaciji nesretnika, ali je osuđen zbog zapovjedne odgovornosti.
Upravo u danima kad se približava 26. obljetnica pokolja, Dario Kordić na tribini Studentskog pastorala i Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata u zagrebačkom Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ kazao je:
“Kada sada gledam unatrag i razmislim o tome nitko od nas nije trebao preživjeti te strahote. Jedini tko nas je spasio bio je sam Bog. Kada je došla vijest o Daytonskom sporazumu sve su nas, kao zbog odmazde, prebacili u Haag. Proveo sam skoro devet godina u sobici, a u ruci jedino što sam imao je bila krunica. Molio sam se Bogu i dan po dan, tijekom svog suđenja, sve sam mu postajao bliži. Osjetio sam kako me Gospodin čisti, a rešetke na mojem prozoru polako su nestajale”
Iako je poručio kako se krvoproliće nije trebalo dogoditi, ni jednom riječju nije se ispričao za zločin za koji je osuđen, niti pokazao pokajanje i suosjećanje prema žrtvama.
I na drugim razgovorima po župama koje redovito obilazi pripovjeda o svom mučeništvu i nevinosti.
Nedavno je gostovao i u šibenskoj crkvi sv. Leopolda u župi Njivice. Šibenskim je vjernicima govorio kako je u zatvoru shvatio da Bog ima s njim poseban plan kojeg sad ispovijeda vjernicima.
I zagrebačka tribina na koju ga je pozvao don Damir Stojić i usporedio sa svetim Pavlom dio je Kordićeve rehabilitacija, koju posebno u crkvenim redovima doživljava otkad je izašao iz zatvora i stupio na hrvatsko tlo. Na povratku u domovinu, na zagrebačkom aerodromu 2014., među ostalima dočekao ga je biskup Vlado Košić koji mu je poljubio ruku, a u više navrata i izjavio da je Kordić moralna vertikala i da bi trebao biti Hrvatima uzor po svojem domoljublju.