Krajem prošle godine Skupština Kantona Sarajevo dodijelila je priznanja “Počasni građanin Sarajeva”, a među laureatima se našao i Josip Muselimović, odvjetnik, publicista, pisac iz Mostara. Tako se ovaj poznati Mostarac našao u probranom društvu umjetnika, političara, humanitaraca, prijatelja Grada kojima je u posljednjih dvije decenije pripalo ovo priznanje. Svrstan je Muselimović u dugi niz uglednika svjetskih i regionalnih, sa Lucianom Pavarottijem, Renzom Pianom, Jacquesom Chiracom, odnosno Predragom Matvejevićem, Nenadom Popovićem, Natašom Kandić...
SA AROMOM SAFE
Josipa Muselimovića je Gradskoj Skupštini Sarajeva za priznanje predložio Centar za mir iz Mostara, manje-više privatna zaklada/igračka najutjecajnijeg postdejtonskog bošnjačkog političara u tom gradu, biznismena, nekadašnjeg medijskog mogula…
Safeta Oručevića. Koliko se može zaključiti iz škrtih medijskih izvješća, Muselimović je predložen (a kasnije i izabran) za počasnog Sarajliju zbog jačanja kulturnih veza između Mostara i glavnog grada Bosne i Hercegovine što je najupečatljivije ispoljeno kroz manifestaciju “Mostarsko proljeće” koju organizira Matica Hrvatska na čijem je on čelu. Svestrani i agilni odvjetnik, također, je i generalni tajnik Hrvatske akademije nauka i umjetnosti u BiH, odnosno “ugledni akademik Muselimović”, kako ga je ovih dana titulirao Zdravko Mamić.
Josip Muselimović je, također, prije nekoliko godina dobio priznanje i Oručevićevog Centra za mir. Nije sitna bizarnost, nego je plastična ilustracija vještog Oručevićevog pehlivanluka (“merhaba čaršijo na sve četiri strane” i “bok, Stolni grade, na samo jednoj strani!”) to što je isto priznanje Centra za mir dobio sudija Haškog Tribunala Carmel Agius, onaj koji je izrekao drakonske kazne “hrvatskoj šestorci” i presudio Hrvatskoj za pokroviteljstvo nad Udruženim zločinačkim poduhvatom, tj, agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Odvjetniik Muselimović je, pak, jedan od oštrijih i konzistentnijih kritičara rada Suda i Tužiteljstva u Haagu. Presudu “hrvatskoj šestorci” je u jednom članku nazvao “pravosudnom haškom komedijom”. Osvrnuvši se na samoubojstvo generala Slobodana Praljka nakon što mu je sudija Agius izrekao višegodišnju kaznu odvjetnik Muselimović kaže:
“Promatrajući čin samoubojstva pitao sam se i još se pitam koliko je razočarenja u sve oko sebe imao jedan stamen čovjek i intelektualna gromada koja je na takav način odlučila okončati život.“ On dalje ispoljava osobnu znatiželju za pismo koje je Praljak ostavio u ćeliji, a svojoj odvjetnici i piše: “Ova enigma zanimljiva je svima, osobito onima koji znaju bistrinu uma i snagu Praljkovog pera.“
Dalo bi se zaključiti da među takve poznavatelje Praljkovog “uma i snage” spada i sam odvjetnik Muselimović, koji u istom članku citira izvjesnog “duhovnika”, koji Haški tribunal naziva “sudom Sotone” , te također anonimnog analitičara koji smatra da je “to politički sud koji je obavio zadanu geopolitičku misiju”.
Niko od članova Komisije koja u ime Gradske skupštine vrši selekciju i izbor počasnih građana Sarajeva nije provjeravao ove i mnoge slične Muselimovićeve opservacije vezane za rat, ratne zločine, sudske procese, nego su mu glatko, na neviđeno, sa dužnim respektom dodijelili priznanje. Vjerovatno nije bez utjecaja bio ni autoritet i “neupitnost” predlagača, Safeta Oručevića, koji je bez obzira na trenutnu političku preferenciju, (ne)angažman i simpatije bio i ostao čuvar vrijednosti mladomuslimanske vječne vatre u Mostaru koju je davno “priždio” njegov daidža Teufik Velagić Tofa.
Mladomuslimanski backrground je garancija ideološke kvalitete i političke pravovjernosti, nema se tu šta dodatno provjeravati i propitivati. Uostalom, Oručevića sa Josipom Muselimovićem vezuje poznanstvo i suradnja stara skoro pola stoljeća, još iz olovnih vremena kada je Safa bio perspektivni mladi provalnik i serijski kradljivac, a Muselimović advokat od karijere i ugleda. Ako iko ikoga poznaje k’o staru paru, da ne kažemo Stari most, poznaju se njiih dvojica međusobno.
Ivani Marić, nesuđenoj dogradonačelnici Sarajeva, za razliku od Muselimovića, bošnjačka javnost, a osobito tajnost, nije ni zaboravila, ni halila, izjavu u nekoj televizijskoj pričaonici gdje je kazala “da je presuda (Praljku i ostalim) bila diskutabilna“, kao ni tvrdnju iz istog nastupa da “Sud u Haagu nije ništa promijenio, ničije mišljenje nije promijenilo, da bi bolje bilo da su se 2,5 milijarde potrošile na obrazovanje”.
Šta je to skaredno, bogohulno i neoprostivo o presudi kazala Ivana Marić, a što ranije neuporedivo ozbiljnije i autoritativnije nije saopćio počasni građanin Sarajeva Muselimović? Nije ništa. Pa zbog čega se na nju sručio nezaustavljivi, rušilački gnjev nove bošnjačke političke, medijske, inetelektualne i paraobavještajne kaste?
Prvi razlog smo već natuknuli: nju je za razliku od mostarskog odvjetnika predložila vječito sumnjiva politička (Naša) stranka, kojoj se svaki potez kroz lupu pravovjernost gleda, a dlaka na četvero cijepa, za razliku od “našeg” Safe Oručevića.
I drugi važan razlog: potencijalni izbor kandidatkinje Naše stranke mogao bi imati izvjesne negativne, neželjene implikacije po poslovni i ideološki monopol vladajuće nacionalističke oligarhije u gradu, što je trebao preduprijediti.
KAKO SMO HALILI BANDIĆU
Imamo još sličnih, ili skoro identičnih slučajeva u nedalekoj prošlosti. Prije 6-7 godina tadašnja gradska vlast, gradonačelnik je bio Ivo Komšić, za počasnog građanina Sarajeva predložila je Milana Bandića, prvog čovjeka Zagreba. Reakcije iz istih bošnjačkih krugova, poslovično poznatih po ratobornom merhametluku i totalitarnoj toleranciji su bile žestoke i istoznačne sa ovim najnovijim, koja se sručila na Ivanu Marić. Povod je bio tada aktuelni intervju kojeg je Bandić dao za “Al Jazeeru Balkans” (novinarki Mirjani Hrgi) u kojem je ispoljio simpatije za tzv. Treći entitiet. Ne da mi se sad čeprkati po internetskim zabitima, ako vas zanima šta se i kako tada pisalo i govorilo o Bandiću, slobodno pročitajte aktuelne reakcije po društvenim mrežama u povodu Ivane Marić, sve je do u dlaku isto, svi Bajrovići, Selimbegovići.. bili su na istom patriotskom zadatku, i siti i na broju kao što su danas. Nekako se ta priča komprimisno, na obostrano nezadovoljstvo okončala, Bandić je došao na svečanost proslave Šestog aprila, uz neke sitne koncesije i isprike date domaćinima. Prije toga je, naravno, morao potražiti “odrješenje grijeha” od strane provjerenih nesumnjivaca bliskih bošnjačkom tronu: Senada Šahinpašića Šaje i Emira Hadžihafizbegovića.
Ni tada se nije radilo o Bandiću, nego naravno, Ivi Komšiću, njemu se željelo skrenuti pažnju da mora unijeti malo više opreza i discipline u rukovođenje našim gradom.
Njegov nasljednik Abdulah Skaka na nedavnom pogrebu Milana Bandića u Zagrebu, bio je među tužnijim hodočasnicima. U njegovom skromnom, sparušenom rječniku nije postojao dovoljan fond riječi kojima bi opisao bol i dočarao prazninu zbog gubitka prijatelja, učitelja, vizionara…
Za Skaku, naravno, ne važe norme i adeti koje su obavezivale Ivu Komšića: on je sretni nosilac dvostruke mladomuslimanske genetske japije, provjereniji je i pouzdaniji jamac čak i od Safeta Oručevića. Njega se ne provjerava, on je taj koji provjerava, njegovo se lupetanje ne sankcionira, njegova bi šeherska bratija mogla uzvratiti lupetanjem, viralnim, ili opipljivim. Ko se smije usuditi provjeravati i propitivati njega, čiji je jedan dedo stradao sa Mustafom Busuladžićem, a drugi robijao sa Alijom Iztbegovićem?!
Prije nekolikom dana doktor Dragan Stevanović, jedan od agilnijih i razboritijih sudionika u borbi protiv razularene pandemije, novinarima je na pitanje da li se planira vakcinisati u Srbiji odgovorio da to neće uraditi, iako ispunjava uvjete za to.
OJ, SEADA, SUDINICE, KAD ĆEŠ DOĆI U UŽICE?!!
“Vakcionisat će se članovi moje porodice, ali ja neću”, kazao je Stevanović. Nije kazao, ali se podrazumijevalo: njegovo vakcinisanje u Srbiji bi zacijelo bilo predmet vrlo izvjesnih, nacionalističkih konotiranih komentara, sumnji i podozrivosti koje ga, ionako, godinama ne zaobilaze. Mora Stevanović, koji je cijeli rat proveo u armijskom sanitetu, liječio vojsku, a liječili i njega ranjenog, dokazivati lojalnost i pokoru nedodirljivoj Direktorici i njenim lajavcima na društvenim mrežama, njoj koja je krvarila četiri teške ratne godine po elitnim dućanima u zagrebačkoj Ilici i bezistanima na istanbulskom Taksimu.
Ali, zato vakcinisanje sudija Ustavnog Suda, Seade Palavrić i Mirsada Ćemana u nekadašnjem Titovom Užicu, ispod Ovčara i Kablara, nije nikoga nahuškalo na njih dvoje – nekadašnjeg predsjednika i bivše dopredsjednice Stranke demokratske akcije.
I da privedem kraju lađu, u koju sam nakrcao nekoliko recentnih primjera na temu “naših”, bošnjačkih Jupitera (božanstva) kojima je dopušteno sve, i Volova (đikana i ustaša) koji se moraju ustručavati i odricati svega, a naročito slobodnog mišljenja, navest ću jedan drastičan slučaj.
Piše čovjek ovih dana: “Alija je sa političke scene, varkama i trikovima, otjerao sve svjedoke svojih avantura i samovoljno i ciljano srušio SDA kao najjaču političku organizaciju koju je bošnjački narod ikad imao. On je tu stranku srušio kada je odmah po povratkui iz Daytona, gurnuvši svakog relevatnog Bošnjaka pod led instalirao dinastički princip upravljanja narodom…i pripremao teren za svog sina, a sin svojoj častohlepnoj supruzi ..” I još: “Da bi izveo svoj plan Alija je, nesumnjivo u dosluhu sa svojim sinom, suradnikom UDBA-e i svojom snahom, kćerkom oficira – prethodno napravio pakt sa šejtanom, sa UDBA-om i njenim preživjelim strukturama koje zapravo nikada nisu sišli sa vlasti u BiH”.
Da su ovakvo nešto opsceno i bošnjohulno napisali ili izgovorili (pa čak i naglas pročitali pred svjedocima!), lupam, pisci Nenad Veličković, ili Mile Stojić mogli bi mirno birati gdje će ih se upokojiti, pa, volja im Vlakovo, volja im Sveti Josip! Srećom po njih, autorstvo nad ovim denuncijantskim, antibošnjačkim pamfletićem priskrbio je sebi Nedžad Latić, nosilac mladomuslimanske spomenice iz 1983.godine. Nije da sam strašljiv u javnim poslovima, ali ipak ne bih pristao da bez vidne potrebe sudjelujem u rasparčavanju neprijateljskog sadržaja što ga na društenim mrežama o Islamskoj zajednici BiH i njenom rukovodstvu priređuje i telali Fatmir doktor Alispahić. Ovih je dana objavio dokaze da Rijaset IZ BiH godišnje na plaće svojih 300-tinjak zaposlenih potroši 7,5 miliona maraka (niko od njih ispod 2,5 hiljada nema plaću). Pa još, Alispahić pita glavešine Rijaseta je li ih Boga i naroda stid što raspolažu sa više sumnjivo stečenih para nego što su budžeti mnogih općina?!. Za ovakvo vrijeđanje svetinja u razvijenijim se teokratskim dikaturama odašilju strijele (neuzubillah), ili se osuđuje na tri dana strijeljanja.
Dakle, jel mislite, gospodo bošnjački Jupiteri, u vlasti, vjerskoj zajednici, po društvenim mrežama, akademskim sinekurama, nezavisnim medijima finaciranim što iz bratskog Katara, što iz sestrinske Turske, da smo svi mi volovi, da parafraziram jedan naslov iz kasnosocijalistilčke književne produkcije?! Sa kojim ste pravom sebi priskrbili monopol na istinu, slobodu govora (makar se i gluposti govorile, a budalaštine pisale) a sve sa izgovorom očuvanja tabuiziranih vrijednosti i dogmatiziranih istina?
Prošle nedjelje sam kratko, ali dovoljno da se informiram, gledao javno posipanje pepelom Ivane Marić na Federalnoj televiziji. Kome se, ba, ženska glavo ti dokazuješ, promrmljao sam nebrušenu mudrost bivšeg reisa Mustafe Cerića i prebacio na neki sportski program. Tih sam dana nekako i odnekud dobio iskaz direktora Federalne Televizije Džemala Šabića kojeg je dao (tajnoj) policiji prije skoro 25 godina. Šabić je saslušavan kao svjedok, ili kao saučesnik u zavjeri svog zatvorskog kolege Ahmed Zuhair Handale, teroriste koji je 1997. godine auto-bombom sravnio sa zemljom cijeli jedan kvart u (zapadnom) Mostaru. Handala je tokom boravka u zatvoru Kaonik u srednjoj Bosni uspio radikalizirati svog zatvorskog cimera-brata Šabića i najaviti mu brutalnu osvetu Hrvatima zbog svog pritvaranja. Šabić je nakon izlaska iz zatvora okupljao Handalinu terorističku bratiju i zajedički sa njima planirao njegovo nasilno oslobađanje iz zatvora. Otkud uopće Džemal Šabić u zatvoru? Krala momčina automobile, pa uhapšen i osuđen.
STANICA PODLUGOVI HANDALINOG ŠABIĆA
Evo kako se tokom saslušanja u policiji sjećao svojega radikaliziranja i dana provedenih u edukativnim razgovorima sa teroristom koji će 3-4 godine kasnije biti uhapšen negdje na Bliskom Istoku i deportovan u Guantanamo.
“Drugi način kojim bi se on osvećivao je pominjana mogućnost postavljanja eksplozivnih naprava u objekte koji su smješteni u blizini i na linijima razdvajanja ABiH i HVO. Kao dobar primjer naveo je benzinsku pumpu u području Travnika i Žepča koje se nalaze na liniji razdvajanja. Postavljanje takvih naprava pod te objekte napravilo bi veliku štetu širem rejonu koji je po njegovim riječima naseljen hrvatskim življem. U odnosu na ostala prevozna sredstva u izvršavanju teroristički akcija naglašavao je prednost motora. Po njemu prednosti se ogledaju u mogućnosti lakšeg bijega sa lica mjesta zločina, teže mogućnosti identifikacije izvršilaca”
Džemal Šabić, nakon izdržane kazne i izlaska iz zatvora ne upozorava nadležne vlasti o paklenim planovima svirepog teroriste, nego nastavlja raditi po Handalinim uputama.
“…Iz zatvora sam uspio iznijeti lične pribilješke o događanjima u pritvoru i većini razgovora koje sam vodio sa Ahmedom Zuhairom, a što mi je pronađeno u toku pretresa stana u Podlugovima.“
Nekoliko godina kasnije, sa fakultetskom diplomom, Džemal Šabić se zapošljava na Federalnoj televiziji, snima dokumentarce i maratonske razgovore sa muslimanskim inetelektualcima, ako se sjećam i sa spomenutim Alispahićem i Džemaludinom Latićem. Sa tridesetak godina života, 2008., postaje direktor javnog servisa, valjda najmlađi u njegovoj povijesti i ostaje do dana današnjeg. Javni servis je (barem je tako bilo u nedemokratsko doba) institucija od najvišeg državnog i sigurnosnog interesa i pažnje, te osoba sa takvih kaznenim dosijeom i sigurnosno neurednom biografijom morali bi tražiti specijalnu propusnicu da uđe u “Sivi dom”, a kamoli da se uspentra na njegov organizacijski vrh.
Šta želim reći? Pa to da isti onaj centar koji godinama nije primjećivao “brbljanje” Ivane Marić na skupu u Londonu, a sada ga se prisjetio kako bi je javno diskreditirao i ponižavao, stoji iza profesionalne karijere direktora FTV-a Šabića. Nije Džemal Šabić ostvario vrtoglavo brzu karijeru zato što oni koji su ga imenovali nisu znali za njegove mladalačke grijehe, aktivne simpatije za islamistički radikalizam, nego suprotno: zato što su znali i cijenili to kao doprinos “našoj stvari”.
Prvi Bošnjački Sabor iz septembra 1993. godine, na kojem je usvojen etnonim Bošnjak (umjesto Musliman), o čemu je “svojim riječima” konfuzno govorila Ivana Marić, imao je neuporedivo dalekosežnije državne ciljeve i političke ambicije od tog danas perpoznatljivog i kanoniziranog, koje su se odnosile na ustavno-pravnu kapitulaciju Bosne i Hercegovine.
Prenominacija nacionalnog imena (odnosno “vraćanje imena”, kako je kazao na Bošnjačkom Saboru Alija Isaković) bila je sastavni dio projekta (uz prethodnu pučističku uzurpaciju i transformaciju Islamske zajednice) tzv. Bosanske Republike koju je je nekoliko dana ranije dogovorio u Ženevi sa Momčilom Krajišnikom , na “papir turio” i potpisao Alija Izetbegović.
Taj je plan na Bošnjačkom saboru, organu problematične legitimnosti, testiran i nije prihvaćen. Evo kako je, u to vrijeme prvi Izetbegovićev suradnik, Edhem Bičakčić u svom govoru na Saboru skicirao ustavno-pravni profil i demokratski karakter buduće Bosanske Repulike: “SDA će se zalagati za državu bošnjačkog naroda i građana koji na tom području žive, što znači da će Bošnjaci biti ti koji će činiti ovu državnu zajednicu, a svim ostalim građanima će se garantirati sva ljudska prava po najvišim kriterijima evropskih standarda… Bit će to sekularna država, a ostali narodi imat će manjinska prava.”
Da odmah otklonimo dilemu: Bosanska Republika nije državni provizorij do kojeg se neželjeno došlo ratom, agresijom i etnički čišćenjem:sa idejom (ovako zamišljene) Bosanske Republike (kolike-tolike, “prosperitertno kontrolirane”, kako je zborio Alija Izetbegovič) Stranka demokratske akcije je pošla u avanturu preuzimanja vlasti i svega onoga što je iz toga proistjecalo.
Do današnjeg dana, ništa u toj ambiciji nije promijenio ni Daytonski sporazum, ni ustavne promjene o konstitutivnosti i niz drugih ustavnih intervencija: SDA-ovska mladomuslimanska, panislamistačka vlast (pod kojom podrazumijevam i sve ostale derivate te stranke koji okupiraju politički i javni prostor, institucije) nisu se suštinski odmakli, niti emancipirali od tog ultimativnog projekta. Niti se prema građanima druge nacionalnosti, ili suprotstavljenih poltičkih i vrijednosnih stajališta umiju i žele odnositi ikako drugačije od onoga što je Bičakčić anticipirao kao “garantirati im manjnska prava”. Ne znam kako vi, ali ja baš ne bih žurio da budem manjina u zajednici u kojoj će mi prava i slobode garantirati društvo kojem pripada Bičakčić i njegovi jarani “državotvorci” čija nostalgija sa Bosanskom Republikom ne splašnjava, niti blijedi.
Piše: Senad Avdić/Slobodna Bosna