Nerado pišem ovu kolumnu, ali sam je prisiljen objaviti radi zaštite svog dostojanstva i ugleda te radi mojih čitatelja odnosno gledatelja emisije ”Vrijeme suodgovornosti” koja se emitira na sarajevskoj Face TV-u.
Piše: DRAGO PILSEL
Ne manje važno, kao znak isprike svima onima koji su ili gostovali u toj emisiji, jer mi vjeruju, ili su mi obećali da će mi biti sugovornici. Ne bih, naime, htio izgubiti njihovo povjerenje.
Ja nisam materijalno bogat čovjek. Sasvim suprotno. Živim skromno, ali nastojim živjeti čestito baš kao što se i trudim čestito, što znači moralno i visoko profesionalno, odrađivati sve svoje novinarske poslove, pa i ovu kolumnu. Premda nemam novaca, premda nisam od onih koji si mogu priuštiti neke važne stvari, recimo, relativno periodično posjećivati članove obitelji u Argentini (pa tako prolaze godine između naših viđenja) nešto važno imam, a to je obraz koji nije okaljan nikakvim klijentelizmom ili beščašćem, koji je, nažalost, prisutan, sve češće, u našoj novinarskoj profesiji.
I zato pišem ovu kolumnu. Da taj obraz sačuvam čistim. Ali, ponavljam, nerado pišem ovaj tekst znajući da nešto ovime završava, a do čega mi je bilo stalo, jako, sluteći pak da će krenuti kojekakve priče (krenule su već zapravo) u vezi moga nestanka s ekrana Face TV-a. Dobronamjerni, mnogi, mi šalju poruke u inbox pitajući me jesam li dobrog zdravlja jer me nema, odnosno repriziraju se emisije bez obrazloženja, već treći tjedan za redom.
Evo, dat ću sva potrebna obrazloženja, ali kako to valja, sine ira et studio, jer ljut nisam, samo žalostan. Možda i prevaren jer nisam očekivao ovakav tretman od vlasnika rečene televizije, Senada Hadžifejzovića.
Krenimo, dakle, s pojašnjavanjem.
Jesam li u trenutku početka mog angažmana na Face TV-u (u svibnju 2019.) znao gdje dolazim? Znao sam. Je li mi bilo jasno da dolazim u goste kod novinara za kojeg se sve češće govori da više voli samopromociju nego istinsko novinarstvo, da često zapravo izvodi show (kao nedavno za vrijeme blitz razgovora s predsjednikom Aleksandrom Vučićem u jednom sobičku sarajevskog aerodroma: ”Aleksandre Vučiću, jesi li pucao na Sarajevo?!”), da prečesto krši elementarna načela profesije jer poziciju voditelja dnevnika koristi (zloupotrebljava) kako bi komentirao, pa gledatelj više ne zna što je informacija, a što komentar ili stand up nastup Senada Hadžifejzovića? Znao sam.
Ali mi je bilo jasno da to neće, ili sam se nadao da neće, utjecati na ono što ću ja potpisati u mojim autorskim emisijama. I nije. Skoro.
Uostalom, nisam od onih koji samo tako prekrižuju ljude, nemam predrasude: ima se kod Senada i dobroga za čuti, nije sve trash. Budu tamo Ivo Komšić, ili Zlatko Dizdarević, budu neki drugi meni važni i koherentni ljudi. A zalomi se i neki zanimljiv razgovor kakav je bio ovog petka s ambasadorom EU-a u BiH Johannom Sattlerom.
Meni je tada, kod početka angažmana, bilo važno naći prostor u Sarajevu za provođenje jednog projekta od samo osam televizijskih emisija, financiran od EU-a preko jedne nevladine crnogorske organizacije, a kako bih promovirao ciljeve Koalicije za REKOM (Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju SFRJ). Novac projekta se koristio isključivo za zakup tog televizijskog prostora i za putne troškove. Na honorar nisam niti računao nakon što mi je Hadžifejzović rekao koliko će nas koštati pojedina emisija.
Emisiju sam nazvao, rekoh, ”Vrijeme suodgovornosti” želeći, prije svega, da ja ostanem odgovoran. U tom prvom serijalu su nastupili Eugen Jakovčić, Dino Mustafić, Nataša Kandić, Ahmed Žilić, fra Ivan Šarčević, Amra Pandžo, Ivo Komšić i Svetlana Broz. Ja sam, ocijenjeno je na kraju projekta, vrlo uspješno ostvario njegove ciljeve i poveo razgovor s osobama koje su meritorne za razgovor o kulturi sjećanja, ljudskim pravima i pomirenju.
Tijekom toga ljeta 2019. je vodećim ljudima televizije bilo jasno da su dobili relevantnu i dobro artikuliranu i vođenu emisiju. Lako smo se dogovorili da ju nastavimo na jesen i, opet, imajući me za volontera. Bilo mi je jasno da se drugačije emisija neće održati, a bilo mi je važno, ponavljam, jako važno da emisiju radim, ako ništa drugo, iz ljubavi i poštovanja koje osjećam prema Bosni i Hercegovini.
Bez lažne skromnosti moram kazati da je emisija bila jako dobra, zanimljiva i poučna.
Pošto sam naveo imena prvih osmero gostiju, dužan sam nabrojiti i ostale sugovornike. Snimio sam ukupno 60 emisija, potpuno dragovoljno i često u jako teškim uvjetima.
Gosti su mi zatim bili: Jakov Finci, Ivo Komšić (opet, ali o drugoj temi), Oleg Mandić (u dva nastavka), Nerzuk Ćurak, mons. Franjo Topić, Željko Ivanković, Ernada Fatima Avdibegović, episkop Jovan Ćulibrk (u dva nastavka), Gradimir Gojer, Emina Abrahamsdotter, o. Vladislav Topalović, Adnan Hasanbegović, Enes Durmišević, Mirsad Tokača, Slobodan Šoja i Esad Bajtal. Sve su ove emisije snimljene u Sarajevu.
Tada su se na mene srušile dvije nepogode: pandemija i zagrebački potres. Ne pamtim da me ikada Senad Hadžifejzović pohvalio ili da mi je zahvalio, a kamoli da se zanimao za moju sudbinu i teret.
Šutke sam prešao preko tih i drugih neprijatnih stvari (koliko mi je ljudi gostovalo toliko me je važnih ljudi odbilo navodeći da ne žele doći ”na Senadovu televiziju”) i nastavio sam raditi emisije (nakon tri tjedna pauze kada su, u dogovoru, bile emitirane reprize) čim sam došao k sebi i mogao se, barem za snimanja, vraćati u oštećenu kuću (tada smo supruga i ja izbjegli kod mitropolite Porfirija koji nam je dao krov nad glavom).
Nastavili smo taman za Uskrs (tjedan dana nakon toga stigao je i Vaskrs) pa su mi sugovornici bili: Ana i Otto Raffai, mitropolit Porfirije Perić, Ivan Markešić, muftija Aziz ef. Hasanović, Admir ef. Muhić, Ivo Goldstein, Anna Maria Grünfelder, Ivo Josipović, Franjo Šarčević, Peter Kuzmič, Josip Kregar (R.I.P.), Damir Grubiša, Nataša i Tonisav Antoljak, Ivana Kekin, Saša Kosanović, Lana Bobić, Milan Rakovac, Marijo Pejić, Nebojša Lujanović, Marko Vučetić, Dejan Jović, Rada Borić, biskup Franjo Komarica, Severin Montina, Aneta Vladimirov, Bojan Glavašević, Rade Šerbedžija, Ivan Zidarević, Vesna Teršelič, Milorad Pupovac, Ivan Blažević, Zdenka Pantić, Ivana Šojat i Entoni Šeperić.
Ponavljam, snimio sam do tada 60 emisija.
Tko nešto zna o mojim sugovornicima shvaća koliko su te emisije bile sadržajne i značajne, koliko sam pak uspijevao ”popravljati” neke polupane veze koje su pucale u radu gospodina Senada Hadžifejzovića (najteže mi je bilo nakon njegova neprofesionalnoga nasrtaja na reisa gospodina Kavazovića), koliko sam pogodio nudeći sarajevskoj, b-h i ostaloj publici (koja nije mala jer se emisija gledala u dijaspori putem satelita) osobe do koje jako držim, a pogotovo ako su to i suradnici/e Autografa. Tim više što se emisija ”Vrijeme suodgovornosti” i nudi kao sadržaj ovoga portala.
Senad Hadžifejzović, koji je i sam nedavno postao kardiološki pacijent, nije trznuo ni kada sam suradnicima na Face TV-u rekao da sam emisiju s Entonijem Šeperićem, kojem se iznimno zahvaljujem na strpljenju, odradio u predinfarkton stanju (zbog nagomilanog stresa i drugih problema) umjesto da odem odmah u bolnicu.
Ali ni to moje tada načeto zdravlje ne bi bila tema ove kolumne, ostalo bi nepoznato široj publici da se nije dogodilo nešto preko čega zaista više nisam smio preći, nešto što me duboko uzdrmalo i potreslo.
Kada sam odjavljivao emisiju s teologom Šeperićem kazao sam da se u nadolazećem tjednu bira novi patrijarh SPC-a i da ću pokušati u idućoj emisiji imati sugovornika s kojim ćemo komentirati izbor i profil novoga poglavara te Crkve.
Moram priznati, već sam o tomu pisao i javno govorio, da sam se privatno bojao da će nam izborni Sabor ”oteti” Porfirija, odnosno da sam bio intimno siguran (rekao sam mu to uostalom) da će postati kandidat i da su tada šanse 33,33% (znate već da se iz Svetoga Pisma izvlači jedna od triju zapečaćenih koverti s imenom novog patrijarha).
U četvrtak 18. veljače popodne, kada sam saznao da je kocka pala na Porfirija, bilo mi je jasno da su svi oni koji su mi mogli biti sugovornici zatečeni i da će mi najpametnije biti, uz dodatno snimljeni uvod i zaključak, reprizirati razgovor s mitropolitom, sada već patrijarhom, snimljenim za Vaskrs 2020. Rekao sam to i suradnicima na Face TV-u.
Te iste večeri četvrtka jedan od njih, glavni operativac, recimo, pitao me bih li mogao Senadu srediti da mu novi patrijarh gostuje u centralnom dnevniku u petak 19. veljače. Mislio sam da se čovjek šali. Nisam mogao odmah provariti misao da netko može biti ili tako neupućen ili tako samodopadan i tašt: da na dan inauguracije novog patrijarha očekuje da mu se on ima nacrtati u emisiji.
Zapravo pokušao sam biti blag i uljudan pojasnivši da, kada patrijarh odluči da se javi nekom mediju to će najprije sa sigurnošću biti RTS, možda zatim HTV, nakon toga eventualno Politika itd, itd. Ali sam tom organizatoru/producentu kazao da prenese Senadu da imam prigovor savjesti i da ne mogu posredovati u tomu da mu patrijarh dadne intervju.
Ubrzo su me opet kontaktirali da me zamole ne bih li snimio, sutradan, kraći komentar u povodu izbora patrijarha, a koji bi se emitirao u sklopu Hadžifejzovićeva dnevnika u petak navečer. Dogovorili smo se da snimimo i taj komentar i moj uvod odnosno zaključak i odjavu za potrebe repriziranja mog razgovora s gospodinom Porfirijem u subotu 20. veljače.
Nakon toga je nastala konsternacija.
Molim da ovo što slijedi pažljivo pročitate.
Tog petka je umro Đorđe Balašević.
Senad Hadžifejzović razgovara s Nenadom Čankom koji korektno komentira i Porfirijev izbor i njega samog. Ali Hadžifejzović izvodi još jedan svoj show: namontira YouTube filmić kojim Šešeljevi radikali ”dokazuju” pročetnička skretanja episkopa Porfirija i pita gledatelje Face TV-a, puštajući nakon toga moj komentar: Je li Porfirije ovaj koji pjeva četničke pjesme ili humanist kakvog ga vidi Pilsel?
Bio sam dotučen. Osjećao sam se silovano.
I odmah da pojasnim: nemam ništa protiv da se Porfirija kritizira i po potrebi upozori, kako je to učinio Svetislav Basara u Kuriru, da će biti kritiziran zasluži li to. Dapače, sve možete odmah na ovom portalu provjeriti jer sam i jučer, u nedjelju, objavio još jedan odličan osvrt Miljenka Jergovića u kojem se Porfirija propitkuje (ne samo zbog toplih riječi na račun pokojnoga Milana Bandića ili zbog kosovskog pitanja, što je isto bila tema nastupnoga patrijarhova govora), ali na decentan, pristojan i elegantan način što sam Senadu Hadžifejzoviću Twitter objavom preporučio kao ogledni primjer javnog obraćanja.
Pročitajte Jergovića i sami prosudite.
Uostalom, s Porfirijem se volim našaliti. Naime, mi smo normalni ljudi, pa mu sada upućujem šalu, vic, na volej, da ga oraspoložim ako slučajno čita ovu moju tužnu oproštajnu kolumnu.
”Je li, Porfirije, pojasni nam, čovjek si s vezama: Postaje li se pravoslavac ako se cijepiš sa Sputnjikom V?”
Znam Porfirija. On bi mi odgovorio: ”Čovječe, nemaš pojma, odlično je to cjepivo, ne samo što postaješ pravoslavac, nego i boljševik!”
Eh, ali ovdje šala prestaje. Da vam sve to ne prepričam sada ću objaviti dva pisma koja sam poslao Senadu Hadžifejzoviću, a na koja mi nije želio odgovoriti. Ove poruke su moje otvoreno pismo njemu.
Subota 20. veljače 2021. – 12:20 sati
Poštovani Senade,
Ovo ti pišem jer sam sada zaista postao svjestan da me ne poštuješ i da zloupotrebljavaš moju dobru volju.
Pojasnio sam jučer Admiru u čemu griješiš. Evo, čak ti je Nenad Čanak, koji nije neki ljubitelj mantija, rekao da vjeruje Porfiriju.
Anyway, sada ću ti dati jednu važnu lekciju etike novinarstva.
1) Zabranjeno je manipulirati onako kako si ti jučer manipulirao.
2) Novinar ima obavezu provjeravati informaciju i kod provjere ispitati sve što je meritorno da bi mu prilog/članak bio uravnotežen, istinit i cjelovit.
Ti si se odlučio za nekorektno obavljanje našeg novinarskog posla, za manipulaciju, za žutilo, za šortkat kojeg se ne bi sramili ni neoustaški hrvatski portali.
Mi smo u Hrvatskoj, o čemu postoji sila dokaza i argumenata, temeljito pretresli slučaj Porfirijeva gostovanja u Čikagu, prije ohoho godina, dok je još bio vikar jegarski i iguman u Kovilju.
Snimku su u opticaj pustili ti isti četnički krugovi u Čikagu, a koje osobno poznajem (bio sam među njima 1993.), nakon što je, po dolasku u Zagreb kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski i po dobivanju hrvatskog državljanstva (članak 12. Zakona o državljanstvu), Porfirije osudio Šešeljevo skrnavljenje hrvatske zastave u beogradskom parlamentu.
Snimku su istog časa (početkom 2016., op. D.P.) počeli reklamirati i neoustaški hrvatski portali.
Ja tada još nisam bio (tako tijesan) Porfirijev prijatelj, tek smo se počeli upoznavati, premda smo već tada bili na ”ti”, što je on od mene zatražio (poznavao je moj novinarski i ekumenski rad).
Sat i pol vremena sam ga pred svjedocima ispitivao o cijelom tom slučaju. Ovo što sada pišem ne pišem kao njegov advokat, nego kao dobar novinar koji je k tomu dubinski upoznao Porfirija, njegov karakter i njegove teme, od čega je satkan.
On je osoba koja nema, niti je tada kada je išao u Čikago u obilazak tamošnje dijaspore, nikakav afinitet prema četništvu (on nije sjedio, kao pokojni patrijarh Irinej, sa Šešeljem na Beogradskom sajmu knjiga). Snimak, s kojim si ti jučer manipulirao pokazuje da on stoji u krugu, doduše u prisustvu lika koji jest svešteno pročetničko lice (Bilbija) i traži neku njihovu srpsku pjesmu. Kada kreće pjesma i kada Porfirije shvati što se pjeva, prestaje pjevati i vidi se u govoru tijela da mu je neugodno. Porfirije nije, kao ja, netko tko bi se počeo derati na četničku pjesmu, on je pomirljiv čovjek, on se samo stiša i miče iz te priče.
Kada je nastala afera on je sve pojasnio, ali ti si u još jednom naletu lošeg novinarstva, odlučio zanemariti sve što je te 2016. i kasnije oko toga rečeno. Manipulacijom, rezanjem snimke (Hadžifejzović, naime, ne pokazuje što prethodi i što se događa kada Porfirije shvaća što se to tamo pjeva, op. D.P.), i postavljanjem takvog naslova pored mojega komentara ja osjećam kao da ti meni guraš prst u dupe.
Kolega, ja to ne dozvoljavam.
Iz ovoga postoje samo dva izlaza: ili da istoga časa makneš s portala tu besramnu manipulaciju i meni dopustiš da sve pojasnim i da se ti onda u razgovoru sa mnom Porfiriju ispričaš, ili da ti se ako to ne prihvatiš, ja zahvalim na suradnji.
Ja živim i djelujem i prije ove emisije na Face TV-u, i paralelno mojoj emisiji i mimo ove emisije. Imam reputaciju i ozbiljnu karijeru. I to nije na prodaju. Moj obraz je moja svetinja.
Ja ne mogu, ne smijem i ne želim sudjelovati u ovoj perverziji, kao što sam pogriješio kada sam nastavio sudjelovati nakon što si se pred kamerama uvlačio u g….. Dedeiću (pogledaj si još jednom taj razgovor).
To bi bilo sve što imam reći oko ovoga pitanja.
Ukoliko bi ti nekim čudom shvatio da si pogriješio i učinio ono što etika novinarstva nalaže, ukoliko postoji mogućnost za moj daljnji angažman na Face TV-u, ja to više nisam spreman raditi gratis.
Srdačno,
Drago
***
Nedjelja 7. ožujka 2021. – 12:18 sati
Dobar dan Senade,
Dobar dan Admire,
nisam dobio odgovor na moje pismo od 20. 2. 2021. poslano u 12:20 (Senadu s kopijom Admiru).
Ali vi ste odlučili:
- a) ne dopustiti da se oprostim od gledatelja, ako je već do prekida suradnje došlo,
- b) ostaviti sporan i vrlo neprofesionalan i neetičan segment Senada na portalu o Porfiriju,
- c) ponoviti dvije moje ranije emisije.
Činjenica da ste ponovili intervjue s Entonijem Šeperićem i bračnim parom, doktorima Antoljak, a da niste odgovorili i regulirali/pojasnili odnos sa mnom pokazuje da ste baš razmislili što ćete ponoviti.
Sasvim jasno i konkretno vas pitam: smatrate li vi da ja moram šutjeti i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo? Da ću se stišati i nestati? Jer ja tako ne mislim.
Ukoliko ne dobijem odgovor na ovo pismo, ukoliko se situacija ne regulira, i to odmah, na način da ili se ispričate i nađete modus nastavka suradnje ili prekinete varanje gledatelja koji me pitaju jesam li bolestan i zašto više nema novih emisija, dakle, micanjem iz programa moje emisije, ja ću biti prisiljen zaštititi svoj ugled i svoje ime i sve pojasniti na najotvoreniji mogući način preko sarajevskih medija i moga portala.
Srdačno i hvala.
Drago
***
Admir je pustio, tako mi reče ove subote kasno navečer, i treću reprizu (emisija sa Ivanom Kekin) bez konzultacije, zapravo protiv moje volje. Potpuno mi je svejedno koju su emisiju izabrali i koje će, vjerojatno nastaviti reprizirati. Meni je samo stalo do korektnosti, do odgovornoga ponašanja, a ovdje toga, na Face TV, nažalost nema.
Admir me je uvjeravao da će mi se javiti jučer, da će to učiniti Senad Hadžifejzović, čak i njegov sin Fedja Hadžifejzović. Nisu, nisu se javili pa rekoh: idem im se javiti ja, kako sam im najavio, javno.
Znam da ne mogu potegnuti pravne argumente niti bih to radio. Ne zato što nemam neki ugovor koji bi regulirao pitanje moje suradnje s Face TV-om i možebitna autorska prava, već zato što mi to sada više nije važno.
Ovdje se želim rukovoditi isključivo moralnim i profesionalnim argumentima.
Učinjena je svinjarija, prema patrijarhu Porfiriju, prema gledateljima Face TV-a (osobito prema onima među njima pravoslavnima) i prema suradniku i autoru na toj televiziji, ovdje potpisanom novinaru i teologu.
Ako razumijete moju potrebu da ne sudjelujem u toj travestiji, koja nema veze s novinarstvom, u redu, ako ne shvaćate, žao mi je.
Ako ne shvaćate moju potrebu da se oko ove teme ovako oglasim, donosim citat profesora muzeologije i stručnjaka za baštinu, k tomu i isvrsnog poznavatelja komunikologije, Tomislava Šole (čiji feljton donosimo na Autografu i toplo preporučam za čitanje i prenošenje): ”Treba nam znanje utemeljeno na pozitivnom vrijednosnom sustavu i etičnom humanizmu, ono koje je, po bilo kojoj osnovi, lišeno sebičnog interesa, a zagovara temeljne moralne vrijednosti održivog razvoja”.
Ja sam, priznajem, krivo odigrao jer sam bio lakomislen na način da nisam na vrijeme prepoznao znakove urušavanja jednog odnosa.
Igrao sam va bank prema čovjeku koji me uvjeravao da ga financijski stišću političari kojima je stao ili staje na žulj (na način da mu politika ne pušta potrebne reklame i sponzorske ugovore za opstanak toga komercijalnog medijskog projekta u kojem sam, ponavljam, obitavao kao idealist i volonter).
Premda već imam preko 58 godina, a novinarim od svoje 17., važnu sam lekciju naučio. To ne znači da ću smanjiti dobrotu prema svima koji mi otvore vrata, ili pažnje ili srca.
Dapače.
Idem u nove projekte (već ih pripremam), budem li ostao zdrav, koji će biti suvisliji i potrebniji, makar s manjim dometom, ali s ljudima kod kojih nema ni poze ni maski.
(Prenosimo s portala Autograf)