Kako o finoj gradskoj raji (u daljnjem tekstu „FGR“) može promišljati papak, još iz SDA, unuk krezubih Bošnjakinja u dimijama, pod šamijama, nacionalista, kriminalac, sve to i još mnogo toga samim tim što je član ovakve jedne stranke (u daljnjem tekstu „ja“). Da sam ja kojim slučajem pri političkom odabiru postao član jedne od stranaka četvorke, vjerovatno bih i dalje bio smatran FGR-om, čovjekom koji laže i sebe i druge da njihov zdrav politički koncept može pomiriti agresivno-promotivni koncept homeseksualizma Naše stranke (NS) s građansko-liberalnim vehabizmom Naroda i pravde (NiP).
Vjerovao bih lažima da je tajna formula prosperiteta i napretka našeg društva u razmjeni mišljenja kroz demokratski dijalog kvazisufista „bakijske grupe“ poznate kao NBL sa salonskim revolucionarima i baštinicima komunističke internacionale, kao i pravnim nasljednicima kompletne imovine bivše „jedne i jedine partije“, sada okupljene oko SDP-a. Da sam ja iz FGR-a, znao bih, onda, da je Haris Pašović jedina osoba ovlaštena da razbija mitove i tumači kosmičke zakone, a da je Ivana Marić jedina relevantna analitičarka koja ima sposobnost da procijeni koliko je neko ostao seljak, čak i onda kada je taj neko jedan od trenutno najtraženijih bosanskohercegovačkih ekspatricija u američkoj industriji profesionalnog sporta (konkretno u NBA) i da ona uz pomoć neke čudesne vage izvaga koliko je sela ostalo u svakome od nas.
Vjerovao bih ja, da sam kojim slučajem FGR, da je rektor Rifat Škrijelj akademska gromada kojoj treba podići spomenik za života, veliki skoro do neba. Studenti bi koristili svaku slobodnu priliku da pred tim monumentalnim spomenikom po uzoru na kolege iz Sjeverne Koreje iskažu svoje ushićenje i obožavanje Velikog Vođe Rifata.
ŠKRIJELJ-ARSKI KLAN
Samim tim, da sam FGR, i ja bih smatrao sasvim logičnim da Sifeta Kukuruza obavezno treba prebaciti sa mjesta pomoćnika ministra obrazovanja u „komunalno“. Smatrao bih da ga treba kazniti kao posljednjeg kineskog cara, ali ne onako kao u filmu da sređuje cvjetnjake i vrtove u Zabranjenom gradu, nego bih ga zadužio da lično brine i odgovara za spomenuti spomenik, da ne dozvoli ni slučajno da se neki neuki sarajevski golub ili druga analfabetska ptica tokom svog leta uneredi po gorostasnom kipu Velikog Vođe Rifata.
Ali, kako sam ja za FGR jedan nacionalno indoktrinirani papak, a možda i neki seljačić čiji pradjed je gajio ovce i sitnu perad, onda takav jedan sebi daje za pravo da rektora Rifata Škrijelja smatra grobarom akademske zajednice koji instituciju Univerziteta polako, ali sigurno pretvara u mezarje znanja, nauke i kulture, a Harisa Pašovića smatra primarno profesionalnim i nezasitim korisnikom budžeta, dok za analize i mišljenje Ivane Marić mari(ć) kao za lanjski snijeg.
Takav jedan kao ja ne može niti želi da zaboravi rat, niti da prihvati najnoviju tezu FGR-a da smo svi jednako krivi. Moj papanluk je toliko raskošan da ide dotle i usuđuje se da ne voli željeznu jednovolju Brozovog doba i nema nostalgije za tim vremenima u kojima su neki ljudi godinama robijali samo zato što su mislili drugačije, bez obzira na to što su mnogi čak bili antifašisti i borci NOB-a u Drugom svjetskom ratu. Logično je zapitati se: „Da je ta tranzitna zajednička država bila baš tako dobro uspostavljena, da li bi nestala tako brzo, već nakon 50-ak godina, u rijekama krvi?“
Znam da i mali dio izrečenog daje za pravo FGR-u da me smatraju papkom u okviru njihovih aršina, ali ja samo želim biti objektivan i iskren prvenstveno pred samim sobom. Duboko sam svjestan da stranka čiji sam član, nije ni savršena ni bezgrešna, ali realno, ništa nije tako na ovom svijetu, ipak reći ću – punoljetan sam i svojevoljno sam se učlanio. I još sam friško u stranci da bih mogao imati ikakvu individualnu ili komandnu odgovornost (što za zasluga, što za krivice) na postojećoj hipoteci sastavljenoj od SDA dijela, ali zasigurno smatram da je moja obaveza da govorim, a ne da šutim, da insistiram na poštivanju zakona i da ukazujem na nepravilnosti, a ne da parazitiram na jaslama.
KO JE POSTAVLJAO VULETIĆA, MARJANOVIĆA, ŽALICU…?
Vrlo se često od pojedinih umjetnika javno plasira teza da je povratkom četvorke došlo vrijeme renesanse za kulturu u Kantonu Sarajevo te da ju je SDA sistematično i predugo uništavala. I zato želim da podsjetim da je ta SDA od početka podržavala i decenijama podupirala Sarajevo Film Festival (SFF) koji je postao jedan od najjačih brendova grada, koje je baš FGR okupirao kao svoje omiljeno mjesto za dugogodišnja šepurenja na crvenom tepihu.
Primite na znanje, nije SDA uništavala kulturu, već su je uništavali pohlepni lobiji unutar struke i profesije. Sva kadrovska mjesta u raznim odborima i fondacijama SDA stranka je ostavljala na izbor strukovnim udruženjima te njihovim članovima koji su ljudi iz profesije i nestranački ljudi. Kako je, onda, ova, po mišljenju FGR „nacionalistička“ stranka omogućila da Jovan Marijanović u zadnjoj deceniji bude na pozicijama od člana Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju do predstavnika BiH u “Euroimagesu”, dakle uvijek na kadrovskom mjestu koje pripada SDA? Ili kako je, onda, takva SDA omogućila da Srđan Vuletić bude član Nadzornog odbora Filmskog centra? Većinom se tu (u filmskoj kulturi) vrti nekoliko istih imena različitih nacionalnosti iz trougla Sarajevo Film Festival, Akademija scenskih umjetnosti i Udruženje filmskih radnika BiH, a sve su to neki iz FGR-a koji nisu nigdje zvanično politički deklarisani, ali su duboko involvirani u raspodjelu sredstava za kulturu, a most do ovih pozicija im je čovjek, trgovac utjecajem i neformalni vlasnik Društva jednog lica (d.j.l.), u narodu, u struci, u stranci, ili u aferi poznat kao Glumac.
Neki dan je na adresu federalne ministrice kulture, gospođe Zore Dujmović stigao dopis na jednoj stranici sa dva memoranduma i dva pečata od dva upravna odbora strukovnih udruženja: Udruženja filmskih radnika FBiH i Udruženja rediteljica i reditelja BiH. U ovom fermanu se izražava protivljenje odluci da se izvjesni gospodin Antonio Beus imenuje za predsjednika UO-a Fondacije za kinematografiju FBiH, i u njemu se navode razni razlozi, ozbiljne optužbe a da nije priložen bar jedan jedini dokaz. Na koncu dopisa, oni su, kao, spremni ponuditi dodatnu argumentaciju koju mogu još detaljnije obrazložiti, a meni nije jasno zašto takvo što nije odmah učinjeno ukoliko potpisnici pisma posjeduju bilo kakav dokument, odluku ili rješenje, jer to je jedino validno obrazloženje, a sve ostalo su špekulacije te ozbiljna povreda nečije časti i ugleda, koje mogu imati i krivični epilog. Ja ipak prvenstveno mislim da ovaj Hrvat iz Kiseljaka smeta FGR-u samo zato što ga oni neće moći kontrolisati, a to bi dalje za popratnu posljedicu moglo imati kao poruku i to da se Hrvati iz drugih gradova BiH ne osjećaju dobrodošlima u Sarajevo ako svoje račune ne polažu tom FGR-u.
HAJKA PROTIV BEUSA, PAPKA I HRVATA
No, ovo i nije poenta ove moje priče nego je to pitanje svih pitanja: „Kada i zbog čega reaguju upravni odbori ovih udruženja?“, jer šutili su kada je ljetos cenzurirana negativna kritika za film „Skoncentriši se, baba“ na Javnom servisu BHRTV. Sloboda govora je, po ovome, dozvoljena jedino ukoliko ne diraš u „svete krave“ naše kulture i ako ne diraš u FGR. I tako godinama šuti ta FGR i ne pada im na pamet da ministrici upute inicijativu da se vrate pare za filmove koji nikad nisu snimljeni. Šuti FGR i ne smeta im da je pored Beusa iz Kiseljaka, koji je prvi put u UO-u Fondacije, opet po ko zna koji put ušao Emir Hadžihafizbegović, tzv. Glumac.
Ne vide sukob interesa da Glumac za „skromni“ honorar zaigra u skoro svakom filmu kojem Fondacija dodijeli sredstva, a sam Glumac ne vidi da svjesno krši zakon, pravila i propisani Statut, koji jasno ističe da član UO-a Fondacije ne smije biti neko ko je na funkciji u političkoj stranci. Ali, ne kaže narod džaba, „malo je mačku teleća glava“, pa samim tim malo je Glumcu devedeset devet fotelja. FGR-u ne smeta Glumac, jer Glumcu nije palo na pamet da u prethodnim mandatima pokrene procedure i realizira mehanizme koji će primorati one koji su uzeli pare za nikad snimljene filmove da ih konačno vrate. Radi se o milionima KM, a tu prednjači firma „Refresh“ d.o.o. u vlasništvu Pjera Žalice, Srđana Vuletića, Zijada Mehića i Ademira Kenovića sa više stotina hiljada KM, a slijede ih i mnogi drugi. Ne smeta FGR-u taj Glumac, jer on igra za raju (finu gradsku) i s njima je razvio (finansijsu) taktiku, a nama, papcima, ostalo je da se nadamo da će jednog dana neko zbog toga završiti karijeru u nižerazrednom Vratniku.
Dakle, da zaključim ovo promišljanje jednog papka: „Meni, čovjeku, filmskom radniku, reditelju i članu SDA, pravo smetaju licemjerje, laž i ubleha.“
Piše: Ahmed Imamović/SB