Politički vrh Republike Srpske stao je u podršku Ministru koji je ošamario narodnog poslanika. To ne samo da znači da neće biti sankcija prema Ministru zbog nasilja, nego znači nešto mnogo gore, da je nasilje legalizovano.
Najveći grijeh ove vlasti nije bjesomučna pljačka i otimačina, niti svakodnevno dirigovano zaglupljivanje kolektiva.
Ne, najveći grijeh je utjerivanje straha i što se zbog toga ljudi danas s pravom boje da kažu svoje mišljenje.
Rampa je podignuta visoko, nasilje se promoviše i odobrava i od institucija i od većine, tako da svaka budala može da vas udari, povrijedi, uvrijedi bez straha da će za to snositi ikakve sankcije i da će ga okolina osuditi zbog toga.
Najveću podršku ove javnosti upravo imaju nasilnici. Festivali relativizacije kao podrška javnom šamaranju.
Tako da potencijalni nasilnik može sa sigurnošću da računa sa zaštitom sistema, umjesto kazne. Jer ako može ministar da udari poslanika pred kamerama, i da to brani samodbranom, šta tek može da se desi običnom čovjeku kad ga neko udari u sokacima u kojim nema kamera.
Republika Srpska više i zvanično nije demokratija, ovdje pravo ne štiti pojedinca već sistem. Ne vidim kako to može da se promijeni, jer previše ljudi je otišlo, ućutkano, razboljelo se od ovakve svakodnevnice.
Ova politika je proizvela biznise sa multimilionskim godišnjim profitima, koji mogu da je finansiraju još bezbroj izbornih ciklusa. Proizvela dovoljno udruženja koje ća na dugme podignuti kad god im zatreba gomila.
Kao danas, uostalom. Milorad Dodik na svaki miting odgovara kontramitingom iako zna da je pitanje trenutka kada će ta strategija da proizvede nasilje, da okrene sirotinju protiv sirotinje. A mora tako, jer zna da ovaj poredak ne smije biti doveden u pitanje, a svaki i najmanji poraz će ga dovesti u pitanje i pokrenuti domino efekat dekonstrukcije laži. Zato se na komarca dižu tenkovi i stvara tenzija.
Zato se svakodnevno proizvode unutrašnji neprijatelji i izdajnici i izmišljaju revolucije. Zato se na mitinge autobusima dovlači podrška.
Sa druge strane, već drugu godinu za redom u Banjaluci je mučna i anksiozna atmosfera sukoba, duge cijevi policije na ulicama, i to policije nad kojom institucije nemaju nikakvu kontrolu, što jeste jebeni razlog za strah.
Dok se naokolo ljudi zabavljaju i vesele ispraćajući staru godinu, komentarišući gdje je bolje pivo, a gdje kobasice na trgovima gdje se slavi, ovdje se ljudi sve manje smiju, a sve više boje. Biraju vanjsku migraciju pa odlaze, ili unutrašnju, povlačeći se u sebe dok se ne stekne prilika da odu.
Ova vlast je za ovih 15 godina apsolutne vladavine uspjela da ubije svaku nadu da će u narednih 30 godina biti bolje.
I što je najgore, ne prestaje tu činjenicu da slavi i predstavlja kao pobjedu.
PIŠE: Aleksandar Trifunović, BUKA