Kad veliki ljudi odlaze oni iza sebe ostavljaju mnogo, što nije materijalno. Kada odlaze veliki ljudi iza sebe ostavljaju veliki trag. Kada veliki ljudi odlaze shvatiš da male stvari u životu mogu napraviti razliku, jedan od takvih bio je Sakib Malkočević Sok.
Malkočević je za Slobodu zabilježio preko 300 utakmica, bio je lider, kapiten tima, kojeg su sa klupe predvodili velikani poput Mustafe Hukića i Nedžada Verlaševića. Nakon igračke karijere kratko je bio upravnik stadiona Tušanj i trener pionira, odlaskom sa klupe Abdulaha Ibrakovića mnogi će reći “žrtvovan je” od tadašnjeg rukovodstva kluba da preuzme prvu momčad 2003. godine.
Trenerski poziv, kako je na svom blogu napisao novinar Edin Skokić nije ga posebno zanimao. Uprkos svemu imao je nešto što drugi nisu imali, trenerski fluid, osjećaj, odnos sa igračima, ali ne i pretjeranu ambicioznost, nametljivost, čak su ga prijatelji jedva nagovorili da bude polaznik na UEFA PRO licencu, te stažira u beogradskom Partizanu. No, opet je bio najbolji ili među najuspješnijim šefovima Slobode svih vremena. Sa velikim uspjehom je vodio momčad u Evropi, igrao dva finala Kupa… Iako tih i povučen, krasila ga je disciplina, veliko poštovanje svlačionice, trenerski uzor mu je bio već pomenuti Nedžad Verlašević od kojeg je poput sunđera kupio i prepisivao.
Sve ostalo je historija, rezultati sa kadetskom selekcijom BiH, te odlazak na tri Evropska prvenstva i epitet najuspješnijeg selektora naše zemlje su kruna njegove karijere, ali sam se nadao da će još jednom sa klupe predvoditi voljeni klub. Imao je veliku želju, nalazio se u zrelim, najboljim trenerskim godinama, ali bolest ga je omela u njegovim planovima.
On je unazad dvije godine imao četiri teške operacije, karcinom debelog crijeva, te je nakon svega izgubio posljednju životnu bitku.
Vidiportal.ba