Korona-kriza i njeni sada već polugodišnji efekti na ekonomije i finansije u zemljama regije su ostavile značajan negativan trag. Zbog pandemije u cijelom svijetu i naslonjenosti privrede na velika inostrana tržišta, to ne čudi.
Još od marta mjeseca se govorilo o finansijskoj pomoći, povoljnim kreditima stranih institucija, a onda i domaćih banaka, emisija obveznica i trezorskih zapisa… sve da bi se što bezbolnije prevazišla kriza.
Iako ni epidemiji, ni ekonomskim posljedicama još ne možemo naslutiti kraj, možemo procijeniti efekte dosadašnjeg zaduživanja.
Bez obzira što su se finansijske potrebe država povećale, stanje javnog duga nije jedina referenca i ne znači mnogo ako ga se ne postavi u kontekst opštih ekonomskih kretanja.
S obzirom da su umnogome zaustavljene ili usporene privredne aktivnosti, brojni sektori su na koljenima, pada izvoz i robna razmjena i tako se povećava deficit, a bruto društveni proizvod pada. Zaduženja tako dobijaju još više na značaju u ukupnom učešću BDP-a.
U regiji je najzaduženija Hrvatska. Po podacima Hrvatske narodne banke ukupan opći dug države je sa posljednjim danom u maju iznosio 41,83 milijarde eura.
To je povećanje od tri milijarde u odnosu na februar. U ovoj zemlji vanjski dug stagnira, dok ubrzano raste unutrašnji dug “središnje države” kroz kratkoročno i dugoročno zaduživanje vrijedonosnim papirima i kreditima.
‘Učinak grude snijega’
Unutrašnji dug fondova socijalne sigurnosti je u padu, a lokalne državne uprave bilježe blagi rast zaduženja.
“U uvjetima prilično velikog pada BDP-a i povećanih potreba za financiranjem raznovrsnih oblika pomoći, nimalo ne čudi kako je javni dug Hrvatske snažno porastao uslijed pandemije COVID-a 19. Ipak, stanje nije toliko loše kao što izgleda, jer je prema podacima Ministarstva financija, zaduživanje na domaćem i stranom tržištu ostvareno pod razmjerno povoljnim uvjetima, odnosno s niskim kamatnim stopama i dugim razdobljem dospijeća. Dug se ne smije promatrati samo po nominalnom iznosu i/ili udjelu u BDP-u nego i po uvjetima, odnosno kamatama i dospijećima, te konačno sposobnosti države da uredno otplaćuje (servisira) svoje obveze”, navodi Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije u Zagrebu.
Ekonomiku javnog duga smatra najkontroverznijim dijelom fiskalne politike. Zaduženje Hrvatske bilo bi još pod povoljnijim uslovima u pogledu kamata i rokova, ako bi Hrvatska imala euro, pa stoga osim boljeg ekonomiziranja s javnim rashodima, pažnju je potrebno posvetiti zadržavanju javnog duga na sadašnjem nivou, težiti njegovom smanjivanju u post-koronarnom razdoblju, te uvođenju eura.
“Obično se navodi kako korištenje javnog duga olakšava potrošnju, sklanja javne izdatke od nadzora poreznih obveznika i predstavlja teret za budućnost. Ujedno se naglašava da se načela opreza koja vrijede u privatnom zaduživanju ne moraju primjenjivati na javni sektor. Iako se ekonomisti često ne slažu o pozitivnim ili negativnim učincima javnog duga koji može biti i poticaj za gospodarski razvoj , preveliki javni dug postaje ozbiljna zapreka i veliki teret za gospodarski rast. Preveliki javni dug ima učinak grude snijega, odnosno kotrljanjem ona se samo povećava. Na sličan način, otplatama (pre)velikog duga često se plaćaju samo kamate, a glavnica se ne smanjuje. Dug je poput vatre, jako dobar u pomoći kod mnogih stvari, ali postaje velika opasnost ako nije pod kontrolom”, kaže Bejaković.
Manje sredstava za domaću potrošnju
U Srbiji je Uprava za javni dug Ministarstva finansija objavila podatke s kraja drugog kvartala godine po kojem je ukupan dug 27,23 milijardi eura, što je za 2,5 milijarde eura više u odnosu na prethodni kvartal.
Vanjski dug iznosi 15,74 milijardi, a lokalne zajednice imaju ukupan dug od 519 miliona eura, od čega za malo više od polovine kao garant stoje lokalne samouprave.
“Srbija pokriva prirast svog javnog duga emitovanjem obveznica na međunarodnom i domaćem tržištu i to u stranoj i u domaćoj valuti. Prirast duga i pad ekonomske aktivnosti u zemlji, čini da Srbija beleži pad povoljnosti uslova zaduživanja, rast kamatnih stopa koje mora plaćati investitorima u obveznice naše države. To samo po sebi direktno ne utiče na ekonomsku aktivnost u ovom trenutku, ali otežava buduće finansiranje javnog duga i čini da će Srbija u budućnosti plaćati više za finansiranje javnog duga zemlje. Iz toga direktno proističe da će u budućnosti ostajati manje sredstava za domaću potrošnju i investicije koje finansira država”, poručuje Dejan Šoškić, bivši guverner Narodne banke Srbije.
Procjene investitora
Smatra da ima ozbiljnog razloga za oprez u slučaju svih država u regiji, jer pad ekonomske aktivnosti i rast javnog duga u apsolutnom izrazu dovode do još nepovoljnijeg i bržeg negativnog kretanja u relativnom odnosu javnog duga u odnosu na BDP.
A to je jedan od osnovnih parametara na osnovu kojih investitori cijene sposobnost neke države da redovno izmiruje svoje obaveze u budućnosti. Od toga zavisi i cijena-kamatna stopa koju će zemlje plaćati za finansiranje svog javnog duga.
“Do ponovnog oporavka ekonomske aktivnosti i pojave pozitivnih stopa rasta BDPa, Srbija i druge zemlje u regionu treba da budu oprezne i racionalne u pogledu državnih rashoda. S druge strane, i u ovoj situaciji je moguće uraditi više na regionalnoj saradnji i pojednostavljenju i punoj slobodi kretanja ljudi, roba i kapitala u regionu kao ključnih pretpostavki regionalnog privrednog razvoja. Region treba da pokaže sposobnost sinhronizovanog i zajedničkog nastupa prema inostranim investitorima, ali i prema inostranim i međunarodnim finansijskim institucijama. Prema EU, Kini i drugim partnerima aktivno prisutnim u razvojnim projektima u regionu. Zapadni Balkan mora da dokaže kapacitet efikasnog upravljanja regionalnim projektima. A naša sposobnost da bolje i više međusobno sarađujemo uz veću sinhronizaciju privrednih i društvenih sistema i jačanje institucija, po principima već pokazanim u funkcionisanju EU i uz intenzivnu saradnju sa EU, ključ je ne samo za bolji izlazak iz krize izazvane Koronom, već i za konačni ozbiljniji napredak Jugoistočne Evrope”, zaključuje Šoškić.
Manje šanse za brzi uspon
U Bosni i Hercegovini je na kraju drugog kvartala tekuće godine javni dug iznosio 6,21 milijardi eura i za pola milijarde je veći u odnosu na kraj prethodne godine.
Za posljednjih pola godine je entitet Federacija zaduženija za 242 miliona i znatnije joj se povećava vanjski dug, a entitet Republika Srpska za 246 miliona eura i uglavnom se zadužuje na domaćem tržištu. Dug Institucija BiH se smanjuje.
“Bojim se da će nas liječenje od korone doći skuplje nego sama korona. Ekonomske posljedice ćemo svi u svijetu osjetiti još jedan period, a očekujem da će se privredni rast osjetiti do kraja godine. S tim da će razvijenije zemlje, unatoč većem zaduženju lakše i brže prebroditi krizu, od nas koji smo na BDP-u osjetili manje štete a koji ipak imamo manje šanse za brzi uspon”, kaže Adnan Rovčanin sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.
Pametno trošenje sredstava
On smatra da zaduženja nisu apriori loša rješenja ako se pristigla sredstva pametno investiraju i otvore put za stvaranje dodatne vrijednosti. Pogotovo sada kada su kamatne stope za zaduživanje izuzetno povoljne. Međutim, ključnu ulogu imaju državfne institucije koje moraju osmisliti programe utroška sredstava.
“Ukoliko se sredstva zaduženja upotrijebe u insfrastrukturne radove, investicije za privredu i zapošljavanje onda su ona adekvatno iskorištena. S druge strane, ako se budu kao do sada koristila za krpljenje budžeta, finansiranje pokrivanja deficita, onda je to produžavanje agonije. Nije do banaka i ostalih kreditora osmišljavanje investicija i analizu kretanja BDP-a”, smatra Rovčanin.
Ministarstvo finansija Crne Gore još nije objavilo stanje javnog duga na kraju drugoga kvartala tekuće godine i na njihovoj službenoj stranici stoje podaci sa kraja marta. Tadašnje cifre su govorile o 3,34 milijarde eura javnog duga ili 72,57 posto BDP-a. Od toga je spoljni dug iznosio 2,8 milijardi eura, odnosno 60,94 posto BDP-a.
Javni dug Hrvatske trenutno iznosi 75 posto, Srbije 57, a Bosne i Hercegovine oko 33 posto BDP-a. Svi sagovornici podvlače namjere javnog duga, odnosno služe li održavanju ili povećanju postojeće potrošnje ili se koristi za poticanje ekonomskog razvoja?