Fašizam na vlast uvijek dolazi u koalicijama, obično sa liberalnim partijama’, kaže slovenački istoričar Božo Repe. Što je tačno, tačno je i u Crnoj Gori”, kaže na ovaj citat preuzet iz teksta Andrea Nikolaidisa Dragan Bursać. Priznajem da nisam pratila pomno zbivanja u Crnoj Gori, nisam znala za Zakon (sad nešto znam o tome), ali slučajno sam nabasala na slavlje opozicije na YouTubu. I šta vidim: Popovi kolo vode, drže govorancije, litanija unedogled, mi kažemo šuplja, Francuzi “langue de bois”, litaniji kraja nema, cvrkut kome samo debil može povjerovati nakon svega što je doživio prije dvije decenije. Šta treba više da znam i o koaliciji i o izborima i o Crnoj Gori? Ništa dalje me ne zanima… Gdje to cvrkuću popovi na svijetu osim na Balkanu, direktno na izborima i poslije izbora? Čak ako poslije toga zanemarimo i sve one užasne parole o Turcima i Srebrenici koje smo čitali ovih dana, za koje opet optužuju “glavnog četnika” i “mafijaša”, treba znati zašto sve nas mogu i treba da se tiču izbori u Crnoj Gori. Zato što su zbivanja na Balkanu apsolutno spojene posude. Ova pobjeda je pokazala da tu nema lokalpatriotizma, da uopšte nije važno jesi li Crnogorac ili Srbijanac, najvažnije je koja ti je vjera, koju označavamo nacionalnim bojama. Dokaz da je sve bazirano, politika i identitet, pa time i ekonomija, i demokratija, na RELIGIJI, da je to prvi i jedini identitet na Balkanu.
Za brigu ima mnogo više razloga
Makar se tu pojavio i neki novi Albanac. I bez obzira na to što takav jedan razumno govori. To je, naravno, za pohvalu. Ali za brigu ima mnogo više razloga. Pjev popovski, c’est déjà vu. Crkva je odigrala značajnu ulogu devedesetih godina. I ko nam garantuje – ona lično? – da će sad odjednom da počne da ljubi sve oko sebe, pa čak i ateiste i agnostike? Niko. Zabrinutost je normalna stvar svakog građanina današnje planete, a posebno onog sa Balkana. Jedan profesor Beogradskog univerziteta je prije dva-tri dana lijepo objasnio na Al Jazeeri do koje mjere je Srbija uključena novčano u ovu demokratsku pobjedu. Sad, treba da nam demokrate i sociolozi objasne, onima koji nisu upućeni kao ja, nekoliko stvari. Prvo, zašto je jedna totalno “demokratska” Srbija na čijem su čelu bosanski barbari (ili bivši barbari i pristalice zlikovaca iz devedesetih) uključena u ovu demokratsku akciju u izborima u Crnoj Gori? Potom, neka nam sociolozi objasne zašto samo Srbi iz bivše Jugoslavije slave ovu pobjedu, zašto vatromet u nekim republikama i gradovima izvan CG, zašto se to tiče Srba izvan CG? A čini se samo njih? Zašto je njima – onima koji sebe smatraju Srbima i koji su se opredijelili za to da budu Srbi – toliko stalo do crkvene imovine? Zašto se raduju što eventualno nije oduzeta imovina srpskim popovima u CG, zašto su bili protiv uzimanja te imovine, tj. eventualnog oduzimanja itd? Nije više u pitanju “Milo mafiozo”, koji je pao s vlasti i koji je bio nekadašnji “glavni cg četnik”, kako tvrde iz opozicije koja je odnijela pobjedu. Jesu li se to Srbi izvan granica CG pobunili protiv Milinog četništva od prije dvadeset i kusur godina?
Gdje “naši” balkanski popovi pjevaju, biće tu i krvi
Evo mog odgovora na političko pitanje koje ne poznajem dovoljno, ali znam logiku i imam dobro sjećanje kako je sve počelo devedesetih: gdje god “naši” balkanski popovi pjevaju, biće tu i krvi! Bojim se da se istorija ipak ne ponavlja. I opet kažem: Balkan je vezan pupčanom vrpcom, nove države tu su vezane spojenim posudama i svi drugi koji nisu zabrinuti za popovsko zlato srpske crnogorske crkve treba da se zabrinu. Naročito zbog nagovještaja o zamjeni Kosova za RS. Da, i to ima veze sa cg izborima… Kad čovjek sve ovo doživi, a vidio je šta se dešavalo na Balkanu, skoro da požali što Tito nije oduzeo svim crkvama sve i pretvorio ih (k’o Ataturk neke), i crkve i džamije, u muzeje (a ne da kasnije demokrate uništavaju svojom “estetikom” i kreče džamije sakrivajući ornamente)… Sad tako mislim, iako, naravno, ranije tako nisam mislila u vezi sa slobodom religije. Danas bih zabranila uopšte sveštenicima da bilo što javno kažu; a religija je u osnovi svih zala, ne samo kod nas. Nek’ svi vjeruju šta god hoće, ali ovo nema veze sa religijama i vjerom u nešto nedokučivo, tu previše zvekeću popovsko i ino zlato i dukati, smrdi na Balkanu nafta, a napose ustajala krv… To što je pobjeda demokratska, ništa ne znači u svijetu. Nećemo nabrajati ko je sve u prošlosti došao na vlast demokratski, kao i sada.
To što se tu pojavilo jedno nepoznato i razumno lice iz Ulcinja, za koga Nikolaidis kaže da je dobro plaćen lokalnim tajfunom, takođe ne može umiriti brigu svih onih koji nisu, ponavljam, za popovsko zlato.
Evo što Dragan Bursać veli danas: “Kao što su se onomad samogranatirali stanovnici Sarajeva i Tuzle, kao što su srpsku djecu te Sarajlije bacale lavovima, kao što se Srebreničani sami pobiše, e taman tako Milo Đukanović namješta kamenovanja Bošnjaka po Crnoj Gori”. Da, evo još jedne stvari koja brine: pribjegavanje istog časa urotama, objašnjavanje istorije i politike time, identifikacije, oslobađanje od odgovornosti…
Divota, divota, divota!
Piše: Jasna Šamić, Oslobođenje