Postoji rašireno mišljenje, koje se obazrivo iznosi u javnost, da su svi političari ljudi sa greškom! Prijatelj, inače sociolog, koji me u to uvjerava, tvrdi da nema političara koji je u politiku ušao sa časnom namjerom da svojim znanjem i sposobnostima doprinese opštem dobru. Svi su, kaže, ušli u politiku da nešto ugrabe od društvenog bogatstva i da materijalno osiguraju svoju porodicu do devetog koljena. Iskreno rečeno, poznajem nekoliko ljudi u politici u čije iskrene političke namjere ne sumnjam, ali se ne bih zakleo da nisu posrnuli u poplavi političke profiterske alavosti.
Šema organizovanog državnog kriminala
Kad čovjek pogleda političku scenu i političku stvarnost, stiče utisak da politika kao djelatno polje u opštem interesu danas ne postoji, a da je ono šta ostavlja privid politike ustvari antipolitika, sofisticiran vid organizovanog političkog profiterstva. Moj omiljeni satiričar među piscima Svetislav Basara bi rekao “kolektivna autokratska prostitucija”! Iole informisanog čitaoca ne bi trebalo podsjećati na to ko su ljudi koji su se bez ikakvih upravljačkih kompetencija preko noći pojavili u vrhovima političke i državne vlasti, kako su došli do enormnog bogatstva i kako ga uvećavaju u poslovima sa državom uz pomoć svojih političkih sponzora. Svaki provincijski probisvijet danas zna da se bogat postaje samo u poslovima sa državom i da nema biznisa koji uspijeva izvan političke šeme. Ne samo biznisa, nema ni šanse da se preživi! Otuda se gomila opjevanih lopova našla na važnim državnim pozicijama u rasporedu političkog plijena među gladnim koalicionim hijenama. Nije posebna mudrost objasniti zašto su baš zahvalan politički materijal. Valjda samo oni dobro znaju dokle u organizovanom kriminalu mogu ići sami, a gdje počinje rad za sponzore.
Šema organizovanog državnog kriminala danas je usavršena do te mjere da se više ne zna šta je društveno, šta državno, a šta političko. Državni resursi se javno koriste u političke i privatne svrhe bez bojazni da bi neko mogao odgovarati za zloupotrebe službenog položaja ili neko drugo krivično djelo iz krivičnog zakonodavstva koje u organizovanim društvima ima za cilj da štiti javne interese društva i države. Sve što je društveno i državno danas je postalo partijski posjed na kome se tove partijski lešinari. Mogli smo nedavno da čujemo kako se političke poglavice otimaju oko institucija vlasti, ne skrivajući da su one njihov posjed i da pripadaju njima i njihovom narodu. Iz njihove zapjenušanosti moglo se vidjeti da su u toj otimačini spremni da parališu vitalne tokove državnog društvenog života i građanima nanesu nenadoknadivu štetu.
U demokratskoj tranziciji kroz koju smo prošli političke grupe (ne elite!) su jedino uspješno privatizovale državu, pretvarajući javna dobra u svoj posjed. Namjerno izbjegavam koristiti pojam “političke partije” zbog toga što se naša politička svijest nikada nije okupljala oko političkih ideja i stvaranja organizacija koje će se baviti opštim dobrom. Njihov cilj nikada nije bio stvaranje političkih organizacija sa programima razvoja društva i jasnim ciljevima, nego jedino i isključivo pljačka javnih resursa. To se u praksi pretvorilo u jedini biznis koji je u tranziciji donosio profit. Zavodljivi miris novca pretvorio je političke programe u pljačkaške partijske projekte. Iz te omamljive alavosti nikada se nije izašlo. Zbog toga danas i oni koji su tranziciji zdušno politički pomagali javno govore da su “zemlje Jugoistočne Evrope hibridne demokratije, kleptokratije i mafijaške države”, a da je Bosna i Hercegovina “zemlja kojom je nemoguće vladati, gdje sve što je vrijedno dijele elite sa kleptokratima na čelu” (bivša njemačka ambasadorica Gudrun Steinacker!). Niko nije dao bolju i jasniju definiciju naših posttranzicionih društava.
Da li se ovakve posljedice političke tranzicije mogu pripisati političarima sa greškom?
Ako bi bilo teško dokazivati dijagnoze i genetske greške, a jeste, možda bi se moglo zadržati na stečenim poremećajima ličnosti koji su posljedica posjedovanja političke moći, posebno moći koja traje duži period i koja nema nikakvih ograničenja. Za to imamo relevantno i zanimljivo naučno istraživanje, objavljeno prije 11 godina u jednom britanskom naučnom časopisu pod naslovom Hibris sindrom: Stečeni poremećaj ličnosti? Studija američkih predsjednika i britanskih premijera u posljednjih 100 godina.
Ovo zanimljivo naučno istraživanje otkrio je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Ognjen Radonjić, predstavljajući njegove rezultate i njihovu važnost za razumijevanje ponašanja naših političara u autorskom tekstu “Apsolutna moć apsolutno kvari” (Peščanik).
Živimo od stranih kredita i na kredit
Hibris je grčka boginja oholosti i prkosa (Rečnik stranih reči i izraza, Klajn i Šipka), tako da riječ hibris ima značenje pretjerane drskosti, oholosti i prkosa. Autori studije su zaključili da su simptomi Hibris sindroma kombinacija simptoma narcističkog, psihopatskog i afektivnog poremećaja ličnosti, dok je pet simptoma isključivo karakteristika Hibrisa.
Osnovna obilježja ovog poremećaja, a držim se doslovno interpretacije profesora Radonjića su: 1) narcistička sklonost da se svijet vidi primarno kao prostor gdje se pokazuje i primjenjuje moć i traži svoja slava, 2) sklonost da se preduzimaju akcije koje su usmjerene za postizanje vlastitog imidža, 3) pretjerana briga za vlastiti ugled u javnosti, 4) prikazivanje izuzetne revnosti i vlastitih zasluga, 5) identifikacija sa potčinjenim ili organizacijom, 6) sklonost da se govori u trećem licu i koristi kraljevsko “mi”, 7) pretjerano samopouzdanje u svoj rad i prezir prema savjetima i kritici drugih, 8) pretjerano samopouzdanje i preuveličavanje svojih sposobnosti, 9) uvjerenje da nisu odgovorni pred zemaljskim sudom, kolegama i javnim mnijenjem, 10) čvrsto uvjerenje da bi pred sudom istorije i na sudu pred bogom bili oslobođeni optužbe, 11) gubitak kontakta sa realnošću, 12) stalna aktivnost, bezobzirnost i impulsivnost, 13) uvjerenje u sopstvenu moralnu ispravnost, 14) sklonost da, kad stvari krenu lošim putem, zbog svoje osionosti, oholosti, prateće nekompetentnosti i pretjeranog samopouzdanja, ne vode računa o posljedicama.
Ako bi se u ovaj naučni ram za sliku američkih predsjednika i britanskih premijera uglavila slika bilo kojeg od naših političkih poglavica, zapazio bi se niz sličnosti. Ako bi se neko od naučnih autoriteta odvažio da uđe u analizu njihovih specifičnosti, slika bi bljesnula neviđenim koloritom. Bilo bi tu prevarantske oholosti, razbojničke drskosti, neviđene samouvjerenosti, samoubilačke odrešitosti, mračnih nagona, sanjarenja i buncanja, preuveličavanja svega i svačega, ludačke zanesenosti, raznog opsjenarstva, suludih vizija – svega samo ne osjećaja za realnost.
Evo pred čitaocem materijala koji bi mu mogao pomoći u razumijevanju razornog dejstva genetske i stečene političke patologije. I objašnjenja, makar i djelimičnog, zašto ova patologija odvaja od realnosti i neminovno vodi u tragičan rasplet. Zar nismo vidjeli kako su svoje moćne političke karijere okončali mnogi političari u bliskoj istoriji.
Lista mračnih rezultata bolesnih politika je takva i tolika da su građani izgubili svaku nadu. Naš prostor se drastično prazni. Naša demografska perspektiva zabrinjava. Naša djeca odlaze u svijet i ne razmišljaju o povratku. Naše škole se zatvaraju. Naše njive su puste. Naše fabrike su zaključane. Naše šume su pokradene i opustošene. Naše vode presušuju. Naša kultura umire. Naš sistem obrazovanja je razoren. Naše zdravstvo je na koljenima. Naš novac je u tuđim bankama. U našim prodavnicama je tuđa roba. U našim piljarnicama je tuđe voće i povrće. Mi jedemo tuđu hranu. Mi kupujemo tuđu vodu. Mi gledamo tuđe programe i slušamo tuđe vijesti. Mi smo osuđeni da živimo od stranih kredita i na kredit. U našim sudovima je sve manje pravde. U našim crkvama je sve manje vjere.
Mario Vargas Ljosa u jednom svom eseju iz 2003. godine opisuje slučaj Argentine, koja je od velike, bogate i prosperitetne zemlje, koja je bila “ambar svijeta i mesom mogla snabdijevati cio svijet”, postala siromašna, zadužena i tužna zemlja, zahvaljujući nerazumnim i bolesnim politikama i političarima.
Svaka sličnost sa našim nazadovanjem je namjerna zbog toga što je prosto neizbježna.
Piše: Branko Perić