U Vojsci Srbije nedavno je, uz dosta pompe, ponovo ustrojena 63. padobranska brigada čiji su pripadnici poznati kao niški specijalci. Trinaest godina to je bio bataljon u okviru Specijane brigade iz Pančeva, ali je vodstvo Republike Srbije odlučilo da njihovi vojni specijalci opet budu u ranijim formacijama. Uz šezdeset treću formirana je i 72. brigada za specijalne operacije kako bi se povećala brzina reagiranja, pojednostavio lanac zapovijedanja i s uspjehom odgovorilo i suprotstavilo savremenim izazovima, rizicima i pretnjama.
Zanimljivo je da je zapovjednik niških specijalca Bosanac, pukovnik Nenad Zonić, rođen 1971 godine u Tuzli, u bošnjačkoj obitelji. Već dugo živi u Srbiji. Po završetku osnovne škole upisao se u Vojnu gimnaziju u Beogradu koju je završio 1990, a potom je studirao na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu na kojoj je diplomirao 1994. godine. Kao oficir službovao je u Pančevu i Nišu. Trebalo bi da bude unaprijeđen u čin brigadnog generala Vojske Srbije.
Povodom obnove 63. padobranske brigade srpski zvaničnici su, kao što je običaj u takvim priliikama, podsjetili na neke rezultate njenih vojnika i starješina u ratovima koje su oni 90-tih godina vodili prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a onda i na Kosovu. Na primjer, pomenuli su akciju kad su iz opkoljene kasarne JNA u Čapljini na spektakularan način helikopterima izvukli vojnike iz “neprijateljskog okruženja”. Nijednom riječju nisu podsjećali na sudjelovanje niških specijalca u Sarajevu, u maju 1992. godine, jer tu su, unatoč svojoj desantnoj sposobnosti, naoružanju i opremi, doživjeli poraz, vjerovatno jedini u povijesti njihove brigade.
Padobranska brigada je 90-tih bila u sastavu Korpusa Ratnog zrakoplovstva JNA čiji je zapovjednik bio general-major Ljubiša Veličković, koji je kao vojni pilot poginuo 1999. godine. Niški specijalci su tajno prebačeni u Sarajevo i tadanšji upravnik Vojne bolnice, pukovnik Tomislav Taušan, smjestio ih je u dio te bolnice. Oni su imali zadatak da u sadejstvu sa jedinicom pukovnika Milana Šuputa sudjeluju u zaposjedanju zgrade Predsjedništva BiH. Bio je to račun bez krčmara, jer očito nisu očekivali da će ih u tom agresivnom poduhvatu zaustaviti momci u patikama iz Patriotske lige i Zelenih beretki koje je vodio Dževad Topić Topa i specijalci MUP-a Republike BiH, kojima je zapovijedao Zoran Čegar, koji je tada i lakše ranjen. Neustravšivi branitelji nošeni bosanskim patriotizmom tada su slomili zube” navikanim specijalcima iz Niša i skinuli oreol njihove nepobjedivosti.
Najžešća bitka vođena je 2. maja 1992. kod Skenderije gdje je zaustavljena kolona oklopnih vozila na koje je gađano iz oružja koje su branitelji u to vrijeme imali, pa i iz improviziranog bacača “rore” koju je instalirao vremešni Nusret Šišić Dedo. Napadači su išli samouvjereno misleći da im se niko neće moći suprostaviti, jer je godinu dana prije naoružanje Teritorijalne odbrane BiH nezakonito oduzeto i prebačeno u magacine JNA, ali umjesto da trijumfuju imali su velike gubitke. Tog dana poginula su 42 pripadnika JNA, 70 je ranjeno, a polovina su bile Nišlije. Iznenađeni otporom Sarajlija po cijelom gradu 20 specijalaca se zabarikadiralo u Bosanskom kulturnom centru, a neki od njih su tokom predaje i zarobljavanje plakali. Nisu pobijeni na licu mjesta, kao što su tendenciozno pisali pojedini beogradski mediji, nego su pritvoreni i razmijenjeni, a neki su i danas živi.
Vojska Srbije, naravno, može da se organizira kako god želi, ali bi navodne ratne “zasluge” trebala ostaviti po strani, jer se baš i nema čime pohvaliti.
Simptomatično je da se specijalnim jedinicama naglašeno vraćaju ratni nazivi, ali to obnavljanje nikako ne bi trebalo značiti i obnovu agresorskih ciljeva Srbije kakvi su bili 90-tih godina. Moraju biti svjesni da su se već opekli.
Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva (Tuzla Live)