Odnos patrijarha Porfirija i Srpske pravoslavne crkve (SPC) prema vlasti Aleksandra Vučića, studentskoj pobuni i građanskim protestima u vezi sa tragedijom u Novom Sadu za veliki deo građana Srbije veoma je kontroverzan, a ništa manje nisu sporna ni očekivanja protivnika vlasti od patrijarha i SPC-a.
Ionako veoma složenu situaciju naizgled je dodatno zakomplikovao patrijarh Porfije svojom izjavom da bi voleo da se „deca vrate u učionice, u osnovne i srednje škole i na fakultete“ što je shvaćeno kao otvorena podrška vlasti koja ni na koji način ne uspeva da uguši veličanstveni studentski protest koji je u srca većine građana Srbije vratio davno zaboravljenu solidarnost i empatiju.
Porfirije je istakao kako misli da nema čoveka koji nije za to da budu ispunjeni studentski zahtevi, ali se i ogradio, rekavši da on nije taj koji može da kaže da li zahtevi jesu ili nisu ispunjeni, naglasivši da to treba da kažu „kompetentni, pozvani i plaćeni za to“.
Zatim je usledila rečenica koja je dodatno razgnevila mnoge, jer je udarila u osinje gnezdo sujete.
„Zato i tu treba da se blokira bezizlaz, da se blokira bespuće, da se blokira u nama isključivost, da se blokira egoizam, da se blokira samoljublje, da se blokira sve ono u nama što ne podrazumeva postojanje drugoga“, rekao je Porfirije.
Brojne uvrede, pa i poruke mržnje
Ta poruka, koja i u kontekstu tragedije u Novom Sadu i studentske blokade, ali i bez tog konteksta, u sebi ne sadrži ništa suprotno hrišćanskom učenju, zajedno sa pozivom studentima i srednjoškolcima da se vrate na fakultete i u škole, bila je novi dokaz protivnicima aktuelne vlasti da je Porfirije, a sa njim i SPC saučesnik u bestijalnostima kojima Vučić i oni oko njega svakodnevno ponižavaju svoje neistomišljenike. Na društvenim mrežama i internetskim portalima usledile su brojne uvrede, pa čak i poruke mržnje usmerene, pre svega, Porfiriju.
Čak iako prihvatimo da iza takvih poruka Porfiriju stoji opravdani bes građana Srbije zbog toga što vlast ne samo da ne želi da prizna odgovornost za to što su bahatost i koruptivni poslovi vrha države smrskali 15 ljudi, a još dvoje njih ostavili trajnim teškim invalidima, ostaje nejasno šta zapravo oni koji šalju te poruke očekuju od patrijarha i SPC-a. Ako neki očekuju da se patrijarh i Crkva stave na stranu „naroda“, a protiv „vlasti“, onda oni ne shvataju da je, posebno u očima patrijarha i Crkve, i „vlast“, ma kakva bila, deo „naroda“, jer ju je „narod“ birao, čak i kada to znači da je deo „naroda“ beskrupuloznim mahinacijama uspeo da postane „vlast“. Ako neki smatraju da bi patrijarh i Crkva trebalo da se stave na stranu „istine“ ili „pravde“, onda oni ne shvataju da patrijarh i Crkva nisu sudija i porotnici.
Pre svega i iznad svega Crkva je sama sebi cilj i svrha i sve što ona čini jesu akcije vrlo često grčevitog samoodržanja jer, da nije tako, ne bi trajala više od 2.000 godina. Čak i oni episkopi, sveštenici i vernici koji su otvoreno digli glas protiv Vučićeve vlasti nisu to učinili zbog nekakve metafizičke „istine“ ili „pravde“, već zbog Crkve koja je za njih sâm život, vrlo konkretna stvar. Svrstavanje patrijarha i Crkve na način na koji to žele protivnici vlasti ne samo što ne bi donelo rezultate jer Vučić, sada je to jasno, može da promeni i patrijarha ako to želi, nego bi veoma naškodilo Crkvi, a vernici, pa i patrijarh iz pomenutog razloga to ne žele, jer bi tako direktno naškodili svojim životima.
Razlog tome je što u Crkvi, budući da je čine nesavršeni ljudi, sasvim sigurno postoje i oni koji na svojim leđima i u svojim džepovima nose pozamašnu količinu „materijala“ koji bi mediji pod Vučićevom kontrolom jedva dočekali da objave, čak i na radost mnogih koji od patrijarha i Crkve traže da ustanu protiv vlasti. To se posebno odnosi na pomenute džepove, jer kritičari Crkvi uglavnom zameraju vrlo trivijalne stvari, kao što su skupoceni automobili u kojima se vozikaju episkopi. Naravno, tu je i ono mnogo značajnije pitanje – zašto Crkva ne plaća porez? Međutim, malo je verovatno da bi se položaj Crkve u društvu promenio ukoliko bi se vladike vozile u malim porodičnim automobilima s troje vrata, a Crkva počela da plaća porez.
Insistiranje na tim pitanjima govori o prizemnosti kritičara koji ne vide neke mnogo veće probleme koji potresaju Crkvu, kao što je otvoreni nacionalizam, pa i šovinizam mnogih crkvenih ljudi. Dodatni problem je što su takvi najčešće najglasniji, iako vrlo često nisu i najredovniji posetioci hramova koji su zapravo, ne računajući nekoliko najznačajnijih crkvenih praznika, uglavnom poluprazni, što znači da je velika crkvenost u Srbiji, osim deklarativne, zapravo fama. To dalje znači da i ti kritičari Crkve, kao i nacionalisti u njoj, Crkvu doživljavaju kao nacionalnu, a ne vaseljensku „organizaciju“, ali to je generalno problem svih verskih zajednica i naroda koji su se nakon stradalničkog tamnovanja u neznabožačkoj socijalističkoj Jugoslaviji konačno oslobodili bratstva i jedinstva i postali osvešćene, slobodne, samostalne nacije, sve jedna izuzetnija od druge. Svođenje Crkve na nacionalne okvire tako je zapravo umanjenje vaseljenskog značaja kome ona teži.
Teška očekivanja na Porfirijevim plećima
Razlog zbog koga patrijarh i Crkva ne mogu otvoreno da stanu protiv vlasti je i u tome što smatraju da u Crkvi ima mesta za svakoga. Crkva sebe shvata kao živi organizam u kome se prepliću i tolerišu različitosti, čemu, između ostalog, i svedoči liturgija. Iako čak i srpska državna televizija pogrešno izveštava prilikom svakog crkvenog praznika, navodeći da tog dana „SPC i vernici“ obeležavaju taj praznik, istina je da je zapravo reč o pleonazmu jer SPC jesu vernici, i obratno. Crkva, dakle, teži sjedinjavanju, a ne razjedinjavanju. Da nije tako čitav koncept spasenja, što je ultimativni cilj svakog vernika, bio bi potpuno obesmišljen. Naravno, potpuno je legitimno smatrati da se Crkva, odnosno vernici, samo pretvaraju i prenemažu, da su licemerni, da je sve u šta veruju fantazmagorija, a da je Hrist kao ličnost realan koliko i Deda Mraz, ali je u tom slučaju podjednako licemerno tražiti od Crkve da se odredi prema bilo kom pitanju.
S druge strane, nasuprot toj crkvenoj težnji ka sjedinjavanju, s punim pravom ogorčeni protivnici vlasti ne ostavljaju utisak da su spremni da Vučića ili nekog od onih oko njega bratski ili sestrinski prigrle ako se oni jednog dana predomisle i priznaju da su pogrešili, što je u potpunosti opravdano kada su u pitanju država i društvo. Takvu vrstu odbacivanja bilo bi nerealno očekivati od Crkve.
Posebno teška očekivanja natrpana su na pleća Porfirija koji se u duhovnom smislu nalazi možda i u najtežoj situaciji od svih ljudi u Srbiji, ali on je odabrao da bude monah i kao takav verovatno je treniran da se bori s iskušenjima. S jedne strane, licem u lice mora da sluša Vučićeve patetične i pasivno-agresivne eskapade i da pronalazi snagu da ga kao čoveka razume. S druge strane, značajan deo vernika optužuje ga da se priklonio „pošastima“ ekumenizma zbog čega će, koliko sutra, Srbi postati katolici, uz poruku da se vrati odakle je došao, što bi značilo u mrski Zagreb. S treće strane, neumoljivo ga prozivaju da nije ni prineti pokojnom patrijarhu Pavlu koji je 1997. godine kao Mojsije razdvojio policijski kordon i stavio se na stranu demokratije, a protiv Slobodana Miloševića. Tu, međutim, treba uzeti u razmatranje i mogućnost da se patrijarh Pavle nije stavio na čelo nikakve opozicione kolone, kao što se danas očekuje od patrijarha Porfirija, već da je jednostavno predvodio svetosavsku litiju, što mu je u opisu „posla“, ali čak i da je bilo tako, sigurno mu je na prvom mestu bio „interes“ Crkve, posebno jer se ona ne nameće i ne umiljava, već poziva ljude da joj priđu.
‘Ko je on da nam soli pamet’
U kom slučaju bi onda patrijarh i Crkva mogli da se otvoreno stave na stranu „naroda“, a protiv korumpirane i obesne „vlasti“? Verovatno je jedini način da ljudi poslušaju Porfirijev pomalo nespretno formulisan poziv ljudima da „blokiraju bezizlaz, bespuće, isključivost u sebi, egoizam, samoljublje i sve ono u ljudima što ne podrazumeva postojanje drugoga“.
„Da, ali ko je taj bradonja koji nam soli pamet“, upitaće mnogi koji svoje samoljublje ne bi dali nizašta na svetu. Delimično su i u pravu, jer tog „bradonju“ izabralo je svega nekoliko desetaka sličnih „bradonja“ da bude prvi među jednakima na čelu „institucije“ čiju prirodu mnogi uopšte ne shvataju, videći u njoj nekakvu vrstu nevladine organizacije kojoj je Porfirije „šef“.
Tek kada savladaju svoju sujetu i blokiraju „sve ono u nama što ne podrazumeva postojanje drugoga“, kad shvate da Crkva, odnosno vernici nemaju šefa, već da se okupljaju na principu slobodne volje, i kada shvate da joj je upravo „narod“ dao legitimitet i uticaj u društvu, pa još i kada to prihvate bez podsmeha, shvatiće da je na drugoj strani, i bez ikakve intervencije Crkve, sam bez igde ikoga ostao Onaj koji u sebi ne može da blokira sve ono u njemu što ne podrazumeva postojanje drugoga.
Jedini miran način da pobedite ultimativnog egomanijaka sa svom silom vidljivog i nevidljivog oružja u rukama jeste da prestanete da budete egoisti.
Piše: Bojan Bednar / AJB