Pravo pitanje je: da li se ovim protestima želi smjena vlasti ili su (samo) ograničeni na zahtjeve koji se čuju zadnjih bezmalo mjesec dana?
Ali krenimo redom.
Šta znamo dosad?
Studentski protesti počeli su kao dio velike akcije “Zastani Srbijo”, kojom se odavala ljudska i civilizacijska počast poginulima u nesreći na Glavnoj željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra.
Ono što vidimo danas – blokade fakulteta i rektorata – preraslo je nakon fizičkog nasrtaja na studente Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu 22. novembra na Novom Beogradu od strane Vučićevih SNS jurišnika.
Dakle, treba biti posve jasan: protesti kao takvi su reaktivni i oni su odgovor na represiju jednog totalitarnog režima koji godinama hara Srbijom i koji je u konačnici Srbiju vratio na Šešelj-Miloševićeve postavke.
Protesti bez ‘grande plana’ i Vučićeva loša imitacija Tita
Zašto je ovo važno? Pa zato što ni beogradski, ni novosadski studenti nisu imali neku “grande mapu puta”, neki tajni master plan kojim bi se promijenila vlast u zemlji. Naprosto, blokade i izlazak na ulicu bili su jedini način da se pokaže kako su studenti tu, kako su živi i kako se bore za demokratsko srce Srbije.
A ti protesti su, u konačnici, uobličeni u konkretne zahtjeve:
Zahtjevi za prekid protesta bili su: objavljivanje kompletne dokumentacije za rekonstrukciju Novosadske željezničke stanice, kao i kažnjavanje onih koji su fizički napadali studente i građane tokom protesta.
Sve ovo je bio odličan šlagvort za Vučića, koji je ponovno pokušao, samo pokušao, imitirati Josipa Broza Tita, zamolivši i studente i profesore da se vrate u učionice i amfiteatre, ponavljajući više puta da su “zahtjevi studenata ispunjeni”.
Realnost pak kaže da se, osim puste Vučićeve demagogije i performansa, u stvarnosti ne dešava gotovo ništa i da nijedan zahtjev nije u potpunosti ispunjen.
Dokumentacija koja ne postoji
Tako su sa Građevinskog fakulteta u Beogradu saopštili da su sproveli preliminarnu analizu dostupne dokumentacije za željezničku stanicu u Novom Sadu, objavljenu na sajtu Vlade Srbije i da je zaključak da nedostaje ključna dokumentacija.
“Nedostaje projektna dokumentacija, koja podrazumijeva idejno rješenje – sve sveske arhitekture i konstrukcije koje se odnose na staničnu zgradu „Novi Sad“, projekat za građevinsku dozvolu, projekat za izvođenje i projekat izvedenog objekta, ili Prilog 7 – Izjava investitora, izvođača i stručnog nadzora da su radovi izvedeni u svemu prema projektu za izvođenje“, kažu sa Građevinskog fakulteta, …a nedostaje i ugovorna dokumentacija, „koja podrazumijeva sve ugovore i anekse ugovora sa podizvođačima, kao i gradilišna dokumentacija – zapisnici o uvođenju u posao, građevinski dnevnici svih struka, građevinska knjiga, privremene i okončane situacije, ako postoji, Knjiga inspekcije i atestno-tehnička dokumentacija, geodetski snimak fasadne podkonstrukcije, Izjava o završetku temelja i Izjava o završetku objekta u konstruktivnom smislu.”
Jednom riječju, postavlja se pitanje: pa šta onda, kog vraga ima i da li je Vučićev režim sistematski uništavao i dokumentaciju i dokaze svog javašluka? Po svemu viđenom, odgovor je potvrdan.
Dakle, stvar je ovdje jasna – fundamentalni zahtjev studenata neće biti ispunjen jer su dokazi najvjerojatnije uništeni, pa je još jednom ujeo vuk magare.
Podrška studentima koja to nije – slučaj Đoković
E sad, hoće li se nezadovoljstvo prenijeti na šire društvene slojeve? Hoće li momentum pada jednog diktatora u Siriji (Bashara al-Assada) biti iskorišten za obaranje balkanskog dilatatora Vučića? – nije pitanje (samo) za studente.
Jer studenti moraju dobiti veću podršku u, kako se to govorilo, širim društvenim slojevima. Da, mnogi intelektualci su stali iza njih i, kao što je i očekivano, nema konkretne podrške velikih sportskih zvijezda koje su odavno svoju budućnost vezale za Vučićev meritokratski režim. Ono što je Novak Đoković poslao kao “podršku” studentima prije se može tumačiti kao srednjaški odgovor na prozivke silne mase da je studentima okrenuo leđa. Pa je njegovo pismo u šali protumačeno kao “poziv punici da dođe u goste” – u prevodu: podržavam vas, a Boga molim da se ništa ne desi. Za razliku od litija u Crnoj Gori, gdje je Đoković eksplicitno i promptno stao na stranu Crkve Srbije, ovdje je podrška studentima, blago kazano, protokolarna.
A kad smo kod Crkve Srbije, podrška studentima ili osuda protesta je zapravo stvar borbe pojedinih crvenih struja za prevlast unutar same Crkve, a zajedničko svakoj od njih je da ne želi nekakav Vučićev brzi politički kraj. Tome najbolje svjedoči odluka Bogoslovskog fakulteta, da prekine studentsku blokadu. Jednom riječju, puleni Crkve Srbije su se povukli i ustuknuli pred silama mraka, koje su – da se ne lažemo – podržavali sve ove decenije. Od blagosiljana ratnih zločinaca koji su išli u krvave-genocidne pohode u BiH, do postratnih držanja skuta Miloševiću i ratnoj mafiji, Crkva Srbije jeste najretrogradniji, ali i najjači faktor održavanja tiranije u Srbiji. I tako je bilo za vrijeme Miloševića, ili Karadžića i Mladića u RS-u; i tako je i danas.
Zločinačka ruka iznad studenata
A kad smo kod zločinaca, ima li plastičnije slike od one u kojoj osumnjičeni za ratne zločine u Ilijašu kod Sarajeva, Ratko Adžić, poteže nož na studente u Beogradu?
Ova metafora govori “hiljadu jezika” i kazuje nam kako nekažnjeni monstrum, koji je bio ubrajan u tzv. srpske heroje, na koncu diže tu svoju krvavu ruku na mladost Srbije. Krug se zatvara. Neumitno. Samo je pitanje ko će izaći kao pobjednik iz tog kruga – mladost ili nekažnjeni zločinci.
Srbija je sigurna kuća za zločince i Srbija je u isto vrijeme izvoznik te svoje mladosti koja od zločinaca ne može da diše. Pa je na Srbiji, na svim njenim građanima, da odluče šta im je srcu milije – zločinci ili studenti?
Još jedna bitna stvar…
I na građanima Srbije je još jedna stvar: najlakša i najteža. Kako se uzme. Moraju se probuditi, moraju preuzeti odgovornost za nečinjenje, kada su se “prespavali” masovne zločine, genocid, etničko čišćenje, osvajačke ratove i agresiju, svojatanje tuđih teritorija – od Hrvatske, BiH do Kosova i Crne Gore, odgovornost za njegovanje putinističke politike i svetosavsko sektašenje. Kažem, moraju preuzeti odgovornost i pokajati se, tražiti oprost od komšija. Bez toga, doista, doista nema istinske promjene u Srbiji. Jer će i poslije Vučića doći neki novi Vučić, kao što je poslije Miloševića došao Milošević u Vučićevoj koži.
U takvoj konstelaciji snaga, bojim se da će studentski bunt ili biti rasplinut u entropiji vječnog neaktivnog protesta koji se gasi, ili će pojedinci biti instruirani i zloupotrijebljeni od aktuelnog režima i još više od sramne velikosrpske ideologije.
Volio bih da griješim, ali historija ne mari za tim šta bih ja volio.