Dok je jedni mrze, drugi joj se dive – pojednostavljen je to opis razumijevanja woke kulture u suvremenom društvu, fenomena koji zasigurno nije nastao jučer, ali čiji bi određeni elementi mogli utjecati na globalno i lokalno sutra, slično rezoniraju obje suprotstavljene strane. Ne slažu se doduše o tome da li woke kultura – taj višeznačan pojam opterećen različitim značenjima – civilizaciji donosi svijetlu budućnost ili pak apokalipsu. Slavoj Žižek smatra da je woke kultura već tu kao sastavni dio naših života i da ne namjerava nestati iz javne sfere dok čitava plejada javnih djelatnika i političara kao glavni sastojak vlastitog političkog djelovanja pronalazi u borbi protiv tog mrskog kulturnog fenomena koji ih i osobno dotiče.
Putin u njoj vidi znak sveopće dekadencije Zapada, a kontroverzni multimilijarder Elon Musk rezonira slično, dodajući osobni element: naime, Musk je zbog woke kulture izgubio sina, ali je dobio kćer, kada je vlastitom djetetu, tada šesnaestogodišnjaku, dopustio jedan od tretmana promjene spola zahvaljujući kojemu je njegov sin postao Vivian Wilson. Kad smo već kod imena, jednom od svoje djece ekscentrični Elon je nadjenuo ime X AE A-XII, koje nas osobno podsjeća na tehničko ime za primjerice karburator, dok Musk smatra da je to ime prepuno futurističke simbolike.
Kada celebrityji počinju koristiti određene termine, onda je to ultimativni znak da se radi o nečem popularnom. Kroz vizuru woke kulture smo promatrali nedavno završene Olimpijske igre, brojeći genetska zrnca sportašima, mitska borba ljevice i desnice se već otprije svela na kulturni rat između woke i ne-woke kultura, a i geopolitički akteri vlastite hegemonizme opravdavaju kroz zalaganje za afirmaciju kulture buđenja ili pak njezino negiranje. Sam termin woke – engleska riječ za probuditi se, pa onda i buđenje – ulazi u javni diskurs tek 2010, označava buđenje iz sna, u prenesenom značenju svjesnost da je svijet u kojemu živimo prepun nehumanih i diskriminatornih fenomena koji su nam stoljećima prolazili ispod radara. Isprva lingvistički pojam postaje viralan kada ga je prisvojio pokret Black Lives Matters: budi budan i uočavaj rasnu segregaciju, policijsku brutalnost i socijalnu neosjetljivost – taj problematični i nepopravljivi trio američke demokracije. Viralnost dovodi do novih fanova pa se na listi, uz vječnu aktivisticu Meghan Markle i Gretu Thunberg, koja je opetovano pozivala svijet na buđenje i svijest o ekološkim problemima, nalazi i Le Bron James i redatelj Spike Lee. Svaki od njih je u woke kulturu učitavao nešto tipično svoje: Meghan je denuncirala seksualne predatore, Greta one kapitalističke, Le Bron i Spike Lee su zagovarali manje diskriminatoran položaj afroameričke populacije u SAD-u.
Woke kultura posve je predvidljiv nastavak mnogih pokreta za individualnu i kolektivnu emancipaciju koji datiraju još od druge polovice prošlog stoljeća. Godine su to koje su dovele do nacionalne emancipacije – bivše kolonije postaju suverene zemlje, a mnoge nacije dostižu željenu samostalnost. Smanjuje se i rasna te rodna diskriminacija: iako rasizam nije nikada iskorijenjen već je ostao prisutan u perfidnijim oblicima, a slično je i sa spolno-rodnom diskriminacijom. Javnosti najzabavniji dio bile su seksualne revolucije 60-ih godina koje su unijele duh liberalizma u javnu sferu iako su u privatnoj sferi vjerojatno oduvijek postojale u sličnim oblicima, samo su tih godina ugledale svjetlo javnosti, izazivajući kod nekih divljenje, a kod nekih strah. Od devedesetih godina bujaju identitetske politike: poznato je svima, pa i previše, kako se nacionalni osjećaj probudio, ali ne samo, već se bude i mnoge druge identitetske odrednice: rasni, kulturni, vjerski, spolni identiteti su postali nezaobilazni dio javnog diskursa. Većinom se ne radi o identitetima u pluralu – prema Matvejeviću akceptiranje pluralnosti identiteta je kriterij da li su identiteti zdravi i sigurni – već o onima u singularu koji se natječu u isključivosti i konfliktnosti.
No, od svih outanja najviše bure izazivaju manifestacije i modifikacije vlastitih spolnih identiteta. U principu, kada prosječni čovjek čuje za woke kulturu, mnogima se po automatizmu probudi primordijalni strah: da će se njihov voljeni sin jedno jutro izjasniti kao ona ili da će mila kćerkica drugi dan odlučiti pustiti brkove i kao zanimanje odabrati rad na baušteli. Ovakvi fenomeni, vezani za promjenu spola – ups, to nije politički korektno pa se preferira termin rodno-afirmirajuća operacija u kojoj se modificiraju, dodaju ili pak oduzimaju primarne i sekundarne spolne karakteristike – ponajviše zabavljaju ili uznemiruju javnost. Pogotovo kada se u nekim američkim državama, poput Kalifornije, preko zakona AB 957 inovira pravna legislativa koja maloljetnicima, adolescentima i pubertetlijama olakšava promjenu spola, koja je ne samo medicinski vrlo invazivan proces, kako za tijelo tako i za duh, posebno u osjetljivoj fazi mladenaštva.
Njemački filozof Hegel svojedobno je konstatirao kako jednom, kada čovječanstvo upozna načelo slobode, nema više povratka nazad. Tako je i s woke kulturom, čiji je pozitivan aspekt vezan za denunciranje i borbu protiv mnogih nehumanih fenomena, ali koja, kao i svaka borba za slobodu, često preraste u svoju suprotnost koju karakteriziraju brojna proturječja. No, istovremeno, jedan simbolički like za woke kulturu u njezinim ekstremnijim oblicima po automatizmu izazove i brojne protureakcije. Tako se, kroz sukobe, identitetski ratovi hrane i opstaju, a iz sfere interesa ljudi eliminiraju gotovo sve ono što je društveno i politički relevantno.
Piše: Pavle Mijović / Oslobođenje