Kuda ide Bosanac ili Hercegovac kad umre: u raj ili pakao, džennet ili džehennem?
Ne ide ni na jednu ni na drugu stranu.
Ide u baraž!!!
Ovu naizgled duhovitu, a ustvari bolnu, mučnu, traumatičnu dosjetku, smicalicu, pošalicu, šta li je već, nisu nam smislili nikakvi zlonamjerni ljudi, koji nam rade o glavi. Smislili smo je mi sami od muke, od loših iskustava, od neugodnih i teških sjećanja, od mučnine pri samoj pomisli na taj pojam koji u sportskom smislu označava ključnu, odlučujuću, presudnu, sudbonosnu utakmicu za plasman na neko veliko takmičenje planetarnog značaja, na mundijal ili evropsko prvenstvo, ali za nas znači nešto sasvim drugo. Nema tih dušmana, koji bi mogli smisliti tako tešku kletvu kao što je baraž za Bosanca i Hercegovca.
Nekad smo i mi na baraž gledali kao na sastavni dio sporta, kao utakmicu nakon koje se jedni raduju, a drugi očajavaju čekajući neku novu priliku i nadajući se da će ta prilika doći vrlo brzo, već u narednim kvalifikacijama. Ali sudbina se sa nama u tim baražima poigrala vrlo okrutno, surovo i svirepo, ostavljajući teške traume čitavim generacijama ljudi, od djece koja tek počinju doživljavati fudbal, do starih ljudi iza kojih su desetine kvalifikacija i kojima je to možda bila i posljednja prilika da, pred bliski odlazak sa ovog svijeta, dožive da reprezentacija konačno ode na veliki šampionat.
Nije ni čudo što tu strašnu riječ mi u Bosni i Hercegovini tako dramatično doživljavamo. Ovo je bio peti baraž u istoriji reprezentacije i ni na jednom nismo prošli. Dva puta protiv Portugala, jednom protiv Irske, jednom protiv Sjeverne Irske i, evo, sinoć protiv Ukrajine, ostaće zapamćeni kao mučni i teški trenuci za svakoga kome je Bosna i Hercegovina na srcu.
Nekad smo u te mečeve ulazili s puno nade. Prisjetimo se samo onih optimističnih prognoza u anketama na ulicama Zenice pred “Ćirin” baraž s Portugalom 2009. godine i neumjerenih očekivanja navijača koji su se našli pred kamerama. 3:0, 4:0, 5:1, redom su “prognozirali” anketirani ljudi, valjda nošeni neumjerenim patriotskim osjećanjima pred taj veliki meč, a pritom se niko nije ni zapitao ko je to još u fudbalskoj istoriji s toliko golova razorio i demolirao Portugal, i to još s Ronaldom. Poslije dva ispadanja od te reprezentacije sa krajnjeg jugozapada Evrope svi odreda smo mislili da nam je baksuzan Portugal a ne baraž, i da ćemo sa drugim reprezentacijama imati mnogo više uspjeha. Ali kad se u baražu suočismo i sa reprezentacijama s krajnjeg sjeverozapada Evrope, Irskom i Sjevernom Irskom, i doživjesmo poraz i eliminaciju, i posljednjem zaljubljeniku fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine postade jasno da nam nisu baksuzne reprezentacije, nego taj prokleti baraž, pojam koji je vremenom postao zloglasan u sportskom, i ne samo sportskom vokabularu Bosne i Hercegovine.
U svjetskim leksikonima ta riječ, pogotovo u političkom ili vojnom smislu, označava branu, prepreku, barijeru, rampu, kočnicu… U svijesti Bosanaca i Hercegovaca taj pojam, nakon svega što smo doživjeli u tim mučnim “baražnim” završnicama, označava razoračarenje, razbijene nade i očekivanja i neopisivu prazninu.
Kad neko za kojih stotinjak godina bude izučavao ovo naše vrijeme, sigurno će napisati da se ovdašnji stanovnici, to jest mi, nisu toliko plašili zemljotresa, poplava, ratova, kuge, kolere, vanzemaljaca i predskazanja smaka svijeta koliko su strahovali i užasavali se od – baraža.
Baraž!!! To je, božemeoprosti, jedan od najmračnijih izuma u čitavoj ovoj poganoj, pokvarenoj, barbarskoj ljudskoj civilizaciji.