Evropski dan borbe protiv trgovine ljudima obilježava se širom Starog kontinenta na današnji dan, a Bosna i Hercegovina je zvanično identifikovana kao zemlja porijekla, tranzita i odredišta za djecu, žene i muškarce koji su predmet trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, radne eksploatacije, prisilnog prosjačenja, te prisilnih brakova.
U našoj zemlji u prvih deset mjeseci ove godine registrirane su 24 potencijalne žrtve trgovine ljudima, a većina su bile maloljetne ženske osobe.
Uglavnom je bila riječ o prosjačenju, prisilnim brakovima, čak 13 osoba, ali i drugim oblicima trgovine kao što je prostitucija, radna eksploatacija, ali i krijumčarenje ljudi.
Prema podacima kojima raspolaže Udruženje za edukaciju i razvoj “Dignitet”, od 24 potencijalne žrtve, njih 22 je bilo iz BiH, a ostali su bili strani državljani koji su bile žrtve prisilnog rada.
U sigurnim kućama/skloništima potpomognuto je ukupno 20 žrtava trgovine ljudima.
“Zabrinjavajuće su brojke bile i u prethodnoj 2022. godini u BiH, kada je registrovano 38 potencijalnih žrtava trgovine ljudima od čega je bilo 30 žrtava ženskog pola, a njih 19 su bile maloljetne osobe”, istakla je predsjednica Udruženja Dignitet Edisa Demić.
Kako je navela, od toga broja, 28 žrtava tokom 2022. godine sklonjeno je u sigurne kuće kojim upravljaju nevladine organizacije.
“To je u odnosu na deset mjeseci ove godine nešto više, ali je u odnosu na 2021. godinu opet manje kada je u Bosni i Hercegovi identifikovano ukupno 57 potencijalnih žrtava trgovine ljudima”, navela je predsjednica Udruženja “Dignitet”.
Prema njenim riječima, trgovina ljudima postala je globalni problem i jedan od najsramnijih oblika kriminala koji utiče na život miliona ljudi širom svijeta.
Žrtve se, navodi Demić, iskorištavaju u svrhu seksualne eksploatacije, pornografije, prisilnog braka, robovskog rada, prosjačenja, nezakonitog usvajanja, trgovine ljudskim organima itd.
U središtu trgovaca ljudima društvene mreže
Posebno zabrinjava činjenica da trgovci ljudima sve više zlupotrebljavaju informaciono-komunikacione tehnologije.
“Trgovci ljudima zloupotrebljavaju tehnologiju da bi vrbovali i pripremili žrtve, iskazivali moć i kontrolu nad njima te ih eksploatisali, naročito putem internetskih oglasa za pružanje seksualnih usluga”, objašnjava Demić.
Time je, ističe, povećan obim, područje i brzina počinjenja krivičih djela trgovine ljudima, istovremeno stvarajući nove oblike eksploatacije – naprimjer, prenos uživo seksualnog čina u koji su nerijetko uključena djeca.
“Nažalost, trgovci koriste razne tehnike kako bi došli do žrtava, bilo da se radi o obećanjima za posao ranjivoj osobi, promjenom u životu na bolje, a onda koristi različite metode ucjene i stavljaju tu osobu u podređeni položaj, dužničko ropstvo, vrše nad njom fizičko i psihičko nasilje, pa čak koriste i prisilno davanje narkotika”, ilustruje Demić neke od slučajeva s kojima se Udruženje u svom radu susrelo.
Zakoni su tu, ali se ne provode
U provedbi zakona i zaštiti građana, ističe Demić, institucije bi trebale imati harmonizovan odnos i međusobnu saradnju, odnosno sve strane bi trebalo da se uključe i pomognu žrtvi.
“Na nivou države imamo strateške dokumente, akcijske planove i sav hodogram plana kako sprovoditi zakon i sankcije nad trgovcima ljudima, ali i kako zaštiti žrtve. Nažalost, institucije ne postupaju uvijek u skladu s ovlaštenjima ili na adekvatan način, i sve dok se ne počnu primjenjivati propisane sankcije nad trgovcima ljudi nijedna žrtva u pomoći neće biti adekvatno zaštićena”, upozorava Demić.
Na taj način, dodaje, osoba u dva navrata postaje žrtvom.
“Prvi put kada je eksploatišu trgovci ljudima, a drugi put kad dođe do institucije koja nestručno postupa prema njoj i ne pomogne joj”, pojašnjava Demić.
Mnoge žrtve trgovine ljudima, ističe, doživjele su neznanje ili nerazumijevanje u svojim pokušajima da dobiju pomoć.
“Žrtve su imale traumatična iskustva nakon spašavanja tokom intervjua za identifikaciju i pravnih postupaka. Neki su se suočili s kažnjavanjem za zločine na koje su ih trgovci ljudima prisilili, a drugi su bili izloženi stigmatizaciji ili su dobili neadekvatnu podršku”, navodi ona.
Kao primjer loše prakse Demić navodi da u Hercegovačko-neretvanskom kantonu još od 2013. godine postoji Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, ali se on ne provodi.
“Ta pomoć bila bi primarno za žrtve trgovine ljudima i ranjivim grupama, djeci i ženama, žrtvama nasilja i raznih oblika eksploatiranja. No, zavod za besplatnu pravnu pomoć, koji bi prema tom zakonu trebao biti oformljen i pružati pomoć osobama u potrebi, nikada nije počeo s radom”, istakla je predsjednica Udruženja “Dignitet” Edisa Demić.