Ne postoje zvanični podaci koliko je mladih napustilo Bosnu i Hercegovini, ali istraživanja pokazuju da gotovo svaki drugi mladi čovjek koji je ostao u zemlji želi to da uradi.
Također poznato je i da je iz Bosne i Hercegovine prošle godine otišlo gotovo 170.000 ljudi, uglavnom mladih te porodica s djecom, što je gubitak cijelog jednog grada veličine Banje Luke, kako je objavila Unija za održivi povratak i integracije.
Pored svega toga, Bosna i Hercegovina nema zvanično tijelo niti strategiju kako bi se vlasti institucionalno pozabavile trendom odlaska najvrednijeg kapitala iz zemlje.
Sav taj zapušteni odnos prema mladima ogleda se i u izjavi predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) i kandidata za člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića koji je rekao da će mlade ljude koji odlaze biti potrebno zamijeniti robotima i visokom tehnologijom.
“Mlade ljude koji odlaze ćemo morati u velikoj mjeri nadoknaditi high tech tehnologijima i robotikom”, kazao je Izetbegović, što je opravdano izazvalo burne reakcije u bh. društvu.
SDA je na vlasti 30 godina i učestvuje u kreiranju politika i atmosfere u društvu zbog kojih mladi, kako navode u svim istraživanjima, i žele da odu iz države.
Izetbegović nije dao dodatno pojašnjenje svoje izjave, pa se ne može pretpostaviti šta je mislio da će roboti i tehnologija raditi umjesto mladih koji su otišli, poslove ili nešto drugo.
Ako su u pitanju poslovi, njih prema statistikama nema dovoljno ni za mlade a kamoli za robote, što je osnovni razlog odlaska mladih ljudi u inostranstvo.
Stopa njihove nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini je dvostruko veća nego ona u Evropskoj uniji, a 64 posto od toga je više od godinu dana bez posla, što je najveći procenat na Zapadnom Balkanu.
Nepovjerenje u vlasti, nesigurnost i strah
Nezaposlenost kao razlog odlaska slijedi i nepovjerenje u javne institucije, čiji je kreator, između ostalih, i SDA. Odlučnosti da napuste zemlju doprinosi i nedostatak kvalitetnih javnih usluga, kao i prilika za lični rast i profesionalni razvoj, ali i okruženje koje ne pruža podršku, podaci su koje pokazuje istraživanje Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija (UNFPA) iz prošle godine.
Druga istraživanja kao razloge odlaska mladih navode neadekvatnost obrazovnog sistema, deprimirajuću političku situaciju u zemlji, te osjećaj mladih da nemaju perspektivu za budućnost, da ne mogu zasnovati porodicu ili zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, te to što vladajuće elite godinama održavaju konfliktno političko stanje i atmosferu nesigurnosti i straha.
“Ima dosta istraživanja u posljednjih nekoliko godina, ali manje-više tri do četiri razloga se najviše pojavljuju. Jedan od najvećih razloga je nezaposlenost mladih, koja je 36,6 posto, što je problematično jer je to jedan od najvećih postotaka u zemljama Balkana, ali ono što je veći problem je što je veći postotak njih dugoročno nezaposlen – 64 posto mladih ljudi su više od godinu dana nezaposleni, što je pretpostavka da imaju manje šanse da dobiju posao”, objašnjava Nedim Alibegović, generalni sekretar Vijeća za mlade Federacije BiH.
Drugi razlog je nepovjerenje mladih u institucije vlasti da mogu riješiti probleme s kojima se susreću, odnosno nepostojanje političke volje da se to uradi. Iza toga, dodaje, dolazi korupcija i osjećaj da za isti trud ne mogu ostvariti isto što i njihovi vršnjaci vani.
“Tu je i loš sistem obrazovanja, percepcija mladih da obrazovanje ne može da im osigura ono što im je potrebno za tržište rada, ne samo u BiH nego i vani”.
Alibegović ističe da su neka istraživanja pokazala da se samo na odlazak jedne osobe izgubi 21.000 eura potencijalnog BDP-a.
“To govori da na ukupan broj mladih koji su dosad otišli iz Bosne i Hercegovine mi gubimo negdje 710 miliona eura godišnje, a oni se u velikom broju ne vraćaju kući nakon obrazovanja vani već ostaju da grade živote u inostranstvu”.
Bez strategije prema mladima
Pored svega toga, Alibegović upozorava da ne postoji neka strategija vlasti, odnosno da nije uspjelo uspostavljanje bilo kakvog oblika koordinacije politika prema mladima na državnom nivou te ističe da je porazno da ne postoji nikakvo tijelo niti strategija koja bi na državnom nivou zajednički definisala odnos vlasti prema mladima.
“Ne možemo govoriti o postavljenju nekog institucionalnog okvira, a kamoli nekog sektorskog ili fokusiranog okvira na ovaj problem odlaska. Ono što je problematično je i da su te strategije prema zakonima obavezni dokumenti, koji se moraju donijeti na svim nivoima vlasti, a mi već dugo godina nemamo strategije prema mladima u Federaciji, nemamo strategija u kantonima, kao ni u lokalnim zajednicima, iako je to njihova obaveza prema zakonu. U tim strategijama bi se trebali nalazi jasni mehanizmi kako i na koji način da se zaustavi odlazak”.
Prema popisu stanovništva iz 1971, procent mladih ljudi u ukupnom broju stanovništva iznosio je 34,4 posto, dok popis iz 2013. pokazuje učešće od svega 15,4 posto.
“Ljudski kapital je nešto najvrednije u društvu”, podsjeća Alibegović i napominje da država investira u mlade i njihovo obrazovanje a onda ne radi ništa da im pruži razloge za ostanak.
“Puno je važnije razmišljati o uzrocima i vidjeti kako se stvari mogu mijenjati sistemski, od lokalne zajednice pa do viših nivoa vlasti, umjesto da govorimo o zamjeni tih mladih, pa bilo i robotima”.
Kada Izetbegović već govori o robotima, možda se treba spomenuti i činjenica da je tim mladih robotičara iz Mostara osvojio prvo mjesto na Međunarodnoj robotičkoj olimpijadi, napravivši – četiri robota.
Međutim, iza njihovog uspjeha ne stoji podrška institucija, jer učenici čak jedno vrijeme nisu imali ni internet priključak. Na kraju su ga, kao i prostoriju u kojoj su radili, sami platili uz kreditno zaduženje jednog od mentora-profesora.