Srbija je spremna investirati 70 milijuna eura u izgradnju i još 35 milijuna eura u opremanje zračne luke Trebinje u Bosni i Hercegovini.
Nositelj ove državne investicije trebala bi biti tvrtka Aerodromi Srbije koja inače upravlja aerodromima u Nišu i Kraljevu. Inače, ta dva aerodroma zajedno bilježe manji godišnji promet putnika nego što ih Zračna luka Split otpremi mjesečno. Vlada Srbije, kao investitor, od sudionika traži izradu projekta za pistu dugu 3500 metara. To je jednako dužini piste beogradskog aerodroma “Nikola Tesla”, par metara kraće od aerodroma u Sofiji, a mimo toga aerodrom u malom trebinjskom selu Taleža ne bi imao konkurenta ni na 500 kilometara zračne linije.
Iako je ideja o izgradnji aerodroma u Trebinju starija i od izgradnje Zračne luke Dubrovnik, skepsu izaziva prošlogodišnji tajni dogovor ruskog predsjednika Vladimira Putina i lidera Republike Srpske Milorada Dodika.
Na taj se dogovor četvrtog dana ruske agresije na Ukrajinu pozvao ruski ministar vanjskih poslova te naložio Dodigu da se krene u realizaciju dogovorenih projekata.
‘PILA NAOPAKO’ ANE BRNABIĆ
Da se radi o političkom projektu govori i informacija koju je prošle godine objavila Al Jazeera, ukazujući da je Vlada Srbije zatražila da kontrolu zračnog prostora iznad Trebinja preuzme bosanskohercegovačka agencija za zračnu kontrolu ili SMATSA (Agencija za kontrolu zračne plovidbe Srbije i Crne Gore, u kojoj Srbija ima 93 posto vlasništva). Problem im je što prostor iznad Trebinja, zbog pristupnih ruta dubrovačkog aerodroma, kontrolira Hrvatska kontrola zračne plovidbe. Cijeli projekt sad je ušao u novu fazu realizacije. Vijeće ministara BiH odobrilo je početkom travnja izgradnju i donijelo Odluku o određivanju dijela carinskog područja Bosne i Hercegovine kao “Slobodna zona Trebinje”, prve takve u Republici Srpskoj. Srpska premijerka Ana Brnabić rekla je ovog tjedna, tijekom Međunarodnog sajma gospodarstva u Mostaru, kako ne razumije skepsu koju je projekt izazvao u Hrvatskoj. Uostalom, od njega će koristi imati i Dubrovnik, pripomenula je.
Želju Trebinja da i ono ima aerodrom nitko ne treba osporavati. No u planiranim gabaritima ovaj projekt znači samo jedno – da će Srbija u Republici Srpskoj (BiH) izgraditi još jednu rusku bazu kakva već funkcionira u Nišu pod krinkom “Rusko-srpskog humanitarnog centra”. Ruski djelatnici ovog centra još nisu dobili diplomatski status iako je to svojedobno “zamolio” šef vanjske obavještajne službe SVR-a Sergej Nariškin. Isti onaj kojeg je predsjednik Putin uoči agresije na Ukrajinu pred TV kamerama “izribao” riječima – “Sergeju, reci to glasnije” (jer ovaj nije preko usta mogao prevaliti opravdanje za rusku invaziju).
Od zapaženijih djelovanja “Rusko-srpskog humanitarnog centra”, valja zabilježiti donaciju pendreka, vizira i druge zaštitne opreme srpskoj policiji prije dvije godine. Da stvar bude suspektnija, taj centar djeluje u neposrednom susjedstvu 63. padobranske brigade, ozloglašenih “niških specijalaca” koji su zajedno s Arkanovim “Belim orlovima” počinili nebrojene ratne zločine u Hrvatskoj, BiH te kasnije na Kosovu. Episkop niški i vojni Arsenije ovoj je postrojbi uručio Orden sv. Save drugog reda, koji im je za “veliku ulogu u odbrani otadžbine i zaštiti srpskog naroda” dodijelio Sveti arhijerejski sinod SPC-a.
Sve je to izazvalo jezu kod dubrovačkoga gradonačelnika Mata Frankovića i župana Nikole Dobroslavića, koji se prisjećaju Domovinskog rata i višemjesečnog bombardiranja s područja Trebinja.
Evo nekoliko argumenata “za” i još više argumenata “protiv” izgradnje velebnog aerodroma u Trebinju.
KILOMETAR PISTE VODI U CIJELI SVIJET
Solidnim prometom koji osigurava financijsku rentabilnost neke zračne luke smatra se godišnji promet od 500.000 putnika, što je za regiju skromnog ekonomskog razvoja trenutno nezamislivo. No, istine radi, treba naglasiti da su aerodromi strateški objekti prometne infrastrukture, preduvjet razvoja, a ponekad i normalnog života na nekom području, pa ni njihova rentabilnost nije uvijek presudna. Utoliko i Trebinjci imaju pravo na “kilometar svoje piste”. Jer kilometar ceste vas neće odvesti nigdje, a kilometar piste u cijeli svijet.
Kad se razmatrala ideja o izgradnji nove dubrovačke zračne luke (stara se nalazila na livadi nedaleko od Čilipa) u igri su bile dvije lokacije. Navigacijska logika nalagala je da se aerodrom gradi u Dužima pored Trebinja. Na toj lokaciji pista bi bila manje izložena buri koja je katabatički vjetar; turbulentno nesporno strujanje zraka koje nastaje u predjelima velikoga baričkoga gradijenta kad se hladna zračna masa prelijeva iz područja visokog u područje niskog atmosferskog pritiska.
No, kako bi se dubrovačka zračna luka tako nalazila u susjednoj republici, zrakoplovni general JNA Danilo Trampuž, rodom Slovenac, donio je naredbu da se aerodrom gradi na “rezervnoj lokaciji”, tamo gdje je danas. Iako “politička”, njegova će se odluka desetljećima kasnije pokazati presudna za poslijeratni oporavak Dubrovnika. No, posljedica je takve odluke da, osobito u proljeće, Dubrovčani zbog bure moraju sletjeti u Split. Utoliko, Trebinjci jesu ostali “kratkih rukava”, ali ne toliko da bi im putovanja diljem svijeta predstavljala ozbiljan napor.
Do Zračne luke Dubrovnik im nije niti 50 kilometara. Na istoj udaljenosti, ali drugim putem, nalazi im se i Zračna luka u Tivtu. Prije pandemije, Dubrovnik je dosegao gotovo 3 milijuna putnika godišnje, a Tivat polovicu tog prometa, što znači da se radi o solidno povezanim aerodromima. A kad bi se Crnogorci malo potrudili oko već solidno uređenog aerodroma u Nikšiću (isti onaj s kojeg je pred Silama osovine 1941. pobjegao kralj Petar II. Karađorđević), na 50 kilometara bi imali i treći aerodrom. Budući da Trebinjska regija, kojoj još gravitiraju Bileća i Ljubinje, nema niti 50.000 stanovnika, tri aerodroma na udaljenosti od 50 km trebala bi u prometnom smislu biti dovoljna. Uostalom, govorimo li s aspekta struke, vrijedi pravilo da obuhvat aerodroma (u smislu broja potencijalnih putnika) seže do cestovne udaljenosti od sto kilometara ili tri sata vožnje. S tog aspekta cijela Hrvatska ima previše aerodroma, što se nekim zračnim lukama vidi i po godišnjem prometu, ali to sad nije tema.
Govoreći o investiciji svoje zemlje u bratsku Republiku Srpsku, premijerka Brnabić je spomenula da “svi ekonomski pokazatelji govore da je to dobro za sve. Analizirat ćemo sve što kažu i mi ćemo kao savjestan i potencijalni investitor odgovoriti”. Takva izjava zasigurno je izazvala oduševljenje u Javnom poduzeću Aerodromi Srbije. Naime, tvrtka je gubitaš otkako postoji, a lani je u rujnu dobila državnu subvenciju od 5,7 milijuna eura. Tvrtka je, prema službenim podacima, ulupala 30 milijuna, a prema neslužbenim i 100 milijuna eura u modernizaciju. Zračna luka je dvaput svečano otvarana, a putnike im mogu prebrojiti i djeca vrtićkog uzrasta.
I tako će Srbija preko svoje tvrtke gubitaša financirati izgradnju aerodroma u selu Taleža, u drugoj državi. Na pola sata vožnje do Dubrovnika. A kako će se taj aerodrom zvati? Trebinje International? Ako bude namijenjen cargo prijevozu, mogao bi se zvati Božidar Vučurević International Airport, po jednom od najpoznatijih trebinjskih autoprijevoznika, koji je stajskim gnojivom znao dobaciti i do Dubrovnika. Kasnije se, kao ratni gradonačelnik, proslavio izjavom da će Dubrovnik učiniti još starijim i ljepšim. Izbor imena izuzetno je važan jer, ako se ne radi o Putinovu, Dodigovu i Vučićevu dogovoru o izgradnji (para)vojne baze, onda je primarni cilj ove investicije udarati Dubrovčanima po živcima.
TKO ĆE SLIJETATI U TU TALEŽU?
Međutim, ne slažu se u Dubrovniku svi da bi izgradnja ovog aerodroma mogla postati problem. Politika ih ne zanima, a u svakodnevnom se životu vode uzrečicom da nije pristojno drugim ljudima gledati u takuin. Ako će srpski porezni obveznici platiti izgradnju aerodroma kojeg će koristiti netko treći, to je njihova stvar.
Na koncu Dubrovnik će na 35 minuta vožnje imati dva aerodroma. A aerodromi su samo “malo skuplji kolodvori” koji gravitirajućoj regiji donose takozvani socijalni prihod od smještaja, prijevoza, prehrane i zabave putnika koji stižu putem zračne luke. Struka kaže da je socijalni prihod po putniku pet puta veći od prihoda kojeg ostvari aerodrom. Budući da aerodromi po putniku uprihode oko 30 eura, ostatak gospodarstva u regiji može računati na 150 eura. Mnogi Dubrovčani računaju da štete nema, jer će se Trebinje International još dugi niz godina nalaziti s onu stranu tvrde, schengenske granice.
U takvim okolnostima teško je očekivati da će se redovni turistički promet dubrovačkog aerodroma, naročito onaj iz EU-a, slijevati u… kako se ono selo zove… Taležu. Ako jednom nešto i ode, to će biti promet generalne, male avijacije koja u normalnim godinama ljeti, naročito vikendom, silno opterećuje promet u ZL Dubrovnik. Drugim riječima, u Čilipima bi odahnuli. Čak i kad bi se koji jeftini avioprijevoznik prebacio u Republiku Srpsku, Dubrovniku ostaje više mjesta za čartere i linijaše sa stalnim ugovorima.