BiH: Radna snaga na putu bez povratne karte

0

Ujedinjeni narodi procjenjuju da 47 posto mladih razmišlja o odlasku iz Bosne i Hercegovine, kao i da socioekonomski oporavak ne može čekati; zato političare pozivaju na akciju jer nema vremena za gubljenje.

Ubi bene, ibi patria (Domovina je tamo gdje mi je dobro). Latinska sentenca je možda ponajbolji lajtmotiv za neprestane odlaske hiljada i hiljada građana Bosne i Hercegovine u druge zemlje sa uređenim ekonomijama i stabilnim političkim sistemima.

Kontaminirajuću politiku “tri lidera”, ogrezlu u dvodecenijske tronacionalne svađe koja je dovela Bosnu i Hercegovinu na rub raspada, nimalo ne tangiraju svilene i demokratske dekorirane izjave evropskih zvaničnika da je krajnje vrijeme da se uhvate pravog posla prije nego zemlje Evropske unije usisaju ne samo mlade generacije ove zemlje, nego i ljude u sredovječnim godinama. Takozvane legitimne bosanskohercegovačke vođe guslaju svoje “patriotske” govore, dok sve više građana, čak i sa solidnim plaćama i poprilično uređenim životnim prilikama, napušta Bosnu i Hercegovinu.

Podsjeća to na vic kome smo se nekada smijali – kada sin koji je tek napunio 18 godina kaže ocu kako je odlučio da odmah ide vani i da ga (otac) ne pokušava zaustaviti ili odgovoriti od čvrste namjere, a roditelj mu “replicira” riječima: “Ko te zaustavlja, mogu li i ja s tobom?”

Nepovjerenje kao stvar opće opasnosti

Pedesetjednogodišnji poduzetnik iz Unsko-sanskog kantona odlučio je da ugasi porodičnu firmu i sa suprugom i četvero djece ostatak života provede u Njemačkoj kao zemlji sa sigurnom perspektivom. U Bremenu je, preko svojih poslovnih partnera, našao posao u struci (metalac, CNC branša), a neće biti problem ni za suprugu (medicinska radnica).

“Ovo je teška odluka, nisam je donio sam, volim svoju zemlju, mogao sam ostati i solidno živjeti. Dakle, nije riječ o novcu, jer uštedio sam i kapitala i kupio određene nekretnine, ali ne mogu više psihički podnijeti ove na političkoj sceni kada nakon cjelodnevnog rada u hali uđem u kuću i pogledam vijesti na bilo kojem televizijskom kanalu. Ubiše me u pojam i naprosto nemam više u šta da vjerujem. Ne da mi se čini, nego sam siguran da veliki broj ljudi kao i ja nema više nikakvo povjerenje u institucije Bosne i Hercegovine. Vlasnici ove države su nepotizam i korupcija”, priča ovaj Krajišnik, na rubu plača.

Oporo konstatira da je ogromno nezadovoljstvo i podozrenje običnog čovjeka u institucije i najveći poraz za Bosnu i Hercegovinu. Riječi 51-godišnjaka sa Une kao da oslikavaju opću psihološko-sociološku vedutu bosanskohercegovačkog društva.

“U Bosni i Hercegovini ‘nepovjerenje’ malo po malo postaje stvar opće opasnosti. U ironijskom smislu može se kazati da bi naziv ove cjeline trebao glasiti: ‘nepovjerenje pojedinca u institucije’ kao perspektivne produktore sistema društvenih vrijednosti”, opisuje ovaj fenomen doc. dr. Tomislav Tadić u svom istraživanju Percepcija građana o ulozi države u Bosni i Hercegovini objavljenom u studiji Vrijednosti u BiH njemačke Fondacije “Friedrich-Ebert Stiftung”.

Ne treba gajiti lažni optimizam u zemlji pogaženih vrijednosti da je ikoga iz sfere politike zadeverala izjava Ingrid MacDonald, rezidentne koordinatorice Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, da se hiljade i hiljade građana ove zemlje svake godine isele u potrazi za boljom perspektivom u inozemstvu. MacDonald navodi procjenu da 47 posto mladih razmišlja o odlasku iz zemlje, naglašava da socioekonomski oporavak ne može čekati te da čelnici i institucije Bosne i Hercegovine nemaju vremena za gubljenje.

Napuštaju i dobre poslodavce

Četrdesettrogodišnji Sanel napustio je uzornu firmu, redovitu plaću od 1.400 konvertibilnih maraka (oko 700 eura) i poslodavca koji je isplaćivao čak i “bajramluke” te vodio 70 zaposlenih na regate i slična druženja. Sada je u blizini Frankfurta sa suprugom koja se tamo porodila i radi za plaću od 1.500 eura.

“Imao sam u Bosni i Hercegovini baš dobrog poslodavca koji brine o zaposlenima i koji je planirao da do kraja 2022. godine prosječna plaća u firmi bude 1.000 eura, ali atmosfera u državi je takva da smo svi umorni od nekakvog čekanja da bude bolje, a to bolje nikako ne dolazi. Dobro je samo političarima, koji dižu tenzije protiv ‘onih drugih’ i profitiraju, a nama građanima uništavaju perspektive. To naprosto više nisam mogao niti gledati, niti slušati”, navodi Sanel.

Uz to, nastavlja, supruga mu je imala jako loš posao, slabo plaćen i nesiguran. Trebale su im oko tri godine da srede sve papire u Njemačkoj, spoje se kao porodica, dobiju i prinovu.

“Supruga je radila ovdje i dok je bila na porodiljskom primala je punu plaću od poslodavca, a nakon toga dobija 80 posto plaće, što je u Bosni i Hercegovini nezamislivo”, opisuje svoju situaciju naš sagovornik.

Stan u gradiću pored Frankfurta plaća oko 750 eura, a režije 300-400 eura i zadovoljan je jer su stanovi u velikim središtima enormno skupi.

U Evropi je potraga za stručnom radnom snagom tolika da poslodavci u Njemačkoj i Austriji plaćaju takozvane lovce na glave da im dovode stručnjake. A ti lovci su domaći menadžeri koji će za dobru proviziju dovesti inostranom gazdi elektroinženjera, mašinskog tehničara, kompjuterskog ili nekog drugog stručnjaka.

“Od 1. jula minimalna satnica u Njemačkoj sa 9,82 eura ide na 10,45 eura, a od 1. oktobra zakonski propisana minimalna plaća po satu će skočiti na 12 eura. Mislim da će to još više privući Bosance i Hercegovce u ovu zemlju”, kaže Sanel.

Dodaje na kraju da nema namjeru da se vraća u Bosnu i Hercegovinu u kojoj vlada korupcija i kriminal, osim na godišnje odmore i posjete porodici.

Ko će slušati one koji upozoravaju

Prošle godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo oko 170.000 lica, što je otprilike broj stanovnika današnje Banje Luke, drugog najvećeg grada u državi. Za posljednjih osam godina država je ostala bez pola miliona svojih žitelja, objavila je Unija za održivi povratak i integracije BiH. Posavina i Hercegovina su prazne, ništa bolje nije ni u Krajini gdje je prošle godine primjerice 18.000 lica zatražilo uvjerenje o nekažnjavanju od MUP-a Unsko-sanskog kantona, što je bolan i siguran indikator odlaska.

Službene evidencije Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH su neumoljive – u 51 zemlji svijeta boravi oko dva miliona osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Izvan zemlje živi 1.671.177 osoba rođenih u Bosni i Hercegovini, dok s potomcima ovaj broj doseže dva miliona stanovnika, piše na službenoj stranici tog ministarstva.

Stopa emigracije iz Bosne i Hercegovine u odnosu na broj stanovnika u zemlji iznosi 44,5 posto što ovu državu stavlja u red onih sa najvećim brojem iseljenika na ukupan broj stanovnika. Pandemija je samo nakratko zaustavila brutalni trend odliva radne snage. Egzodus se sada nastavlja, a gotovo svi sektori privrede su ugroženi zbog nedostatka radnika. Poslodavci su u blagoj panici, jedino “prst u uhu” drže bh. političari. Njima nikada nije bilo bolje.

“Ne vidim da imamo neki program ili neku strategiju borbe protiv odliva radne snage. Mi deklarativno svi govorimo o borbi za radna mjesta, govorimo o budućnosti, govorimo o prosperitetu, a s druge strane, ne samo ekonomska situacija, naravno, i politička dešavanja u ovoj zemlji utiču da se iseljava sve veći broj familija, čak i onih situiranih”, nedavno je upozorila je Mersiha Ferhatović – Beširović, predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. No, ni nju, ni gospođu Ingrid MacDonald nema ko da čuje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here