Dugo smo se tješili da uprkos niskim platama živimo kvalitetnije od većine evropskih građana. Zagrebemo li samo malo u ekonomiju i statistiku, iskaču gomile podataka koje ruše privid da je jeftinije živjeti u Bosni i Hercegovini nego u Evropi.
Radnik iz Minhena može kupiti puter po 40 posto nižoj cijeni od radnika u Sarajevu. Slično je i s mlijekom, jajima, mesom. Njemačka snažno subvencionira svoju poljoprivredu, dok naša vlast netransparentnim podjelama subvencija nerijetko kupuje glasove, a uništava poljoprivredu.
Zato su nam cijene hrane minhenske, a plate bosanske, četiri puta niže nego u Njemačkoj. Zato na hranu trošimo gotovo polovinu mjesečnih primanja, dok je u njemačkoj to oko 10 posto. Odavno smo društvo u kojem je ceker luksuz. Koje kupuje hranu druge ili treće klase po prvorazrednim cijenama.
Ono što nazivamo jeftinijim balkanskim životom, jeste zapravo zloćudna subvencija, koju društvo samo sebi isplaćuje kroz sramno niske cijene rada u uslužnom sektoru.
Kafa je jeftinija jer su konobari uglavnom potplaćeni, kao i frizeri, automehaničari i brojne druge zanatlije. Naš privid životnog standarda dodatno čuvaju i naslijeđeni zidovi roditeljskih kuća. U njima smo navikli živjeti, a i ne plaćamo visoke kirije kao zapadnjaci.
Njemački radnik može uštedjeti 10 do 20 posto svoje plate, čak i nakon plaćanja skupih kirija, te skupih zubarskih i automehaničarskih usluga. U tome je sva suština ekonomskog jaza između onih koji paze i razvlače do naredne plate, i onih koji mogu planirati godišnje odmore.
U tome je razlika između zemlje koja visoko cijeni rad, u kojoj je hrana jeftina, a luksuz skup, i zemlje u kojoj je rad najjeftiniji, a ceker najskuplji u cijeloj Evropi.